Velid Đekić, autor knjige “Zvali su me Industrijska”, koja će probuditi duhove ove slavne ulice

432

Kada je počeo rad na knjizi, odnosno kada je i kako nastala ideja o pisanju knjige “Zvali se me Industrijska”?

Ponekad imam dojam kako sam je pisao cijelo vrijeme, ništa manje nego 30 godina, koliko sam dolazio raditi u tu ulicu. Dojmovi su se cijelo to vrijeme lagano slagali jedan na drugoga i neprimjetno evoluirali. Negdje oko 2000. počeo sam se intenzivno zanimati za povijesnu priču Rafinerije nafte. Uranjao sam u njeno razotkrivanje, iz arhivskih dokumenata ljuštio sloj po sloj. Otkrića su bila nevjerojatna, Rafinerije je uistinu fascinantan pogon. A onda sam jednoga dana pomislio – ma ne samo Rafinerija, cijela ulica kojom prolazim puna je upečatljivih priča. Sjeo sam i napisao tekst za Sušačku reviju, zamišljajući kako hodam ulicom i nižem njezine povijesno-kulturne atrakcije. U praksi sam zapravo uobličavao jednu od alternativnih gradskih turističkih magistrala. Bilo je to 2002. i objavljeni tekst bio je dug 10 kartica. Potom sam ga zaboravio. A onda sam prije tri godine primijetio kako me ulica iznova vuče za rukav i poziva da je pogledam u svjetlu svojih novih znanja o njoj. Krenuo sam osvježavati tekst. To me „osvježavanje“ na koncu dovelo do 70-80 kartica teksta. Polazište i dolazište u njemu su bili isti kao u ranijem tekstu, ali s hrpom novih uključenih priča. Uz redigiranje starih, dakako. Pomislio sam kako bi bilo dobro svemu pridodati i neke moje druge tekstove povezane s ulicom, npr. zaseban tekst o riječkoj Šećerani, o Petrolejskoj luci, o prvom riječkom tankeru itd., pa sve objediniti u obliku knjige.

Što te posebno inspiriralo u toj ulici i njenoj povijesti? 

Sada mogu reći – a što nije? Riječka Rafinerija danas je među nekoliko najstarijih na svijetu koje rade. Na platou s morske strane ulice vinuo se u zrak prvi riječki pilot, Guido Prodam. U brodogradilištu na kraju ulice porinute su prve podmornice na tlu Hrvatske. U ulici se rodio likovni umjetnik Romolo Venucci. Svjetionik je živi fosil, u 19. stoljeću stajao je na vrhu lukobrana riječke luke, pa otud preseljen na Mlaku. U ulici i danas radi prva komunalna plinara u Hrvatskoj. Pored nje se nalazi zgrada koja je bila dio radničkog naselja Whitehead, prvog naselja te vrste u gradu. Na fasadama zgrada duž ulice još uvijek možete prepoznato metalne držače energetskih kablova riječkog tramvaja. Itd., itd. Priče u ulici ne prestaju se nizati, svakih nekoliko koraka dočeka nas neka nova. Zamislio sam silne ljude koji su tamo dolazili prije stotinjak godina na rad i usporedio s pustom ulicom danas. Gdje su sva ta lica? Što bi bilo da nam mogu kazati svoje osobne štorije? Pa, kad ih nisam mogao čuti od njih izravno, pomislio sam da ih mogu čuti posredno, osluškujući što mi ulica ima reći. I zapisujući fragmente koje sam u tom govoru razaznao.

spomen-ploča prvoj nogometnoj utakmici u Hrvatskoj (foto V. Đekić)

Znači li to da, osim o nekadašnjoj vrlo uspješnoj privredi i kompanijama koje su tamo radile, pišeš i o ljudima? Privrednicima i nekim drugim, vrlo značajnim, o kojima se danas nažalost vrlo malo zna?  

Sve što čini ulicu proizvod je ljudskih ruku i bez ljudi ništa u priči nema smisla. Nisam previše uranjao u pojedinačne priče jer ih je uistinu bezbroj i tako bih potonuo u dubinu iz koje bih se teško izvukao. Ali, kad god sam mogao, nastojao sam događanjima u ulici dati, recimo to tako, ljudsku dimenziju. To znači imajući na umu pojedince koji su ulicu učinili važnom i velikom, mnogo većom od njezinih cca dva kilometra dužine. To su Whitehad, Luppis, Ossoinack, Barač, Ciotta itd. Pa i one druge pojedince, koji su bili dijelom ljudske mase što se tu slijevala zbog posla, a koji su pridonosili uličnom koloritu, svako na svoj način. Nije sve u gospodarstvu, ulica je važna i zbog sporta, umjetnosti, ratnih događaja. O Venucciju pišem imajući ga u vidu ponajprije kao osobu, dapače tumačeći njegov umjetnički rad ponajprije iz tog ugla, što je novost u interpretaciji njegova opusa. Podsjetio sam i na velikoga riječkog boksača Ulderica Serga, koji je, između ostalog, osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Berlinu 1936.godine. Uz njega je Željko Mavrović, kojega sam osamdesetih sretao na putu prema Boksačkom klubu u ulici kao mladog dečka koji obećava. Tu je također priča o Edoardu Aressiju, talijanskom vojniku koji je prebjegao na antifašističku stranu i zamalo u ulici izgubio glavu. I bio srećković jer je imena svojih ratnih prijatelja mogao u poraću čitati na postavljenoj memorijalnoj ploči, kao jedini preživjeli u ratnim okršajima.

Vila Whitehead (foto V. Đekić)

A žene? U toj ulici i one su imale svoje mjesto, točnije radno mjesto. Dakle, ulicu možemo smatrati mjestom gdje žene prvi put, radeći u industriji, osiguravaju svoju ekonomsku egzistenciju, odnosno mjestom gdje se stvara feminizam…

Ne znam za feminizam, ali znam kako mi je ulazak žena u priču o ulici bio jedan od najdojmljivijih. Proučavao sam godišnje izvještaje o radu Rafinerije nafte u doba Austro-Ugarske i u svakom od njih bila je informacija o broju zaposlenih. U rubrici „operai“ pisalo bi 302, 298, 335 i slično, sve dok mi u ruke nije stigao izvještaj iz 1893. u kojemu je pisalo koliko je u Rafineriji radilo „operai“ i pazite sad, „una donna“. Kakva vražja „una donna“?! – pomislio sam. I tad sam shvatio – svi dotadašnji podaci odnosili su se isključivo na muškarce, ženama tu nije bilo mjesta ni pod razno. Nisam to prepoznao, čitajući podatke današnjom logikom. A kad se pojavila prva žena u tvornici, ona je bila takav događaj da je zaslužila biti zabilježena posebno. Žena isprva nije bilo ni u brodogradilištu, ni u Tvornici torpeda, ni u plinari, ni u Tvornici kemijskih proizvoda itd. One su se probijale u ta potpuno muška radna carstva kasno, sporo i teško. Ne znam što je radila prva „donna“ u Rafineriji, koliko je ostala i opstala, ni kako se zvala. Volio bih znati njeno ime, ona je za mene nepoznata heroina ove ulice.

Postojao je i dječji vrtić za radnice Torpeda, nešto čime se danas diče najmodernije kompanije svijeta …

Što se tiče vrtića i Torpeda, znam samo da je u zadnjoj fazi tvornice postojao objekt takve namjene u njihovom vlasništvu. Bilo je u ulici i vrlo rijetkih dobrim dijelom ženskih radnih kolektiva, pokazuje to primjer Ljuštionice riže. Poslije drugog svjetskog rata neko vrijeme radila je u ulici tvornica nazvana 8. mart, zbog toga što je u njoj bilo najviše ženske radne snage. Kasnije su je preimenovali u Metalografički kombinat. Samo, kakav je bio posao tamošnjih radnica? Skoro svaki dan je zbog njih u ulicu stizalo vozilo hitne pomoći. Radilo se s tankim limovima, bez zaštitne odjeće i rukavica, na podjednako nezaštićenim strojevima, što je uvijek iznova dovodilo do teških ozljeda. U riječkoj bolnici bili su prisiljeni alarmirati nadležne da se u tvornici konačno nešto učini na zaštiti radnica. Ne ponovilo se.

Kakva su tvoja predviđanja za tu ulicu? Njeno lice okrenuto budućnosti…

Knjigu sam napisao dijelom i zato da bih skrenuo pozornost javnosti na njenu važnost za grad i na njezin potencijal za budućnost. Neprirodno je da ostane ovakva kakva je danas, gotovo slijepo crijevo grada, s važnim objektima koji propadaju. Neka grupe turista započnu dolaziti u nju organizirano, vođeni, a ne svojom pojedinačnom voljom, kao što je to sada slučaj. Često takve pojedince, strance, susretnem pored lansirne rampe torpeda. Ma, ulica će kad-tad iznova profunkcionirati jer život će učiniti svoje. Ako nešto pametno ne učinimo mi u naše vrijeme, učinit će to buduće generacije. Neka knjiga bude poticaj da se proces ubrza. Ulica je to zaslužila.

Kako je došlo do naziva knjige, zašto baš “Zvali su me Industrijska”’?

Ulica se danas naziva Baračeva. Rekonstruirao sam sve njezine nazive kroz povijest, bilo ih je desetak. Industrijskom se nazivala u dva razdoblja. To nije slučajno, ona je prometna kralježnica gradske industrijske zone koja je tu funkcionirala skoro tri stoljeća. I zato, premda u mojim venama teče naftaška krv i sklon sam promovirati velikoga riječkog i europskog naftaša Milutina Barača, mislim kako je ipak najprimjereniji naziv ulice onaj što upućuje na industriju. To je što se tiče naziva ulice. Ako se pak tvoje pitanje odnosi na osobni ton u nazivu knjige, drago mi je što ga primjećuješ. Prije sam se ustručavao pisati osobnim tonom, bio sam po naravi zatvoreniji, ali sada sve više idem u drukčijem smjeru. Osim toga, nije sve do mene. Ulica i moja malenkost dugo smo se družili i ona mi je mnogo toga o sebi govorila iz dana u dan. Bilo je dovoljno pažljivo slušati i zapisivati. U jednom trenutku mi je šapnula i to kako su je jučer nazivali, učinilo mi se kako to govori s ponešto nostalgije, pa sam to stavio u naslov. Eto, i ulice imaju svoju osobnost.

Petrolejska luka (foto V. Đekić)

Kada se očekuje izlazak knjige i kakva je sudbina očekuje? Nadam se poput sudbine ulice iz njenog najuspješnijeg doba :) 

Tekst i fotografije trenutačno su u rukama dizajnerice Meline Mikulić, pa se učestalo ping-pongamo mejlovima. Knjiga je sve bliža konačnom izgledu, narasla je na 450 stranica. Melini sam dao odriješene ruke, a znam i zašto, zbog prethodnih suradnji. Bit će to ne samo prva knjiga o nekoj riječkoj ulici, nego, u izdavačkom smislu, i prava monografija. Dok ona radi svoj posao, na meni je gnjaviti donatore i sponzore. Sve košta, a debele knjige debelo koštaju. Takvo izdanje teško može biti komercijalno, pa sam zato uistinu zahvalan onima koji su pružili ruku potpore. To su Primorsko-goranska županija i poduzetničko-filantropska udruga PartneRI, pri čemu je potonja izuzetno pozitivna novost u našem gradu. Objavljivanje knjige također je dosad odlučilo pomoći nekoliko važnih gospodarskih imena: brodogradilište Dalmont, INA, Jadrolinija, Primat-RD, Alveus i Inmel. Knjiga izlazi u travnju.

Odlaziš li ponekad ulicu i kako izgleda taj obilazak, ta emotivna šetnja?

Često odem, najčešće pješke. Zapravo nisam nikad ni prestao u nju odlaziti. Tamo se možeš do mile volje penjati po kojekakvim visokim zidovima jučerašnjih pogona, možeš stalno otkrivati nove prizore za fotkanje. Priznajem i da se znam tvrdoglavo obračunavati s bodljikavim grmovima kupina, kad plodovi sazriju. Horoskopski sam bik, što će reći po naravi uporan, sklon umjetnosti i volim slatko, uključujući džemove. Emocije? Da, ali mi se čini kako je više u prvom planu neka moja zaigranost, koja me vuče da otkrivam stvari i ne poštujem baš mnogo granice. Bilo je to nemoguće da Luppis i Whitehead nisu pustili mašti na volju u stvaranju torpeda, ignorirajući tadašnje granice strojarstva i fizike. Ili pak pilot Prodam u svom skromnom avončiću? Bi li on ikad poletio s improvizirane piste uz ulicu da nije imao nešto od osobnog ludizma i ustrajnosti? Tip je pao avionom u more kod Lovrana, torpiljarka ga izvlačila, a on nastavio po starom. Mene možda nećete vidjeti kako pilotiram aviončićem poput njegovog, ali da ću nastaviti ulicom po starom – to hoću. Nešto sam kriv ja, nešto ona.

Velid i prijatelji na MlakiZnači li to kako knjiga „Zvali su me Industrijska“ u nekom smislu nikad neće biti završena?

Pa, zapravo da. Nakon što knjiga izađe iz tiska, siguran sam kako ću je u glavi nastaviti nadopisivati i novim arhivskim saznanjima o ulici i novim osobnim iskustvima iz ulice. Pa makar ta nova poglavlja priče nikad ne objavio.

 

Komentari