Bez celofana

52

Volim se zapitkivat to kada god mi to dopusti moj vlastiti ego, u svakom trenutku kada me život sam povuče za rukav i kaže mi – uspori! – Sve tvoje brige besmislene su u odnosu na ono što jesi i ono što možeš biti, dati…baš kao da mi tako nekako šapuće taj unutarnji prijatelj pokušavajući me otrgnuti izbezumljenosti zbog nedostatka vremena za pranje kose, od obaveza koje pritišću još jučer, od pritajenog straha za sutrašnju ratu kredita, zdravstvenog osiguranja djece koju još nemam ili svjetsku brigu zbog svih tih problema kojima nas trpaju (baš kao da se apsolutno ništa lijepoga ne događa).

I kada se podvučem, zbrojim i krenem istinom u vlastitu glavu – iako nije uvijek ugodno – spoznaje koje me zateku obično me i obraduju. Dahnu mi optimizam i mir jer kopajući po sebi uvijek nekako dođem do istoga – savjest je poprilično mirna, a srce je na mjestu. Osim toga – okrenem se oko sebe i vidim istinske prijatelje. Nije ih mnogo, ali količina je ionako nevažna. Vidim svoju obitelj – i gomilu prepoznate ljubavi. Vidim njihove odgovore na moje postojanje i oni me istinski, istinski me ispune. Vidim vjeru koja ne jenjava, a vjerovati uvijek znači i znati da pokušavamo živjeti prave stvari. Na neki se način u tim trenucima jednostavno vratim k sebi – onome biću koje je plakalo izlazeći iz majčine utrobe, onoj djevojčici koja je teške đačke torbe odlazila u školu, onoj ženi koja je eto netom izrasla i iskreno traži svoje odgovore. To je dio mog osobnog iskustva. I ono ne može biti generalno, opće, ali ono što može biti zajedničko svima nama jest stalna potreba da budemo bolji. Da se odmičemo od sebičnih strahova i blokada i da se prepustimo jedni drugima. Jer, ljubav, pročitala sam u jednoj divnoj knjizi znači živjeti međuodnose. Ne ih odrađivati, već živjeti. I to je dosad najjednostavnija definicija ljubavi, najjasniji putokaz Isusovih stopa i najuniverzalniji smisao svakog čovjeka na zemlji.

I danas može biti takav dan. Podvucimo se. Odvojimo se na trenutak od „imati“ i „značiti“ i postanimo samo na trenutak jedno malo, nesavršeno, ali smisleno „biti“ koje zna za ljubav. Ili ga barem pokušava pronaći. I to je bolje od – ničega. Jer toliko je stvari i dijelova života onda jednostavno drugačije. I toliko je briga i onog negativnog egoizma manje. I toliko je više razumijevanja za sve oko nas, pa i one najrazličitije.

Možda je to misao s kojom sam htjela započeti i ovaj tjedan. Iskreno, pred svima vama.

Ana Marija Vizintin


Komentari