Fidžijska škola rukotvorina

274

U Manta Ray resortu sve je bilo manje organizirano nego u resortu Blue Lagoon u kojem su na tabli bile ispisane aktivnosti za svaki dan. Ovdje toga nije bilo, a koje su aktivnosti na rasporedu saznao bi samo ako bi pitao osoblje, što većina nije činila, pa smo se tako na izradi narukvica od kore kokosova oraha pojavile Sofie i ja, a pri kraju nam se pridružila još jedna cura koja je slučajno naišla. Jedva sam čekala da krenemo u izradu, narukvice volim nositi, a ovakva od kokosa bit će poseban i dragocjen modni dodatak.

Druga polovica ovog kokosa poslužila je kao materijal za izradu narukvice, trebalo je „samo“ ostrugati vanjski čupavi dio i ukusan unutarnji bijeli dio. Za grickanje smo sa strane imale izrezane čiste komadiće.

Simpatičan i uvijek nasmiješen Fidžijac Sol najprije je prerezao kokosov orah u sredini i napravio nam dva kruga od kojeg će nastati narukvice. Sofie je izrezao narukvicu širine dva cm, a ja sam ga zamolila za malo širu jer su mi takve bile ljepše. Na kamenoj ploči morale smo pomiješati malo vode i pijeska i početi strugati dobiveni kokosov kolut dok nismo skinuli sav vanjski sloj koji obavija kokosov orah i došli do tvrde smeđe kore čija je struktura bila ponegdje prirodno izbrazdana tankim bež linijama. Kad smo potpuno ostrugali vanjsku koru i rubove, skinuli smo bijelo meso kokosa s unutarnje strane te i tu stranu dobro ostrugali manjim kamenom. Na kraju smo dobivenu narukvicu isprali i vanjsku stranu premazali kokosovim mesom. Kokosovo ulje dalo je narukvici prekrasnu sjajnu intenzivnu smeđu boju. Imalo se što raditi, no krajnji rezultat bio je prekrasan. Pogotovo zato što smo narukvice same izradile, a zbog nepravilnosti prirodnog materijala svaka je bila drugačija i posebna.

Morski trenutak na Fidžiju upotpunjen prelijepo upakiranom Fiji vodom… U ostatku svijeta ta je voda dosta skupa, a ovdje se nalazi na policama svih dućana i cijenama je dostupna svima. Kasnije sam je samo punila vodom i nosila umjesto običnih boca koje sam inače koristila.

Na večeri sam upoznala simpatičan bračni par iz SAD-a, a posebno mi je upalo u oči kako se ženina narukvica od kokosa intenzivno sjaji kao da je nalakirana. Sofiena i moja nakon nekog vremena poprimile su ponovo zagasitu pepljasto smeđu boju i sav sjaj od kokosova ulja je nestao. Ženina nam je rekla da je svoju narukvicu nalakirala bezbojnim lakom za nokte. I stvarno, izgledala je kao iz najskupljeg dućana. Još uvijek razmišljam da li da svoju prelakiram il ne. Onako sjajna gubi sav prirodan izgled i ostavlja sasvim drugačiji dojam. Za sad je još imam u potpuno prirodnom izdanju…

Nakon jela na programu su bile zabavne igre, među kojima i utrka račića. Svatko je izabrao svog račića i  kućicu mu označio brojem. Svi kandidati zajedno su poklopljeni limenom kantom oko koje je kredom iscrtan krug. Onaj račić koji prvi izađe iz kruga kad se kanta podigne, pobjednik je, a njegov vlasnik dobiva nagradu. Račići nakon toga odlaze svaki na svoju stranu i natrag na plažu. Iako krug nije velik, kad se račići otkriju ponekad treba dosta vremena da se pokrenu, a to često bude i u krivom smjeru. Onda jedan kao da se trgne i pohita van..Iako zabavno, ja ih radije ne bih gnjavila utrkama. Imaju oni dosta posla i na plaži kopajući rupe u pijesku.

Dok sam jednog dana pokušavala uslikati usamljenog račića, primijetila sam da mu je kućica označena. Natjecatelj broj devet vjerojatno nije bio sretan što ga je jedna utrka obilježila za cijeli život. Osim ako mu je porasla popularnost među račicama, pa se sada šepurio u šetnji pred zalazak sunca…

Sofie je upravo završila tečaj ronjenja i stalno mi je opisivala kako je roniti predivan osjećaj i da bih trebala otići na Intro diving koji se nudio da ljudi vide da li im se ronjenje sviđa i kako se snalaze. Budući da sam svaki slobodan trenutak provodila u snorkellingu, ta ideja me sve više privlačila te sam uvodno ronjenje odlučila probati sutradan. Taj dan smo na rasporedu imali pletenje košara od lišća banane koje nisam htjela propustiti. Ovo je bilo malo teže od pletenja narukvice, ali Sol je bio tu da nam pripomogne. Mi smo pleli lišće kako nam je on pokazao, a samo započinjanje i završetak s vezivanjem ručki ipak je bio prekompliciran za početnike, pa je to obavio on.

Košaru koju sam isplela uzela sam sa sobom. Pravo čudo kako je preživjela još mjesec i pol puta u ruksaku i uspjela nezapaženo proći toliko granica. Trebalo joj je dugo vremena da se potpuno osuši i promijeni boju i sada je boje suhe trave, a uz narukvice koje sam izradila ona mi je jedan od najdražih suvenira s Fidžija.

Sofie je to popodne otišla, a u Manta Ray su stigli Norvežani Anne i Jonas koje sam upoznala u Plavoj Laguni, tako da sam opet imala društvo. Sutradan mi je bio zadnji dan na otočićima i razmišljala sam da kupim jednokratni podvodni aparat da uslikam bar nešto od predivnog podvodnog svijeta. Naravno u resortu mu je cijena bila ogromna, a i kvaliteta slika s takvim plastičnim jednokratnim apratom je bila upitna. Anne mi je rekla da ujutro idu u posjet selu i da slobodno mogu posuditi njihov podvodni aparat u koji mogu staviti svoju memorijsku karticu. Njihov aparat izgledao je kao običan mali digitalac, s time da je mogao i pod vodu. Mojoj sreći i uzbuđenju nije bilo kraja! Zadnje prijepodne u resortu bit će mi ispunjeno ili bolje rečeno, potopljeno do zadnjeg trenutka. Najprije sat vremena uvodnog ronjenja, a onda snorkelling do ručka, nakon kojeg se vraćam na glavni otok.

Osoblje Manta Ray resorta želi vam ugodan dan…

Tekst&foto: Nola

Komentari