Krenimo od malene Željke i njezinih snova da postane slikarica.
Željka: Više i ne znam da sam imala te snove . Kao malena, željela sam biti veterinarka, a onda i stjuardesa.
Je li tvoj tata, kipar i profesor na likovnoj akademiji Žarko Violić, s vremenom utjecao na tebe?
Željka: Tata to nikad nije forsirao, ali dide me učio slikati kada sam bila mala. Znao je reći: “Sada ćemo učiti kako raditi portrete”, recimo portrete starijih ljudi ili profi le žena. Puno je sa mnom radio, čak toliko da je baka znala često reći da je to previše za moje godine. Učio me tu, na Trsatu, crtati perspektivu – kako ulica izgleda izdaleka, kada se sužava. Puno sam crtala kao dijete, ali bio je jako kritičan i znao je reći da to što radim ništa ne valja; nije bio od onih koji hvale djecu. Kada sam završila gimnaziju, željela sam studirati likovnu umjetnost, ali je tata čak mislio da nisam dovoljno pripremljena za to, nekako nije bio oduševljen. A poslije, kada sam bila na Akademiji, to mi je sve nekako postalo dosadno. Imaš cijelu hrpu tih mapa punih crteža i slika, tih golemih papira, ne znaš više ni kamo ćeš sve to staviti! I onda sam poželjela raditi nešto što možeš lakše spremiti i tako sam počela ići na nove medije u Pragu. Zapravo, možda mi je susret s Alešom odredio daljnji put. Gledala sam s njim filmove koje je pripremao za ispite, išla na predavanja i tako je to nekako krenulo – i on je imao ulogu u svemu tome.
Gdje si i kada upoznala Aleša?
Željka: Upoznali smo se prije dvanaest godina u Pragu. Trebali smo zajedno raditi neki projekt, a upoznao nas je scenograf Tomaš Žiška. Taj projekt nikada nismo završili, ali smo zato počeli hodati, a ubrzo i živjeti zajedno. Tada sam počela ulaziti u svijet filma, iako nisam profesionalac u tom smislu, što je katkad i prednost. Pomagala sam Alešu na Kamovu i u nekim drugim projektima i tako se rodila ideja za film Marijine. Film je zato pomalo hibridan, što znači da nije ni dokumentarni ni igrani.
Film Marijine uistinu je drukčiji, poseban…Meni su zgodni susjedi u filmu.
Željka: Da, doista su iznimni…
Aleš: U početku smo mislili da živimo okruženi običnim ljudima, i kada smo nakon tog ručka na koji smo ih pozvali shvatili da su oni dosta šareni i prilično posebni, bili smo začuđeni. S time da smo se, ulazeći u projekt, sjetili da je u zgradi nekada bila dobra atmosfera, znalo se roštiljati i družiti u vrtu, a kada smo se prije tri godine doselili, vrt je bio zapušten i gotovo nitko ni s kim nije razgovarao. Samo su si ostavljali poruke na vratima, osjećala se neka nesnošljivost. I onda smo rekli: “Ajmo ih probati skupiti pa da vidimo što će se dogoditi.”
Mislite li da je baka Marija bila ljepilo koje ih je držalo?
Željka: Pa ne samo baka, bilo je više susjeda. Dida je radio roštilj pa su svi jeli u vrtu, bila je drukčija situacija. S godinama su postali stariji i malo kompliciraniji… Ali razlog što su se u filmu opustili jest taj što su godinama poznavali baku, njezin stan, k njoj dolazili, poznavali mene i Aleša… Tamo su se osjećali ugodno, a na kraju nisu ni znali da se snima film.
Aleš: Snimali smo film aparatom, a mikrofone smo imali skrivene po sobi. Oni su došli k nama na večeru, a bili su malo i znatiželjni jer nisu bili u stanu otkako je baka umrla pa ih je zanimalo što je sa stanom. Rekli smo im da ćemo stan urediti, zapravo smo izgrebali sve zidove, sve prethodne boje, i stavili slike kako su nekad stajale. Sve u svemu, malo smo to čudno uredili. Bili su malo iznenađeni, čak zaprepašteni, ali i vrlo pristojni pa su rekli da im se sve to jako sviđa. Čudili su se i bendu koji je svirao, ali na kraju toga dana, pod utjecajem druženja, alkohola i euforije koja se tamo spontano stvorila, sve je dobilo neku novu dimenziju. Uspjeli smo nekako ponovno spojiti te ljude i obitelji kroz taj film. Nakon toga su nas pozivali, dolazili pitati kada ćemo opet nešto snimati. U stvari, već radimo s njima novi projekt, odnosno snimamo dva nova filma.
Koji su to filmovi?
Željka: Lambada Fiumana, u kojemu neki od njih nastupaju, a drugi se zove Susjedi – i to je fi lm upravo o njima.
Aleš: Taj je film inspiriran neostvarenim željama tih susjeda, koje onda ostvarujemo u filmu. A počelo je tako što smo vidjeli susjedu kako dirigira nekim virtualnim orkestrom. Bila je to prekrasna slika koja nas je dirnula. Pokucali smo joj na vrata i pitali što je to, a ona nam je rekla da joj je najveći životni san bio da bude dirigentica. Inače je cijeli život radila u Erste banci. Najviše voli dirigirati Radecki marš pa pusti glazbu i dirigira. Tada smo odlučili o tome snimiti mali film i rekli smo joj da će stvarno dirigirati Radecki marš u kazalištu. Malo poslije, kuc-kuc na vrata, dolazi druga susjeda i kaže: “Znaš, i ja imam jednu životnu želju”… I tako je to krenulo.
Genijalno ! A što je druga htjela biti?
Željka: Jedna je htjela biti konkubina:) . Taj smo film snimali na Golom otoku, ali koliko god su u Marijinima susjedi izvrsno reagirali, na Golom otoku nisu uspijevali preuzeti tekst iz scenarija, nego su uvijek htjeli reći nešto svoje. I onda smo se gubili po otoku, neki su se i posvađali. Ponašali su se kao djeca.
Aleš: Tada smo shvatili da ne možemo s njima raditi kako mi hoćemo i da treba prepustiti njima da budu dizajneri i oblikuju film dok govore o svojim željama. Od toga smo napravili nešto dobro. Pripremili smo prezentaciju o tom filmu i bili vani s tim, zainteresirala se i jedna austrijska producentska kuća. Taj film pokušavamo spojiti s projektom Marijine, koji je nešto posve autentično i lokalno, a ovo je zapravo globalna priča jer svi imamo neke neostvarene želje i snove. Sada moramo završiti Lambadu Fiumanu, a onda se vraćamo tom filmu o susjedima i neostvarenim željama.
Recite nešto o Lambadi Fiumani…
Željka: Za taj su nas film zvali iz Kopenhagena. Tamo su, naime, Marijine bile na festivalu, a riječ je o jednom laboratoriju gdje “spajaju” po dva redatelja – jedan je iz Europe, drugi iz Trećeg svijeta, a moraju biti suprotni i po načinu rada. Onda im daju početni budžet da naprave zajednički fi lm, pri čemu ne uvjetuju vrstu filma. Budući da su to dva različita redatelja, pretpostavlja se da će puno filmova biti hibridno. Neki se redatelji slažu, a puno njih čak i raskine suradnju i nikad ne završe film.Tako smo mi počeli raditi s brazilskim redateljem Gustavom Beckom koji je došao u Rijeku.
Aleš: Ima prekrasno ime – Gustavo Odin Amaral Beck , virtualac je, filmofil, i poznat po statičnim kadrovima. Iz Rio de Janeira je, i mi smo se odlučili s njima raditi za vrijeme karnevala. Došao je i snimio crno-bijeli statični nijemi film o Riječkom karnevalu. I mi smo išli snimati u Brazil, upravo u vrijeme Uskrsa, a tamo je tada bila jesen.
Kako je tekla vaša suradnja?
Željka: Ima tu raznih layera, čak smo se i svađali, ali, srećom, Aleš je sve to smirivao. Zapravo, Gustavo je došao ovamo snimati neku vrstu portreta, ali je počeo raditi ne samo moj portret, nego portret cijele Rijeke, a mi smo mu zapravo inscenirali neke stvari, tako da je mislio da je snimao realnost. Film govori i o razmišljanju o sebi i predstavljanju samoga sebe – koliko sam ja doista ja. Ja sam Željka Sukova, a možda sam Maja Rogić. Govori se o istini i laži nas samih, o tome tko smo mi zapravo.
Aleš: Prvi smo film posvetili baki, a ovaj ćemo posvetiti didi jer je dida isto bio u Riju i snimao je fi lm; imamo njegove osmice koje ćemo upotrijebiti u fi lmu. Išli smo na ista mjesta na kojima je bio i on i tako kamerom još jedanput sve ponovili.
Koliko je obitelj važna? Mislim na Aleša, ali i tvoju sestričnu Ninu Violić koja je bitan dio filma Marijine.
Željka: Obitelj nam je jako važna. Nini su mnogi rekli da joj je ovo najbolja uloga, a ona tu i nije glumila, bila je tek Marijina unuka. A opet, obitelj je i nešto bizarno, tu se događa i skriva mnogo toga zanimljivoga, neke tajne i laži, neka osnova svega. Mislim da je to puno inspirativnije i važnije od politike, jer to su teme koje se tiču svih nas. Svi imamo to tu negdje, a baš ne govorimo o tome. Jako je zanimljivo sve to što se skriva iza tih zavjesa. Svi smo mi, kao, iz finih, dobrih obitelji, a iza toga ima svačega .
Aleš: Željku zanima ta dimenzija, mene to zanima više s produkcijskog aspekta. Naviknut sam na takav način rada. Imam brata, jednojajčanog blizanca. Imali smo zajedničku kazališnu grupu i radili zajednički fi lmiće. I meni je super što se taj posao nosi doma, projekt se provlači kroz neku intimu, ne ostaje sve iza nas kada se zatvore vrata ureda. Trudili smo se biti freelanceri jer nam je važna sloboda, ali nam je super i ta mogućnost da što više vremena provodimo zajedno. Taj nam je intimniji aspekt jako važan jer su svi ljudi koji rade s nama na filmu ili naši prijatelji ili susjedi, ljudi koji su nam najbliži i koji nas okružuju. Teško bismo radili s nekim koga ne poznajemo. Nekoliko smo puta probali raditi s nepoznatima, ali nismo izdržali.
Koliko je film značio tvojoj sestri Daniri i je li joj žao što i ona nije uz vas nastupila u filmu?
Željka: U početku je zamišljeno da to bude Danira, ali ona se sramila i rekla da ne može pred kameru. Onda smo odabrali Milu, i poslije joj je bilo žao. Pred samo snimanje htjela je promijeniti odluku, ali već smo bili odabrali Milu i sve s njom dogovorili pa bi bilo neprofesionalno odbiti je.
Aleš: Ima jedan trenutak u filmu kada Mila, potkraj večeri, poziva jednoga gospodina na ples jer do tada su svi samo sjedili. U tom su trenutku počeli doživljavati bend i tada počinje ta interakcija s bendom Midi Lidi.
Midi Lidi dao je filmu dodatnu dimenziju. Oni su u Češkoj vrlo popularni?
Aleš: Izdali su puno ploča i, da, vrlo su popularni u Češkoj iako nisu profesionalni glazbenici. Frontman Petr Marek, pjevač i autor svih tekstova, filmski je redatelj. Snimio je barem pet cjelovečernjih i osamdeset kratkih filmova, vrlo je aktivan filmaš i glumac. Ujedno predaje režiju na fakultetu. A bend su osnovali onako usput. Tekstovi su šaljivi, u formi neke pop i elektro-glazbe, i super je to što rade. Kada smo prošle godine snimali Marijine, održali su dva koncerta na Kantridi, u Morskom prasetu; jako im se svidio taj ambijent.
Kako financijski uspijevate pokriti sve oko filmova?
Aleš: Teško. Puno je troškova i sve smo nekako smanjili na minimum. Budući da radimo s poznatima, i tu smo zaštedjeli, a najveći su troškovi catering i administrativni troškovi. Honorare gotovo da ne uzimamo, uvijek se trudimo ulagati u projekt. Prednost je što imamo dosta opreme iz Praga i postprodukciju radimo sami doma. Za sve naše projekte dobili smo potporu Grada Rijeke na natječaju za javne potrebe u kulturi, a i od Hrvatskoga audiovizualnog centra kao sufi nancijera filma.
Željka: U stvari, imamo mali fi lmski tim – sve sami radimo.
Vjerojatno vam je baka Marija pomogla u svemu što radite?
Aleš: Mi smo tu priču o baki svuda provukli, na svim smo festivalima molili da nam naprave akreditaciju za baku. Tako baka putuje uvijek s fi lmom, i kada nam se nešto lijepo dogodi, kažemo hvala baki. Baku smo jako voljeli.
Željka: Baka ima FB-stranicu… Bojala se da će biti zaboravljena, i sve što smo napravili, napravili smo da ona na kraju ne bi bila zaboravljena. Znam reći da baka sve to rješava daljinskim :).
Koliko je nagrada osvojio film Marijine i kako ste došli do najprestižnijeg art-mjesta na svijetu, do newyorške MOME?
Aleš: Dobili smo dvije nagrade, ali nam je jako važno što je film bio pozivan na priznate manifestacije i festivale. Svakako bih spomenuo Festival u Kopenhagenu CPH:DOX budući da su oni i koproducenti Lambade koju radimo. Danska je model za stvaranje i financiranje filmova i samo nebo za filmaše. Tamo ima puno svjetskih imena iz filma, u Danskoj je film kao ovdje nogomet – veliki fenomen i veliko blago.
Željka: A organizirani su savršeno – od programa za nas do ugovora, plaćanja. Upravo je nevjerojatno kako sve štima.
Aleš: Taj festival prelazi u suvremenu umjetnost; imaju selektore poput Nan Goldin koja je poznata fotografkinja, kao i Bena Russella i Bena Riversa. U žiriju su predstavnici najvećih institucija suvremene umjetnosti poput MOME, Tate Modern, Centra Pompidou.
Znači, u Kopenhagenu je bio selektor MOME koji vas je odredio za prikazivanje filma Marijine u MOMI?
Aleš: Da, pogledao je film, došao do nas i rekao da uzima nekoliko kopija filma. Nama je bilo jako drago što je naš film bio na zatvaranju, bilo je baš svečano. Onda smo mi organizirali party, puštali glazbu i pjesmu Najdraža Rijeko, tako da je doista bilo veselo.
Je li MOMA ispunila vaša očekivanja?
Aleš: Uvijek je jednostavnije kada su festivali na jednomu mjestu, ali MOMA se provlači kroz tu galeriju koja je golema. Prije same projekcije nema puno ljudi i uvijek sve pomalo kasni. No jako je izražen onaj američki Q and A (question and answer), svi su vrlo aktivni… I razne smo komentare pritom čuli vezano za film Marijine. Mislili su da je to uobičajeno kod nas kada netko umre:). Valjda pustiš nadgrobnu ploču bez imena šest godina, onda se netko sjeti i napravi tulum s elektro-bendom, ali za svaki slučaj su pitali je li to tako. Super je bila ta šarena publika, svih dobi – donatori MOME koji su u mirovini pa imaju vremena, bilo je dosta i onih koji ne znaju baš puno o povijesti filma, kao i onih koji znaju puno, od jako mladih do puno starijih.
Kako ste doživjeli New York?
Aleš: Pa imali smo dobrog vodiča, Željkinu prijateljicu Kristinu. A imamo i puno poznatih u New Yorku pa smo birali kod koga ćemo biti. Najprije smo odsjeli kod francuske redateljice Sofi e koja je nekoliko puta bila kod nas u Rijeci, a u New Yorku radi za Ujedinjene narode. Onda smo se prebacili kod Kristine; kod nje su me smjestili kada sam prvi put bio u Rijeci. Uzela je godišnji zbog nas i posve nam se posvetila. New York poznaje jako dobro, voli hodati i stvarno smo dinamično proveli vrijeme i puno toga doživjeli. Našoj bi prvoj domaćici bilo najdraže da sjedimo u njezinu dnevnom boravku i po cijele dane razgovaramo o fi lmu, a to je najgore što ti se u ovom gradu može dogoditi. Sofie nam je dala mobitel pa nas je stalno kontrolirala; na kraju smo joj ga poslali poštom iz New Yorka.
Željka: A kako Kristina dobro poznaje mene i Aleša, točno je znala što bi nas moglo zanimati. Sami to nikad ne bismo pronašli. Dugo se nismo vidjeli s njom. Ljudi se nekada ne vide godinama pa kada se sretnu nekako si nemaju što reći, ali s Kristinom je, i nakon toliko godina, druženje bilo još intenzivnije.
Tko u vašoj obitelji kuha, a tko popravlja špine, tko vozi, a tko uči s djecom?
Željka: Kuhanje i popravljanje idu teško u našoj obitelji :).
Aleš: Ja promijenim katkad žarulju kada me netko podsjeti. Volim kuhati, ali problem je u tome što ostavljam sve iza sebe.
Željka: U našoj je kući kuhanje vrlo nezahvalno jer mi volimo jednu vrstu hrane, djeca drugu, a kako obično kuhamo jedan ručak, uvijek netko ispašta. Naša djeca Kašpar i Julije vole pomfrit i pohano meso, mogli bi to jesti svaki dan, a nama je draža neka riba, povrće, maneštrice. Zato je najbolje kada odemo u restoran. To je idealan model koji, na žalost, nije stalno moguć.
Aleš: Najviše volimo ići u Volosko u Skalinadu koju sada vodi Barbieri. U tom smo vrtu napisali gotovo sve scenarije. A volimo otići i u Tramerku, evo, idemo sada u petak. Zimi ići u Tramerku, sjediti na klupici i gledati u kamin tako je inspirativno.
Hoće li Rijeka biti vaša stalna luka i vaš dom ili se namjeravate otisnuti u svijet?
Aleš: Meni je Rijeka uvijek bila jako draga, od prvog trenutka. Ljudi su ovdje šaroliki i jako topli. Još kad bi aerodrom radio cijele godine i bio malo bolje povezan, pa i s Pragom – bilo bi idealno. Nedostaju i kruzeri, vidjeli smo kakav promet s kruzerima Split ima u luci.
Željka: Možda bi nam i neki otok odgovarao, ali kada vidimo što se u Rijeci nudi – uključujući škole, način života, kulturu, sve što se događa – nama je ovdje idealno.
Aleš: Prvi put kada smo otišli iz Praga, sve smo ostavili i rekli da idemo na godišnji odmor – i više se nismo vratili. Nakon devet mjeseci došli smo po preostale stvari. I otad smo tu. Nama je ovdje lijepo.
Željka: Jedino bismo željeli imati vrt i dobar dio godine provesti u vrtu. Nadamo se da će baka i tu pomoći…
Razgovarala Dunja Pavešić
Foto Robert za FotoFlash
Komentari