Najprije, iskrena dobrodošlica i puno uspjeha na mjestu čelnika Jadrolinije, naše najveće domaće pomorske kompanije. Požurili smo se s ovim razgovorom, sve se poklopilo – Vaše imenovanje, naš novi broj Teklića koji eto ide sutra u tisak.
Branka Malnar je bila prva, obavili smo razgovor za Radio Rijeku, Teklić je sada drugi.
Pravo je osvježenje i zadovoljstvo između svih prijavljenih kandidata vidjeti na tome mjestu tako mladu, a stručnu i iskusnu osobu koja je tu zbog svega toga i bez utjecaja politike.
Vjerujem da je u izboru prevladao program koji sam predložio za Jadroliniju i reference poslova koje sam do sada radio. Već sam deset godina u europskim projektima što se tiče brodogradnje i brodarstva, tako da je vjerujem i to doprinijelo mom izboru. Za mene je to veliki izazov, ali i ozbiljan posao koji mora polučiti dobre rezultate jer Hrvatska u ovom trenutku nema alternativu Jadroliniji koja je osnova za funkcioniranje otočnog života i turizma. Iskreno mislim da smo u apsolutnoj prednosti zbog svega što imamo, a to znači da imamo dobru perspektivu.
Kako je na novom radnome mjestu?
Novo radno mjesto još službeno nije ni počelo, ali vidim da će tu biti određenih razlika u odnosu na moje dosadašnje radno mjesto direktora u vlastitom poduzeću. Naravno, prve smo aktivnosti već počeli planirati jer posao treba odmah nastaviti, a pritom želimo biti što bolji i proizvesti dobre stvari. Ukratko, uzbuđen sam, ali osjećam i odgovornost.
I polet?
Svakako, i polet. I želim taj polet zadržati stalno.
Novi ljudi u upravi Jadrolinije mladi su i stručni, nisu politički odabir, a odabrani ste svi zajedno.
Da, imenovao nas je Nadzorni odbor. Kolege su Marko Čičin Šain koji dolazi iz Primorske banke, a zadužen je za financijske i opće poslove, te kolega Miljenko Antić koji nastavlja biti član uprave za tehničko-operativne poslove. Vjerujem u dobru suradnju svih nas.
Za vrijeme doktorata proveli ste u Finskoj više godina. Kakvo je bilo to iskustvo i kako je prevagnula želja da se vratite?
Proveo sam u Finskoj neprekidno šest godina, a onda sam još dvije godine dovršavao doktorat ovdje. Kada sam došao u Finsku imao sam osiguran doktorski studij te radno mjesto istraživača, a tijekom prve godine i moja je supruga upisala doktorat. Ali je uspjela i doktorirati prije mene. Otišli smo u Finsku doktorirati, radio sam kao rukovoditelj istraživačke skupine, imao sam dobru perspektivu, ali smo cijelo vrijeme znali da ćemo se vratiti, tako da smo 2008. došli natrag. Valjda smo ipak lokalpatrioti i patrioti. Da je ovdje stanje bilo drastično gore, možda bismo razmišljali da ostanemo u Finskoj, no vratili smo se. Dva dana nakon Natašina doktorata, krenuli smo natrag, kao da nismo mogli dočekati.
Tamo ste radili na sveučilištu?
Radio sam na Helsinškome tehničkom sveučilištu, u laboratoriju za brodogradnju i morske tehnologije. Posao je bio vrlo zanimljiv, odvijao se kroz koncentriranu sinergiju znanosti s industrijom, što mi je na kraju omogućilo znanja i kontakte za rad u vlastitoj privatnoj tvrtki koju smo intenzivno počeli razvijati odmah po povratku u Rijeku.
Supruga Nataša životna vam je i poslovna partnerica, zajedno ste u svemu od početka. Pretpostavljam da ona vodi tvrtku dalje.
Da, gura snažno dalje. Mi smo odradili dosta projekata koje je financirala Europska unija, partneri i tržište. I sve to treba nastaviti, pa ona i kolege nastavljaju dalje. Nataša je stručnjak u ekonomiji i marketingu, a drugi kolege u brodogradnji i strojarstvu.
Imali smo prigodu surađivati preko kalendara Riječki dečki za 2012. na temu mora i pomorstva. Sjećam se, kada smo dolazili kod vas, sve je bilo vrlo poslovno, ali i iznimno ugodno. Mladi, stručni ljudi, puni entuzijazma, ljudi koji su mi imponirali u tom okruženju, pa i načinom komuniciranja.
Da, uvijek smo njegovali taj otvoreni stil rada, iako, iskreno, ima to i negativnih strana, kao i sve drugo. Jadrolinija, koja je velika tvrtka, zahtijeva malo drugačiji pristup, ali ako govorimo o nekom razvoju, onda morate imati kreativnu atmosferu i morate omogućiti ljudima da se izraze, da donesu odluke i povuku neke poteze, jer jedino tako može doći do novih rezultata.
Riječkoj javnosti postajete poznati nakon što je tjednik The Economist uvrstio Vaš projekt Model rada brodogradilišta bez poticaja među najbolje inovativne poslovne modele. To je model prema kojemu brodogradilište pruža kompletnu uslugu od izgradnje do kasnijeg održavanja i iznajmljivanja broda.
U ovom je trenutku brodarstvo, pogotovo trgovačko, u krizi, a i recesija je sveprisutna u društvu. Ljudi u The Economistu koji se dobro razumiju u globalnu svjetsku ekonomiju, prepoznali su da smo taj model stvorili logički, na osnovi promatranja tržišta i uvjeta koji danas vladaju i da smo očito ponudili neko svoje cjelovito rješenje. Model tako predlaže da brodogradilište u biti gradi brodove za sebe i takve ih stavlja kao proizvod na tržište najma brodova. Na taj način može se povećati efikasnost poslovanja, a i dinamiku izgradnje može kontrolirati brodogradilište, a ne samo tržište. U svakom slučaju, ta efikasnost će biti ono za što ću se zalagati i u vođenju Jadrolinije, a to je jedan inovativan pristup, uvijek oslanjajući se na sinergiju tržišnog pristupa i tehnike.
Kompaniju ste preuzeli u samoj „špici“, pred turističku sezonu. Dakle, predstoji najjači tempo, puna sezonalnost, puni kapaciteti. Kakve su pripreme?
Kompanija je dobro vođena, uhodana je u posao i samo nastavljamo želeći postići što bolje rezultate. Prema informacija dosadašnje uprave sve je spremno za početak sezone. Naravno, svi ćemo biti stand by kroz cijelo ovo vrijeme, a to je razdoblje kada naše poslovanje ima najjači poslovni efekt. Naša je zadaća ovu sezonu odraditi kvalitetno, na razini koja se očekuje, čak i bolje. A onda krajem sezone možemo planirati nove, daljnje korake.
Govori se o cijenama koje se povećavaju pred sezonu. Koliko je to opravdano u ovakvoj ekonomskoj situaciji i hoće li to smanjiti frekvenciju putovanja pa će opet zbog toga izgubiti i svi drugi na toj morskoj destinaciji na koju možda netko neće doći jer je prijevoz morem preskup?
Mislim da je poznata shema s cijenama karata i tko određuje visinu cijene tj. da to nije Jadrolinija. Ljudi znaju i da je većina linija tijekom godine nerentabilna, da su linije subvencionirane i da se na osnovi toga određuje i cijena. Sada su se smanjile subvencije, a cijene će se povećati. Prema mojoj slobodnoj procjeni, ljudi na otocima s povećanjem cijena gube, ali je činjenica da su neke cijene brodskih karata na razini javnoga gradskog prijevoza autobusom te da su se cijene karata od desetak ili petnaestak kuna podigle za nekoliko kuna.
Može li Jadrolinija svojim subvencioniranim cijenama, u dogovoru s državom, motivirati ljude da žive na otocima?
Gledam to kao pitanje vizije i misije naše kompanije. Jesmo li mi kompanija koja ima za misiju obavljati pomorski linijski prijevoz putnika i roba ili smo mi ti koji omogućujemo kretanje stanovništvu, pri čemu se zbog te mogućnosti stvaraju neke nove ekonomske perspektive. Jer ako svi sjede doma, realno gledano, nitko ne profitira. Dakle, mi moramo omogućiti stanovništvu na kotačima i bez njih da se kreće između otoka i kopna, otoka i otoka, i tu vidim priliku za sve. Za tri-četiri godine trebalo bi postići podudarnost našeg poslovanja sa ovom misijom. Naravno, prvenstveno tu je osiguranje veze kopna s otocima 365 dana godišnje, ali u određenim razdobljima, u spoju s turističkom strategijom, možemo unaprijediti našu mrežu linija i onda automatski time stvoriti nužne koristi. Ako u perspektivi budemo bolje poslovali i povećamo prihode, onda je cijena karte stvar čiste ekonomije. Za sada ostajemo tu gdje jesmo, a očekujemo povećanje prihoda od prodaje karata. Suma sumarum, nama u Jadroliniji za sada ostaje jednako.
Mislite li na početku svog mandata obići sve trajekte, brodove i pomorce na njima?
Da. Želim upoznati sve te brodove i ljude, iako sam često kao turist bio na njima, najčešće putujući prema Lošinju i Cresu, što katamaranom, što trajektom. Mladost sam “odljetovao” na Lošinju i upoznao razne trajekte, od onih iz ranih 80-tih, dakle od Kalmara preko Mate Balote do ovih današnjih i uvijek se vidi neki razvoj. Mislim da je važno direktno od ljudi na brodovima čuti komentare, prijedloge, uspostaviti s njima dobar odnos. Bez obzira na to što nas ima više od 1.700, možemo još uvijek biti sjajan tim na nekoliko razina.
A ako budemo njegovali timski duh, postići ćemo sjajne rezultate.
Kakvi ste privatno? Što vas veseli, a što smeta?
Najviše me veseli moj obiteljski život, moje dvije male curice i supruga, mogućnost nekih kratkih izleta s njima, neki produženi vikendi – to mi je najveće veselje u životu. A ljuti me ono što ljuti većinu ljudi, ali svakako svi ti neiskorišteni potencijali i resursi koje imamo, a odbacujemo ih da toga nismo ni svjesni. Često ih odbacujemo, često se žalimo bez razloga, tražimo opravdanja i razloge zašto nešto nemamo. Imamo još uvijek sjajne prilike, ulazimo u Europsku uniju. Ništa nam neće biti dano, ništa nam neće biti besplatno, ali je ipak prilika.
Kako stojite sa sportom?
Od sportova redovito igram košarku ili nogomet s prijateljima, iako će neki, kada me vide, sigurno reći da bih se mogao još više baviti sportom. Zadnjih desetak godina igram golf. To je krenulo u Finskoj, tamo sam razvio ljubav prema golfu. Igrao sam ga s prijateljima iz Hrvatske koji su živjeli tamo, ali na žalost ne igram često, prosječno jedanput
u dva mjeseca. Volim gledati sport na televiziji, iako se ne mogu pohvaliti da idem često na utakmice.
Glazba?
Rani britanski rock, hard rock, heavy metal, što god je za mene kvalitetno, to je uglavnom rock.
Jedan direktor Jadrolinije mora voljeti klape J.
Dobro J. Iskreno, kao mlad imao sam veliku želju da se čak profesionalno bavim glazbom. Išao sam u glazbenu školu, na tečaj gitare, i kao klinac imao sam virtualne bendove sa svojim frendovima pa smo lupetali po gitarama u nekim sobama. Nikad se to nije pretvorilo u nešto više, ali zanimljivo je da su ljudi s kojima sam tada svirao ostvarili uspješne glazbene karijere poput Andreja Babića i Damjana Vasiljevića. Bili smo ekipa u Osnovnoj školi Vežica. Oni su stvarno napravili glazbenu karijeru, ja sam s njima malo tamburao i prestao. Malo mi je žao zbog toga, ali svaki čovjek ima svoj neki put.
Vrijeme je izbora, svi imaju neke vizije. Kako vidite budućnost Rijeke? Kakva bi Rijeka kao grad trebala biti?
Rijeka bi trebala sve svoje dobre, pozitivne strane povezati i što više ih gurati naprijed. Ono što je jako dobro, a što ljudi ne percipiraju, jest ta naša industrijska povijest koja se još uvijek snažno osjeća kroz poduzeća, puno manjih i srednjih poduzeća koja to imaju. Tu postoji tradicija, vještina i znanje, i to je još uvijek jako prisutno. Naravno, geografski je položaj velika prednost, uz transport roba i ljudi. I ono što je danas, u ovom trenutku, stvarno najjednostavnije jest osmisliti neki proizvod ili uslugu i kroz to trgovati znanjem. Važno je imati znanstveno-stručni kapital za koji su uglavnom potrebni samo računalo i čovjek. Dakle, tri osnovna stupa koja vidim – industrija u koju spada i brodogradnja, pomorski i kopneni transport -na osnovi geografskog položaja te znanje i stručnost, tj. hight-tech vezan uz komercijalizaciju rezultata znanstvenih istraživanja.
Neki Vaš moto? Ono, kada svane siv, kišni dan, ali ima ono nešto što podigne sunce u Vama?
Postoje ta neka siva jutra kada opet zbog upornosti kreneš dalje, kada trebaš donijeti neke odluke, pokrenuti se. Nisu svi trenuci sjajni, i kada nema prave motivacije, ta je ustrajnost važna, onda je to motivacija. S druge strane motivirati me može sjajna atmosfera dok radim s ljudima, zatim sjajne mogućnosti koje se otvaraju kada upoznaš nekoga novog, ali i trenuci uživanja u nekoj finoj hrani i delicijama.
Okrenuti ste budućnosti, poduzetni i optimistični. Koliko je to važno da bi netko bio uspješan, postigao nešto?
Dok se god ne pokrene mehanizam optimizma, neće se pokrenuti ni ništa drugo.
razgovarala Dunja Pavešić
