Bez celofana

817

Što nas može oživjeti u trenucima kada se sve nekako čini – bezimeno, možda bezvrijedno, stagnirajuće, naporno, u onim ternucima kada smo nekako zapetljani u neku svoju situaciju, bol, tugu, strah, nemir, želju?

Primjetila sam baš neki dan na sebi – ništa spektakularno – samo je nad Rijekom granulo gotovo proljetno sunce. Moje raspoloženje ili – barem moje percepcije su se odmah promijenile. I to je bilo dovoljno da se taj dobar osjećaj podbelja . I zapravo, shvatila sam da to isto sunce ne bi imalo jednak učinak – ljeti – kada ga ionako ima po cijele dane. Prema tome, moj bi zaključak bio da je važno, jako važno u onim našim momentima, a svi ih imaju, učiniti nešto što već dugo ili nikad nismo. Učiniti nešto što će nam donijeti to malo sunca. To može biti razgovor s nekim ugodnim poznanikom, može biti šetnja Molo Longom ili kakvom drugom gradskom šetnicom, može bit bojanje noktiju u neku novu, rijetko ili nikad isprobanu boju (za žene) ili – „nova brada“ za muškarce.
Koliko god nam ovi i još mnoštvo sličnih primjera djelovali – benigni, odnosno možda i bez težine – imam nekako osjećaj da baš zato – oni imaju tu snagu – protresti svakodnevicu. Jer svakodnevica nije ništa drugo doli ustaljen skup ponašanja i očekivanja. Priznajmo, rijetko si dopustimo očekivati više ili ponašati se drugačije. Ako i da – onda je to uglavnom povezano s nekom našom koristi te samim time gubi onaj svoj šarm slatke promjene. Zbog toga, mišljenja sam, naše „tmurne dane“ ne treba opterećivati nekim važnim, bitnim ciljevima. I više od toga – ne treba u njih polagati nade da će donijeti bolje dane. Mislim, hoće, u svoje vrijeme i ne valja ih zanemariti, no ono što možemo su stvarno neke nazovimo ih – inače neuobičajene sitnice: drugačija frizura, apstinencija od Interneta, igranje neke društvene igre, kupovina cvijeta, darivanje robe koju ne nosimo, farbanje ograde, uključivanje u neki zanimljivi forum, pisanje pjesama, pisanje vlastitih misli, bilježenje snova, razgovor sa susjedom koju uvijek samo nehajno pozdravimo…sve, baš sve ulazi u red tih „sitnica“ koje inače ne običavamo činiti, a koje nam mogu s malo truda umnogome mogu poslužiti kao pravi uljepšivač dana.
I jednom kad se osladimo na takvoj nekoj jednostavnosti, vjerujem da postaje lakše – to činiti svakodnevno ili barem – češće.
Jer ionako – jednom kad odemo „gore“ sa sobom ne uzimamo ništa – ni naše stvari, ni naša raspoloženja, ni naše stavove, a za sobom ostavljamo mnogo više – ono što smo bili i kakve su nas pamtili.
Pa eto, ako malo sunca može pomoći da u danu ostavimo nešto bolje za sobom…onda, sigurna sam, postoji još milijun slatkih sitnica koje to možda mogu i bolje…Koje to mogu i za vrijeme onih kišnih dana.

Ana Marija Vizintin

Komentari