U Dječjoj kući u Rijeci, 5. listopada u 18 sati održat će se radionica za mlade posvećena inkluzivnosti pod nazivom “Kako stvarati kulturu koja uključuje?”. Radionica je namijenjena onima od 15 do 30 starosti, ali je otvorena i za sve ostale zainteresirane. Na radionici će se gledati kratki inkluzivni film, polaznici radionice će napraviti analizu iz medijske i inkluzivne perspektive, a prikazat će se primjeri inkluzivnih kulturnih praksi. O radionici, ali i mnogo šire o inkluziji, popričali smo s Majom Ogrizović, voditeljicom i kreatoricom projekta Film svima!, riječke inicijative za prilagodbu audiovizualne kulture osobama s oštećenjima sluha i vida te primicanja inkluzivnih kulturnih praksi.
Možete li nam se ukratko predstaviti?
Zdravo! Ja sam Maja Ogrizović, kulturologinja, producentica, inicijatorica i voditeljica inkluzivnih projekata u kulturi. Snažno sam posvećena temi inkluzije koju od 2016. pokušavam aktualizirati inkluzivnim projektima u kulturi — Film svima; Film svima svugdje; Knjiga svima i Kultura svima. S partnerima i suradnicima — Filmaktivom, Udrugom gluhih i nagluhih PGŽ, Udrugom slijepih PGŽ, Dnevnim centrom za rehabilitaciju Slava Raškaj, Centrom za audiodeskripciju, Udrugom Portić, Gradskom knjižnicom Rijeka te osnovnim i srednjim školama kao i fakultetima razvijam i testiram načine snažnijeg prodora inkluzije u kulturu, pa tako i u cjelokupnu društvenu zajednicu.
Voditeljica ste i programa Film svima! Udruge Filmaktiv čije je sedmo izdanje taman završeno. Kako je bilo?
Film svima javne projekcije su iza nas, a u sklopu samog projekta do kraja godine još stižu i jedna slatka kampanja poticanja inkluzije te prvo prikazivanje na nacionalnoj televiziji, čemu se beskrajno veselimo.
Zadovoljni smo, ove smo godine preveli i prilagodili što gluhim i nagluhim, a što slijepim osobama još 8 novih naslova hrvatskih filmova. Ono na što smo ponosni je žanrovska i tematska raznolikost filmova jer smatramo važnim osigurati pristup jednako primjerice pobjedničkom filmu Pula Film Festivala, kao i recentnom antifilmu ili pak klasiku.
Tradicionalno isključene skupine — gluhe i nagluhe i slijepe osobe zaslužuju biti izloženi različitim sadržajima kako bi se razvijali, ne samo u publiku, već i u stvaratelje kulture.
Sedmim izdanjem Film svima Medijateka inkluzivnih filmova bogatija je za 8 naslova i sada ukupno broji 41 naslov. Dostupna je na OVOJ POVEZNICI.
Koliko su sadržaji za konzumiranje iz svih dijelova kulture i umjetnosti zapravo inkluzivni? Vidimo li kakve značajne pomake u tom smislu u odnosu na prije 5 ili 10 godina?
Možda je dobro na početku raščlaniti što je to zapravo inkluzija kako bismo znali razlučiti koliko su inkluzivni. Ono čime se u Film svima bavimo jest inkluzivni sadržaji za gluhe i nagluhe te slijepe osobe kojima prilagođavamo i prevodimo filmove nastale na hrvatskom jeziku (kojima nemaju pristup, za razliku od stranih kojima primjerice gluhe i nagluhe osobe imaju barem polovičan pristup zbog postojanja titlova), no važna nam je i ekonomska inkluzija zbog koje su sve projekcije — besplatne za posjetitelje. Jednako tako, prilikom izbora filmova trudimo se biti žanrovski inkluzivni i, kao što sam ranije rekla, važno nam je da osiguramo pristup jednako antifilmu kao i potvrđenom i nagrađenom igranom filmu, ali i rodno inkluzivni trudeći se osigurati pristup jednako filmovima redatelja i redateljica. Da skratim — inkluzija je proces, sigurno smo napredovali kao društvo, napredovat ćemo još snažnije kada nam postanu dostupni EU fondovi usmjereni na poticanje inkluzije koji će motivirati širi krug aktera na prva inkluzivna djelovanja.
Dovode li inkluzivne kulturne prakse do pravednijeg položaja ranjivih osoba u društvu? Imamo li statističke podatke o tome koliko je i u kojoj mjeri konzumacija sadržaja iz kulture, umjetnosti ranjivim osobama u društvu otežana ili čak potpuno uskraćena?
Rekla bi da inkluzivne kulturne prakse dovode do pravednijeg položaja ranjivih skupina. Ne možda direktno, primjerice projekcijom jednog inkluzivnog filma, ali sustavnim radom na vidljivosti inkluzivnih kulturnih praksi, izlaganjem ne samo ranjivih skupina već i svih članova društva inkluzivnim kulturnih praksama, upornim neodustajanjem od zagovaranja inkluzije i promocijom inkluzije kao i osiguravanjem dostupnih inkluzivnih kulturnih praksi svima, baš svima — možemo napraviti puno. Osvijestiti da postoje Drugi u zajednici, iako ih možda ne vidimo, tu su, vidimo i dio njihovih potreba, senzibiliziramo se na njih i idući put kada budemo u prilici nešto promijeniti, to će nam i pasti na pamet. Dok su Drugi i njihove potrebe nevidljivi, nema šanse za promjenama.
U Hrvatskoj žive 586 153 osobe s invaliditetom, 14,4% populacije, u Primorsko-goranskoj županiji 30 353, 10,7% populacije, a prema Priručniku o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama Tatjane Aćimović i Sanje Bojanić, 4 najposjećenije institucije u kulturi, kao i niz drugih objekata u Rijeci, za njih su i dalje — nepristupačni. Ovdje se govori o prostornoj inkluziji, no dok prostorna inkluzija nije, recimo to tako — odrađena, neće biti niti sadržaji na sustavan način. Pomaka ima, ali za solidarniju i ravnopravniju zajednicu imamo još puno posla.
Kako ocjenjujete proces inkluzije u Rijeci ili općenito u Hrvatskoj?
Kao i na prethodno pitanje, teško je odgovoriti jer inkluzija nije jednoznačan pojam i nemoguće je izmjeriti, kako kažete, proces inkluzije. Ali da ima vrijednih aktera koji kulturu čine inkluzivnijom, koji se trude zagovarati inkluzivne kulturne prakse i koji su ih spremni podržavati svjesni njihovog civilizacijskog značaja — ima. I raduje me promatrati kako kroz proteklo desetljeće inkluzivne kulturne prakse fino cvjetaju i bujaju. Od inkluzije se — raste.
Zbog čega nam je važna inkluzija i u kulturi?
Inkluzija u kulturi je važna jer je izlaganje kulturi jedan od osnovnih preduvjeta za zdrav razvoj pojedinca, njegove zajednice pa i društvene zajednice u cjelini. Ako kultura nije inkluzivna, njena su vrata dijelom zatvorena. A i nije zanemarivo da su sadržaji u kulturi koji su sufinancirani javnim sredstvima, sufinancirani sredstvima svih nas, pa je red i da budu dostupni — svima.
Na koje načine i kroz koje prakse možemo učiniti knjigu, film i glazbu inkluzivnijim?
Da nabrojim tek neke — da budu ekonomski dostupni, da si ih možemo priuštiti; da budu geografski dostupni, da se nalazi u blizini; da do njih možemo doći bez obzira na mogućnosti našeg tijela, odnosno da im je pristup osiguran bez obzira ne način našeg kretanja; da je rodno inkluzivan; da je uključivanjem audiodeskripcije dostupno slijepim osobama te uključivanjem hrvatskog znakovnog jezika i gluhim te nagluhim osobama; da su prilagođeni osobama izvan dominantnog govornog područja te da je informacija o svemu tome — dostupna. Naravno, ovo je dio načina i praksi kojima osiguravamo dostupnost kulture.
Kako inkluzivno društvo konzumira umjetnost i kulturu?
Inkluzivno društvo na svim razinama razmišlja o svima, i to na nježan i uključiv način, ne zato što mora niti ne zato što je za to dobilo sredstva od donatora pa inkluziju, ajmo to tako reći — odrađuje.
Inkluzivno društvo poznaje i vidi svoje Druge, zato o njima i razmišlja i zato ih i uključuje; ti isti Drugi zbog širokog pristupa sadržajima u formi konzumenata možda dobivaju i poriv da tu istu kulturu i stvaraju. A onda kada Drugi vide reprezente vlastite drugosti kako konzumiraju i stvaraju kulturu, jednostavno se nastavljaju uključivati. Tako nekako ja to vidim
U srijedu, 5. listopada održat će se radionica namijenjena mladima „Kako stvarati kulturu koja uključuje?“ O čemu je točno riječ?
Radionica koju organizira uvijek inkluzivna Gradska knjižnica Rijeka, koju pohvaljujem i zbog formiranja stalnih inkluzivnih fondova te poticanjem na stvaranje novih inkluzivnih naslova, usmjerena je na mlade s kojima ćemo raspraviti o pojmu inkluzije u teoretskom i praktičnom smislu, konzumirati jedan od primjera inkluzivnih kulturnih praksi (moguće da će nekima to biti i prvi susret s inkluzivnom kulturom, kao što često bude na radionicama) te analizirati koliko je prostor u kojem budemo održali radionicu inkluzivan, što infrastrukturno, što sadržajno. Radionicom želimo osvijestiti kod mladih potrebu za sveobuhvatnim inkluzivnim djelovanjem, svako svojim alatima, kako bi u konačnici i stvorili inkluzivnu zajednicu. Svi oni će uskoro biti nositelji društva, konzumenti i kreatori, a ako budu osviješteni o vlastitim Drugima, svi ćemo zajedno živjeti u puno boljem društvu. Filmovi prilagođeni gluhim i nagluhim te slijepim osobama, što radimo kroz Film svima, samo su jedna kap u inkluzivnom moru. No jedna uporna kap
U opisu događaja spominju se Sanela, Mirko i Selimbe koji su samo htjeli posuditi knjigu, no takva jednostavna praksa im je onemogućena. Kako možemo stvarno utjecati na svijet da se to promijeni, odnosno da upotrijebim i sam naziv radionice, kako možemo stvarati kulturu koja uključuje? Bilo kao obični građani, bilo kao stručnjaci?
Još jednom sve pohvale Kristianu Beniću, potpisniku navedenih redaka. Mislim da je uspio sočnije predočiti što je sve inkluzija, što sve može biti i gdje se sve skriva. Možda smo i mi korisnici neke inkluzivne politike ili akcije, a da toga nismo niti svjesni. Recimo, kada smo kao studenti ručali u Indexu možda nismo percipirali da sudjelujemo u inkluziji. I to na način da smo mi, kako bi jedna sudionica radionica rekla — inkludirani subvencioniranjem ručka. Ili pak besplatnim upisom na fakultet. Ili pak mogućnosti da izađemo na izbore i glasamo. Inkluzija je svugdje oko nas, samo ju trebamo znati prepoznati i shvatiti što mi možemo još napraviti da naša zajednica postane bolje mjesto. Kako svima ostalima, tako i nama samima. Recimo ovaj intervju može biti objavljen na portalu u formatu prilagođenom čitačima koje koriste slijepe osobe ili može biti dio vijesti na hrvatskom znakovnom jeziku. Možemo pisati o inkluziji ili se zauzeti za nekoga ako smo u privilegiranoj poziciji, možemo nekome platiti ulaznicu za koncert ili podržati inkluzivnu predstavu iako nam recimo nije potreban prijevod na znakovni jezik, ili namjerno doći na projekciju inkluzivnog filma iako nam ta inkluzija nije bila nužna, ali svojim dolaskom damo do znanja da nam je stalo. I da brinemo. Ali i da volimo da se i o nama brine.
U sklopu radionice, na primjeru istraživanja kompleksa Benčić analizirat ćete koliko se zapravo inkluzivne kulturne prakse primjenjuju u praksi. Riječ je o prvom pravom kulturnom kvartu u Rijeci, no što bi se moglo „popraviti“, a što je dobro učinjeno?
Heh, o tome ćemo nakon ove radionice, kao i nakon projekta Kultura svima kojeg Filmaktiv provodi u suradnji s Udrugom gluhih i nagluhih PGŽ te Udrugom slijepih PGŽ te koji je financiran sredstvima Erasmus+ programa. Kroz projekt, koji započinje 13.10.2022. konferencijom u Dječjoj kući bit će formirano Inkluzivno kulturno vijeće mladih koji će se cijelu iduću godinu upoznavati sa sadržajima i infrastrukturom u kulturi, u suradnji s profesoricom Dunjom Matić Benčić s Filozofskog fakulteta u Rijeci, Odsjeka za kulturalne studije izraditi i teorijske radove te u suradnji s nizom mentora izraditi i praktične radove kao osvrte na zatečenu situaciju. Inkluzivno kulturno vijeće će predstaviti rezultate analize krajem iduće godine kada ćemo svi biti puno pametniji i informiraniji.
Možete li navesti još neke primjere inkluzivnih kulturnih praksi?
Uz prilagodbu filmova i medijskih sadržaja gluhim i nagluhim te slijepim i slabovidnim osobama tu je i prilagodba izvedbenih umjetnosti, primjerice prijevodom govorenih izvedbi na hrvatski znakovni jezik; izrada audioknjiga za slijepe i slabovidne osobe, kao i za nečitače; knjige i ostale tiskovine na brajici; prilagodba prostora osobama otežanog kretanja, što je kod nas možda i najveći problem; dostupnost sadržaja u smislu povoljnih cijena ili slobodnog pristupa; i onda sve to (i mnogo više) toliko dostupno da sve tradicionalno isključene skupine ne samo da redovito konzumiraju kulturu nego su i njeni aktivni stvaratelji i stvarateljice.
Osim inkluzivnih kulturnih praksi, vrlo je važno uključiti i odgojno-obrazovni sustav u cijelu priču. Zbog čega? Na koji načine se inkluzivne kulturne prakse mogu koristiti u nastavi?
Jako smo radosni što posljednje 3 godine provodimo projekt Film svima svugdje, dobrim dijelom zbog upornosti knjižničarke Nataše Jelčić-Kovačević (na čemu joj se ne možemo dovoljno zahvaliti <3) kroz koji se družimo s osnovnoškolcima i vrtićarcima, često redom čujućom i videćom djecom koju rano senzibiliziramo na postojanje i potrebe Drugih, koji uče hrvatski znakovni jezik i svjesni su koliko je važno poznavati ga kada god smo u interakciji s drugima. Uvijek dajemo primjer kako uz gluhe osobe na preglede moraju ići i njihovi prevoditelji za hrvatski znakovni jezik. Umjesto da su doktori elementarno pismeni na hrvatskom znakovnom jeziku. Imam osjećaj da će ove nove generacije to — promijeniti. A sve zahvaljujući ranim izlaganjem kroz odgojno-obrazovni sustav.
Možda neka misao za kraj?
Inkluzija nije neki bauk, nije komplicirana, vjerujem da svi mi provodimo inkluzivne akcije često i bez da smo toga svjesni, ali i da smo korisnici nekih inkluzivnih akcija, također bez da smo toga svjesni. Stoga pozivam sve da kada drugi put vide da se u njihovom okruženju događa neka inkluzivna praksa, recimo filmski festival za gluhe, da ga odu podržati iako nisu gluhi kako bi se takav festival nastavio raditi, jer svi mi sigurno uživamo u svim stečenim civilizacijskim dosezima koji su pred 20, 30, 50 godina djelovali kao i ideja inkluzije danas — kao znanstvena fantastika. Ja, recimo, uživam u izlasku na izbore, što već moja baka nije imala mogućnost baš cijelog svog života. Tako se nadam da će moji unuci pričati o tim nekim neobičnim knjižnicama, kinima, kazalištima i muzejima čije smo sadržaje mogli konzumirati samo ako smo vidjeli i čuli. I tim nekim neobičnim bolnicama u kojima su doktori bili nepismeni na znakovnim jezicima. A za to nam treba puno više od dobre volje — trebaju nam pametne politike i sredstva za prilagodbe i edukacije. Sustavno. Ovo nije kritika postojećem stanju već poticaj da to bude stvar prošlosti.
Vidimo se i čujemo — svugdje!
Tekst: Lidija Balog
Komentari