Recite nam nešto o nastanku grupe, kako je došlo do okupljanja članova i odakle ime grupe?
Pozdrav, mi smo Silente, dolazimo iz Dubrovnika, osim naše violinistice koja sa Korčule, točnije lumbarda. Ideja je nastala kao davna, nerealna, dječačka želja imati bend. Drugo je došla potreba za to raditi, pa smo onda došli mi. (Sanin Karamehmedović – Bass gitara, tekstovi; Tibor Karamehmedović – Gitara, glas, muzika; Ivuša Gojan – Bubnjevi; Lorena Milina – Violina, glas; Doris Kosović – Glas).
Nedavno su nam se pridružili fantastični Šimun Končić – Klavijature, Gitara, Glas i Ana Vlainić – Violina, Glas. Šimun je također iz Dubrovnika, a Ana nam je iz Osijeka, pa je volimo zezati jer simpatično priča. Oni nam pomažu da zvuči onako kako bi mi htjeli!!
Okupljanje članova, tu ima jedan trik. Obično bi bend htio da član bude sličan njima, da sluša barem sličnu glazbu, da je koliko toliko u istom, ajmo reći, žaru. U Dubrovniku bi rekli, da ima istu spiku. Tako da u biti trik je, da ne morate tražiti puno, jer su takvi ljudi obično negdje blizu vas.
Što se imena tiče, zvali smo se Silent. Ali je to bilo jako teško nekima za izgovoriti, pa je bio mali problem kako ćemo se predstaviti publici ako nam ne znaju izgovoriti ime. Pa su nam mediji pomogli oko toga, nazvali su nas Silente. Doduše greška je bila u pitanju, ali nekad iz greške dobiješ lijepe stvari. NEKAD!
Spotovi koje snimate iznimno su kvalitetni i novitet na našoj sceni. Zasad su viđena dva grada, dvije različite priče u dvije pjesme.Tko stoji iza idejnih rješenja spotova? Odakle popularni Loša u spotu?
Dejan Aćimović sa svojim timom(Dario Hacek, Petar Strmečki…) nakon što su se odlučili na spot, pitali su nas da individualno pošaljemo kako mi vidimo taj spot i uzeli se posla. Dejan je to snimio izvan svih naših maštanja.
Saša je prijatelj od Dejana i slučajno je prolazio Trgom. Dejan ga je zamolio a Saša je i nas same razveselio kad smo ga vidjeli. Hvala Saša!
Pjesme koje ste izdali apsolutni su hit. Mnogi početnici za početak sve prepuste u ruke iskusnijih, jeste li se nadali takvom uspjehu autorskim radom?
Mislimo da je naš autorski rad naše najdragocjenije i jedino što ne mijenjamo bez obzira na produkciju i moderno doba. Autorski rad nas prati već jako dugo i to će tako i ostati. Mi smo pustili iskusnijim da rade ono u čemu su iskusniji. Oni su pustili nama da mi radimo ono za što smo tu. Mi dajemo sve od sebe svakog trena, i sretni smo što smo dobili priliku. Ali da nismo, isto bi nastavili. To se zove potreba.
Nitko od nas nije znao niti mogao zamisliti da će se ovako odviti, ali smo radili za ovo.
Album izlazi na jesen. Koji su planovi za budućnost? Imate li već neke najave?
Album izlazi krajem ljeta, početkom jeseni. Mi se nadamo što prije, jer kad saznamo datum, saznati ćemo i što najaviti. Htjeli bi imati puno koncerata i vidjeti da se te pjesme pjevaju. Hvala dosadašnjoj publici što nam je pokazala da idemo u pravom smjeru! Zasad bi najavili koncert u Splitu 30.6. na pjaci. Svirati ćemo sa nama jako dragom grupom Libar. Ako ih smijemo citirati “Život krade, more vrati, vrijeme prođe, stoju sati”.
Koliko Dubrovnik utječe na Vas kao umjetnike? Osjeća se utjecaj sredine iz koje dolazite u svemu što smo dosad vidjeli.
Dubrovnik ima super scenu i ima odličnu priliku za bendove. Udruga Mladih Orlando je dala svoje prostore bendovima i grupama koji žele vježbati, malo je reći da nije bilo njih ne bi ni nas bilo!
Dubrovnik je malo u drugom planu po pitanju povezanosti. Mislimo izričito na to što nije blizu Splita i ostalih gradova koji imaju razvijeniju glazbenu scenu. Ali se puno bendova uspjelo izdvojiti kao Gruhak, Valetudo, Atlantida, Embassy 516…
[youtube uQjZ1lXJFdY]
Što znači „terca na tišinu“ u doslovnom i u prenesenom smislu? Koji osjećaj Vas veže uz taj stih, odnosno uz čitavu pjesmu?
Sanin Karamehmedović: U doslovnom smislu znači interval od tri tona. Ako između dvije note stoji razmak od tri tona, onda se radi o terci. Znači, tri tona iznad tišine. Lorena bi to bolje objasnila. Radije ne bih o prenesenim značenjima. Jer ja bih svojim tumačenjem samo poremetio druga tumačenja koja pjesma nudi.
Kako je pisati pjesme za dva različita vokala?
Sanin Karamehmedović: Sada je dobro, ali prijelaz je bio malo škakljiv. Pisao sam za Tibora prije nego što je Doris došla u bend. I to nam je išlo, ja sam shvaćao njega i on je shvaćao mene. Kada je došla Doris trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem. Jer druge stvari osjeća Doris u pjesmama, a druge Tibor. I na drugi način. Ali sada je odlično, dobio sam veću slobodu u pisanju.
Stihovi koje pišete uistinu su divni. Odakle dolazi inspiracija, ima li svaka pjesma koju ste napisali osobnu priču?
Sanin Karamehmedović: Hvala na pohvali. Nisam siguran odakle dolazi inspiracija, ali mislim da je bitno stalno razmišljati. Malo knjige, glazba, ljudi oko nas… i tako, uvijek se nađe nešto zanimljivo. Ne bih rekao da svaka ima osobnu priču. Malo je takvih. Svaka pjesma ima u sebi dio osobe koja ju je napisala, htjela to ona ili ne, to je neizbježno. Ali osobna priča je već nešto više.
Planirate li možda pisati na engleskom jeziku? Jeste li pisali stihove za još nekog osim za grupu Silente?
Sanin Karamehmedović: Ne planiram pisati na engleskome. Probao sam, ne ide. Ne osjećam to. Nikad nisam pisao za druge. Nema potrebe za tim dok Silente svira.
Violina se uistinu izvrsno uklopila u pjesme koje smo mogli čuti, unatoč tome violina je vrlo rijetko standardna postava benda. Je li bila Vaša ideja da unesete ovaj klasični instrument u cijelu priču? Kako je došlo do suradnje?
Lorena Milina: Polaskana sam što tako mislite. Trudim i trudimo se da sve bude dobro uklopljeno u cjelinu i da nigdje ne pretjeramo.
Mada sam oduvijek htjela svirati u bendu, Silente ipak nije bio moja ideja. Prije 5 godina pozvao me dragi prijatelj koji je tada svirao gitaru i pjevao. Došla sam na probu, svidjelo mi se i krenula je improvizacija i uživanje u svakoj sekundi te, kako kažete, suradnje.
Kako komentirate sve veću popularnost klasičnih instrumenata u modernoj glazbi. Mnogi kritičari predbacuju glazbenicima takve iskorake, da budem preciznija Luki Šuliću i Stjepanu Hauseru spočitava se što na koncertima većinu prostora daju modernim obradama. Kako Vi gledate na taj fenomen?
Lorena Milina: Pa možda su klasični instrumenti danas malo više dosli do izražaja na sceni, ali oduvijek se isprepliću sa ”modernom glazbom” i daju jednu sofisticiranu i ne manje uzbudljivu notu. Stringsi ili brass sekcija na snimkama poznatih (Elvis Presley, Rolling Stones, Queen, Kansas…) ili suradnja čak cijelih orkestara (Metallica, Scorpions) nisu baš rijetkost, ali ”masa” pjesmu povezuje sa spotom na kojem orkestra npr. nema ili sa liveom na kojem je moguće da dionice nekada mijenja klavijatura.
Što se tiče Luke i Stjepana, oni su uspješni i u jednoj i u drugoj vrsti glazbe i sigurna sam da se bave objema. Sve dok vole to što rade i dok sama publika uživa, držim da se ne bismo trebali zamarati time što kažu kritičari, oni ionako nikad nisu potpuno zadovoljni.
Usko surađujete s bratom i radite autorske stvari. Koliko dugo već traje Vaša zajednička suradnja?
Tibor Karamehmedović: Jako dugo traje. Zapravo ne znam kad nije trajalo. Kad smo bili manji pa smo možda bili sramežljivi priznati jedan drugome da radimo svoje pjesme. Ali kad smo počeli sa bendom, sve je to uzelo svoj tok. Po prirodi smo jako bliski…
Danas se uspjeh glazbenika uvelike temelji i na vođenju internetskih stranica i društvenih mreža. Je li ilegalno skidanje glazbe danak koji se mora platiti besplatnom promocijom putem društvenih stranica? Kako gledate na to?
Tibor Karamehmedović: Vrijeme ide dalje, nitko nije očekivao da će stati. I najbolja vremena prođu i najbolje solucije nađu ispravke. Ima jako puno načina na koji se može gledati na to, i vjerojatno je svaki korektan.
Meni osobno ne smeta to, jer mislim da smo dovoljno iskreni da nam slušatelj iskreno i vrati. Ako mi išta smeta to je manjak dobrih radijskih glazbenih emisija. Dobrih glazbenih vijesti na televiziji i u novinama. Manjak zainteresiranosti novinara za članak (u glazbenom svijetu). Ima puno dobre muzike koja ne može izaći od tog “čepa”. Vjerojatno bi kupio malo više albuma da nisam zaglupljen sa nepotrebnih strana.
Neki tvrde kako je danas mnogo lakše postati popularan zbog učinka internetskih stranica poput You Tubea, na kojima se baš svatko može predstaviti. No, to donosi veliku konkurenciju. Koje je Vaše mišljenje o tome, odnosno iskustvo koje imate? Je li nemoguće ostati nezamijećen danas ako imaš potreban talent? Kako se nositi s negativnim komentarima?
Ivuša Gojan: Danas svjedočimo tome da se na internetu mogu pronaći skoro pa sve “stvari” koje nas zanimaju. Tako je i sa glazbom na internetu, svatko može predstaviti svoj rad na Youtube-u ili na raznim sličnim stranicama te tako brže doći do publike. Mislim da ukoliko netko ima talenta i kvalitete teško može ostati nezamijećen, ali opet kao što ste rekli stvarno je konkurencija ogromna.
Čini mi se da su ljudi danas previše “trendy” i povodljivi, kako u životnim navikama tako i u glazbi i teško da će prihvatiti nešto što ne “odobrava” većina. Produkcija glazbenih projekata je zadala visoke standarde tako da je mladim glazbenicima skoro pa nemoguće financijski uložiti u takvo što ali mislim da se trud i upornost isplate, pogotovo ako vjerujete u ono što radite i volite to, a još ako vašu kvalitetu netko prepozna i želi vam pomoći, onda je to sasvim druga priča.
Tako iz osobnog iskustva mogu reći da se naš višegodišnji trud i odricanje isplatio jer su nas prepoznali vrhunski profesionalci s kojima danas radimo. Na negativne komentare u smislu vrijeđanja i sl. se ne obazirem, dok negativne kritike uzimam u obzir jer osim pohvala volim čuti što se ljudima eventualno i ne sviđa u našem radu.
Vi ste najstariji u bendu. Imate li iste glazbene uzore kao i ostatak grupe, postoji li međugeneracijski jaz, ili to donosi samo dobrobit. Kako funkcionirate po pitanju kompromisa?
Ivuša Gojan: Što se glazbenih uzora tiče, imamo dosta istih ili sličnih bendova koje zajedno slušamo i oko kojih imamo slična ili ista mišljenja. Također svatko od nas sluša jako različitu glazbu i još mi je draže ako mi recimo Doris ili Lorena pokažu neku dobru pjesmu ili bend. Volim glazbu i volim otkrivati nove melodije i ritmove. Iako u samoj svojoj muzičkoj srži još od malih nogu slušam rock i heavy metal te sam ranije prilično tvrdokoran bio u vezi toga, danas se ne obazirem na vrstu glazbe ukoliko mi se nešto sviđa.
[youtube N0bTKK5ryWk]
Mislim da različiti uzori pozitivno utječu i na našu kreativnost. Najstariji sam u bendu ali barem ja ne osjećam generacijski jaz, dapače lako mi to izbalansiramo, ja stariji se malo otkačenije ponašam dok ovi mlađi eventualno nekada budu ozbiljniji i onda se nađemo negdje u sredini. Svi smo jako dobri prijatelji, puno se družimo i provodimo dosta vremena zajedno što mislim da je zdravo za bend. Bilo kakve kompromise pokušavamo riješiti na najbolji mogući način, mi smo jedna cjelina i važno je da dobro međusobno funkcioniramo i održavamo zdravlje benda na nivou.
Možete reći koji su Vaši glazbeni uzori?
Doris Kosović: Glazbu dijelim na onu koja mi se sviđa i koja mi se ne sviđa. Ponekad se dogodi da mi se s vremenom (s godinama) svidi nešto što mi se prije nije sviđalo. U Silente sam se tako zaljubila odmah!
Gdje vidite grupu Silente u narednim godinama? Koje su Vaše želje na profesionalnom planu?
Doris Kosović: Nikad ne razmišljam previše unaprijed, nekako sam čovjek od trenutka. U budućnosti nas vidim kao i u sadašnjosti – da radimo što volimo i da se razvijamo kroz nove pjesme te da ispričamo što više priča i dijelimo to sa ljudima.
Kakva su iskustva sa snimanjem spota? Možete li podijeliti svoje doživljaje cijelog procesa?
Doris Kosović: To je bilo jako zanimljivo iskustvo…proći cijelu paletu osjećaja i raspoloženja u kratkom periodu. Mislim da se te emocije vide i da ljudi prepoznavaju našu iskrenost.
Oduzima li Vam glazba mnogo vremena? Jeste li spremni na odricanja ako se to od Vas bude tražilo?
Doris Kosović: Glazba je centar zbivanja mog života i pozadina. Ne mogu reći da mi oduzima vrijeme, vrijeme mi oduzimaju neke ?popratne? radnje koje su usko vezane za glazbu. Zasad nije ni dosadno ni naporno.
Ljudi koji su prisutni u mome životu to razumiju i imam veliku podršku. Hvala im! Upravo zbog njih mislim da neću ni biti svjesna odricanja jer me poznaju i znaju što želim.
Razgovarala: Ana Vuković
Foto: Silente
