Po završetku drugog svjetskog rata u Londonu, engleskoj prijestolnici, pojavila se potreba za modernijim autobusom budući da se pedesetih godina prošlog stoljeća broj automobila udvostručio, što je prijetilo da će doći do zagušenja londonskih ulica.
Tim od dvadesetak inženjera i vještih zanatlija početkom pedesetih počeo je sa radom na novom autobusu. Industrijski dizajner Douglas Scott bio je zadužen za dizajn novoga autobusa. Scott je do tada dizajnirao šporete i kućne aparate, no njegov unutarnji i vanjski dizajn novog londonskog ‘Routemaster’ doubledeckera, autobusa ‘na kat’, je jedan od najuspjelijih uradaka dizajna nekog britanskog motornog vozila. Iako se dizajn oslanjao na prijašnje londonske autobuse Scottov ‘Routemaster’ sa zaobljenom i fluidnom konturom je nešto više od hladne metalne forme. Routemaster se prijateljski ‘smiješio’ stanovnicima Londona i kao da ih je sa radošću i ushićenjem razvozio po britanskoj metropoli- poput nekog živog bića.
U tehničkom pogledu Routemaster je bio svjetlosnu godinu ispred konkurenata. Tako je u izradi karoserije masovno upotrebljavan aluminij kao kod Halifax bombardera iz drugog svjetskog rata. Monokok karoserija je bila lagana, bez teške šasije , što je doprinijelo i odličnoj stabilnosti tako se sa Routemasterom bez ikakve opasnosti ulazilo u oštre zavoje. Routemaster je imao servo volan i kočnice, automatski mjenjač te neovisni ovjes sprijeda, niti mnogi ondašnji automobili nisu imali tako naprednu mehanizaciju. Routemaster je prije proizvodnje bio nemilosrdno testiran, prototipovi su na probnim stazama prelazili i preko 300 kilometara dnevno često u punoj brzini. Poseban naglasak je bio na što jednostavnijem održavanju. Karoserija se mogla rastaviti uglavnom samo odvijačem a izmjena motora je trajala oko 8 sati, dok je za druge tadašnje tipove autobusa zamjena motora trajala i do dva radna dana.
Routemaster je u ušao u servis 1959. i ubrzo je postao jedan od simbola Londona poput trga Trafalgar ili London bridge-a. Kako se u autobus ulazilo i izlazilo u prometu pomoću platforme smještene odozada (‘hop on, hop off’ platforma/uskoči, iskoči!) Routemaster je omogućavao brz tok prometa u vozilima zakrčenom Londonu. U tome zapravo i leži tajna njegove popularnosti i dugovječnosti budući da je na londonskim ulicama umjesto planiranih petnaestak ostao gotovo 50 godina, tako su neki Routemasteri prešli i preko 2 500 000 kilometara- treba dodati da su im motori bili redovito mijenjani.
Popularnosti Routemastera značajno su doprinijeli i kondukteri koji bi pomagali starijim osobama, davali informacije turistima ili bi popričali sa usamljenim osobama. Jedan kondukter Jamajčanin šezdesetih godina je čak putnike zabavljao usnom harmonikom! No, London je i opasan grad pa bi i dileri droge ponekad utrčali u Routemaster popeli bi se na kat, na brzinu obavili ‘transakciju’ te bi već na sljedećem raskršću ili stanici istrčali iz autobusa.
2005. Routemaster je konačno umirovljen, rastanak je bio tužan, na posljednjim vožnjama bilo je toliko putnika da je red morala održavati policija. Londončani nikada nisu zavoljeli moderne kutijaste ‘doubledecker’ autobuse niti dugačke ‘harmonika’ autobuse bez konduktera, a treba reći i da je londonski ‘Underground’ (podzemna željeznica) jedan od najlošijih i najskupljih u svijetu. Londončani zapravo nikada nisu preboljeli gubitak svog ‘crvenog autobusa na kat’.
Zoran Šijan
Komentari