Gospođa se zaljubila

316

srca

Kada pređemo trideset i petu, prestanemo vjerovati u neke emocije i kroz život nas vodi razum. Međutim, ovo nije isključiva kategorija koja ne dozvoljava da se čovjek zaljubi i kasnije te se tada pretvara u infantilno biće. U isto ono infantilno biće koje je nekada davno Oscar Wilde okarakterizirao kao nedopustivo. Čudan je bio taj Oscar, ali meni je nekako drag i često ga parafraziram i citiram. Da bi se ipak približili nekom poznatijem emotivnom teritoriju i da ne citiram uvijek tog Irca utjelovljenog u Doryanu Grayu, dobro mi je došla Irma, mamina prijateljica, vođena kroz život strašću djeteta.
E Irma, Irma… Naljutiti će se garant i ona i svaka Irma koja ovo bude čitala, ali nema veze… Vjerujem da će se vrlo brzo pomiriti same sa sobom i uživati u sebi.

Uglavnom, Irma se zaljubila. Kao: dijete, šlapa, luda, majmun… Kao luda!(da skratimo niz naših poštapalica u tom kontekstu).
I sad: Irma se ne zna nositi s tim, ali joj je jako lijepo. Žena se rodila ponovo (tako kaže). Irmica ima sretnih 58 godina, malo kila i puno kose. Ona je kustos u muzeju i sva udiše to svoje zvanje i umjetničku percepciju života. Tako se i oblači. Često nosi duge, jednobojne suknje sa našivenim žepovima ili kraće, do koljena u „patchwork“ kombinacijama. Naravno, nakit je obavezan i sličnog je stila – kao da ga je izrađivalo neko afričko pleme. Ukoliko nema naušnice, onda oko vrata nosi velike drvene medaljone u nizu ili jedan kamen od smole u kojemu je uvijek nešto. Jednom je u toj smoli imala bubu. Često nosi i jantarni nakit. Interesantna je, nema što! Cipele su joj uvijek niske. I čini mi se, nebitne. Zimi su obavezne jednobojne dolčevite, a ljeti najobičniji t-shirt. Najupečatljivija je njena kosa jako crveno-narančaste boje u milion kovrča koja leti oko njenog čela i usana. Ima jedan pokret rukom, kada miče kosu sa lica i izgleda vrlo zavodljivo.

baloni

Milan joj je rekao na drugom susretu da ga je zavela upravo tim pokretom kada ju je pitao može li dobiti katalog muzeja. Tamo su se sreli i upoznali. I kako to obično biva, mic po mic, oboje sami, u poslu, s unucima na slici „vibera“, počeli su se dopisivati. Irma brbljava. Jako. Ne možeš ju zaustaviti. Ponekad i cijelo društvo zna ugnjaviti nekim trodimenzionalnim, kibernetičkim stavovima u životu. Međutim, draga se Irmica malo zbunila. I odvojila od sebe same: Milan joj se svidio i htjela ga je zadiviti. Ne svojim niskim petama, ni bubama u nakitu, nego nekom imitacijom vamp žene koja u zrelim godinama pokazuje interes za emocijama.

„Ljerka!“ – nazvala je moju mamu – „Imamo peterodnevni tečaj ženstvenosti i zavodljivosti. Naučit ćeš me hodati u petama, naučiti ćeš me što je damski nakit, naučiti ćeš me što je zavodljivo rublje i sve što uz to ide“.
Irma je svako jutro, prije posla dolazila sat vremena u stan kod moje mame „na hodanje“. Mama joj je posudila cipele i ova se „nabadala“ u njima. Minimum je, svakoga dana, prošla hodnikom 100 puta. To je izgledalo, jednostavno: nikako! Mama je vikala na nju da ne može hodati pogrbljeno i lupala ju po leđima pa joj se smijala dok je ova padala i vikala: „Što sve čovjek mora raditi za malo zadovoljstva“. Onda su susjedi iz stana ispod zvonili na vrata i molili moju mamu da ne hoda u petama tako rano ujutro jer da imaju dvoje male djece koja ne spavaju od kad je počelo ovo naštiklano prošetavanje stanom. Mama im je pokušala objasniti da imaju tečaj hodanja, ali nije pomoglo. Ma tko da normalan vjeruje da žene blizu 60te ujutro u 6 i pol, uče hodati u petama, dok jedna lupa ovu drugu po leđima, a ova prva (uglavnom) psuje?! Nitko. Finale je bilo kada je Irma odlučila otići na posao u maminim cipelama. Zvala je nakon sat vremena i zamolila ipak mamu da joj donese njene balerinke koje je namjerno ostavila kod nje u stanu. Plakala je. Mama nije bila kući i nije dolazilo u obzir da se vraća po njene balerinke. Onda je Irma zvala drugu prijateljicu koja radi u domu za nezbrinutu djecu: „Ništa, napravit će ti valjda netko donaciju u vidu balerinki od mojih cura tu. Ali, predlažem da idući put ne otimaš mojoj djeci jer ću te prijaviti svim službama mogućim! Luda babo! Tri dana pred Valentinovo, ti si odlučila biti fatalna! Ah!“ – rekla joj je ova.

Kad se Irma toliko osilila i uvjerila samu sebe da može proći Korzom u petama, mama joj je pomogla u odabiru nakita. Nakon što su svi na Korzu vidjeli tu gospođu, za koju su svi prolaznici pomislili da (nedajbože) ima epileptične napade (baaaš toliko se rušila!), a ona je samo zdravo prošetala u štiklama, otišle su u kupovinu nakita.
love342

„Evo!“ – dodala joj je mama bijele perle u tri niza – „Ovo je fino i uvijek je upotrebljivo“.
Iduće što se moglo vidjeti je neki drugi (naoko neurološki poremećaj): ista ta gospođa koja je padala u štiklama sada se usred dućana histerično i preglasno smijala i to preko nekoliko minuta. Nitko nije shvatio što je toliko smješno u niskama perli koje je ova gledala i na njih vrištala od smijeha.

„Perle? Ja? Još i plastične? Ma daj me Ljerka ne zezaj!“ – mama joj je samo istrgnula ljutito iz ruku ogrlicu i otišla ju platiti.
Milan ju je čekao ispred auta pored ulaza u njen neboder. Kada je ugledao Irmu, nije mogao vjerovati što vidi: ispred njega je stajala (doduše) lijepa žena, ali, za njega dosadna. Hodala je u visokim petama, malo nespretno, imala je usku crnu haljinu do ispod koljena i nekakve bisere oko vrata.
„Irma, prelijepa si… ali, gdje si TI nestala?“
„Hvala ti“ – donio joj je ružu – „Divna je. Kako to misliš gdje sam nestala? Pa tu sam, tek sam stigla. Ma kakvi nestala!“ – smijuljila se zavodljivo, ispod obrva, a u želucu je imala cijelo životinjsko carstvo, a ne samo leptire.
„TI TAKO odjevena?… Neobično mi je…“ – zastao je, oprezan da ju ne povrijedi – „Očekivao sam te u nečem drugačijem…“ – spusti pogled prema cipelama – „i udobnijem“ – nadoda.
„Kao da ti nije drago?“ – gledala ga je ravno u oči.
„Je, naravno, ali si mi najdraža ti, onakva kakvu sam te upoznao!“
„Hvala Bogu!“ – odahnula je – „Odi sa mnom gore da se presvučem i da ti ispričam sve što je bilo u posljednjih pet dana. I onda idemo na večeru za Valentinovo. Mislim da ovo i je pravo Valentinovo. Ne bi stavila perle ni za Kraljicu Elizabetu da me pozove na ručak. Za tebe jesam“.
Irma je uz Milana zaključila da je u životu najbolje biti ono što zbilja jesi i da ta iskrenost, u pametnijim i zrelijim godinama, znači puno, toliko puno da možemo odahnuti. I dozvoliti životinjama da i dalje plešu tango u želucu. Od sreće. I zaljubljenosti.

Iva Piglić

Komentari