Jedna od kultnih riječkih lokacija bez sumnje je Splitska ulica 2, na kojoj već punih 25 godina djeluje Dallas Music Shop. Mjesto je to kojeg ne zaobilaze ni glazbenici ni ljubitelji glazbe, a u kojem će vas uz pregršt vinila, CD-ova, ulaznica, memorabilija i rukotvorina dočekati simpatični te uvijek dobro raspoloženi Dallasovci. Povodom velikog 25. rođendana, popričali smo s ikonama Dallas Music Shopa u Rijeci – Josie, Mrletom i Sanjom, koji su nam otkrili što se sve događalo u proteklih 25 godina, ali i kakvo je stanje stvari danas.
Kako je sve krenulo?
Mrle: Sve je počelo 1997. godine sa željom otvaranja music shopa u Rijeci, što je inicirao Goran Lisica Fox. Na natječaju smo pronašli prostor u kojem se i danas nalazimo i krenuli ga uređivati. Moja ideja bila je da prostor izgleda kao unutrašnjost kugle budući da je Dallasov znak krug. Dakle, trodimenzionalni krug je zapravo kugla. Mi se sada nalazimo unutar Dallasa, odnosno unutar kugle. Kako bi dobili dojam kugle, pozvali smo slikara Predraga Todorovića koji je to postigao krivuljama i spiralom. Danas ima toliko toga u Dallas Music Shopu da se to zapravo ni ne vidi. Dojam kugle dobijete isključivo kada je prostor u sredini potpuno prazan. Tu se nalazi i cijev sa znakom Dallasa koju je izradio Goran Nemarnik Gus. Kada netko razbije činele, nosimo ih Gusu, koji ih topi i od njih izrađuje suvenire. Tako je izradio i cijev, koja vodi u prostoriju straga i spojena je na dim-mašinu. Kada bi netko došao u shop, stisnuli bismo gumb i onda bi se cijela prostorija zadimila.
Josie: Kada bi netko došao u shop, Mrle bi kao malo dijete išao u prostoriju straga, stisnuo gumb i zadimio prostoriju da nitko ništa ne vidi. Hoće li netko nešto ukrasti ili ne, nije bilo važno. Važno je da je sve u dimu.
Funkcionira li to još uvijek?
Mrle: Kad ima dim-mašine, funkcionira.
Josie: Sve je sprovedeno, samo moraš donijeti dim-mašinu.
Mrle: Kupio sam dim-mašinu za DJ Demiana, a kad je on ne bude koristio, onda ćemo je staviti u Dallas Music Shop.
Josie: Donesi! Dim-mašina ide ponovo u funkciju!
Kakvi su bili počeci Dallas Music Shopa?
Mrle: U početku je trebalo jako puno naslova unijeti u kompjuter. Operativni sustav me nervirao. Imali smo određeni period, kasnili smo s radovima, a dosta toga unijelo se i greškom pa je trebalo vremena da se to ispravi. No, zato sam uživao u akcijama i performansima koji su se odvijali unutar shopa. Po tome je Dallas Music Shop bio prepoznatljiv.
Josie: Bilo je situacija kada je Mrle nešto izmislio pa je to trebalo čistiti pet dana, ali nema veze jer je bilo fora. Uvijek je bilo posebno i uvijek se nešto događalo.
Mrle: Za otvorenje Dallas Music Shopa u Rijeci kupio sam palamide na riječkoj placi. Objesili smo ih u izlogu, a ispod njih se nalazio slatki kupus u koji su bila ubodena dva CD-a – „Bridges to Babylon“ The Rolling Stonesa i „Nečuveno“ Leta 3. Kako su ribe visjele, iz usta im je kapala krv na CD-ove i kupus.
Josie: To je izgledalo ludo, ali najluđi dio bio je kada smo morali čistiti. Više se ni ne sjećam tog mirisa. Danas mi nedostaju ti elementi ludila, no tada sam bila ljuta. Mrle i ja smo se stalno svađali jer je imao neke lude ideje.
Mrle: Josie je radila na tome da sve štima u shopu, a ja sam stalno smišljao što bi moglo biti sljedeće.
Josie: Mrle je došao jedan dan i rekao: „Stavit ćemo stablo u shop“. Pitala sam ga: „Ma kakvo stablo!?“ Naposljetku je stvarno donio stablo u shop na koje smo objesili CD-ove i prodavali ih. Takve akcije u drugim gradovima nikad ne bi funkcionirale. U Rijeci, što god da smo napravili, ljudima je bilo normalno. Oni su ležerno ušli su shop, došli do stabla, skinuli CD, došli na pult i rekli: „Evo, ja bih taj“. Najviše su mi u sjećanju ostale „sperme“ u epruvetama. Po cijelom shopu objesili smo epruvete napunjene omekšivačem, a na svakoj je pisalo da je to sperma poznatog glazbenika. Robi Jovanović stajao je na pultu, žena je ušla u shop, skinula epruvetu na kojoj je pisalo Freddie Mercury i rekla: „Molim Vas, ja bih ovu. Od Freddieja Mercuryja!“
Sve je bilo prihvaćeno u Rijeci.
Josie: Sve! Mrle je to radio i u drugim gradovima, ali nikad nije uspjelo kao u Rijeci.
Mrle: Problem je da ljudi s vremenom prihvate takve ideje. Što je ljudima čudnija, to ideja bolje prolazi. U drugim gradovima znali smo čuti: „Ma jooj, nemoj. Znaš kakvi su ljudi kod nas“.
Josie: Osobito u Splitu. Primjerice, Robi je znao raditi u kanotijeri. Mi mu se smijemo, ali ljudi su došli u shop i uopće nisu reagirali na njegov izgled. Jednom je Mrle izradio kolaž od malih spolnih organa i stavio ga u izlog. Izdaleka je to izgledalo kao fora kolaž, ali kad se približiš, vidiš muške spolne organe. Robi stoji za pultom, ja se nalazim u uredu i prolazi gospođa. Samo sam u jednom trenutku čula: „Jooooj!“ Prolazili su i očevi s djecom pokraj pa su djeca pitala: „Tata? Što je ovo?“
Sanja: Jedne godine za Halloween napunili smo izlog sa slamom. U tri sata ujutro mi čistimo slamu, a ljudi ulaze i pitaju: „Jel’ radite?“
Josie: Ima još nešto bolje – Mrle i njegovi ogromni rekviziti spolnih organa. Tijekom dana su Ruža i Bojana ušle u izlog i namještale te rekvizite, ali kako je to tek izgledalo izvana… Auti su stajali, trubili…
Mrle: Kad smo radili kazališnu predstavu s Ivicom Buljanom, trebao sam auto jer sam cijelo vrijeme putovao na relaciji Rijeka – Istra. Na oglasniku sam našao Peugeot 504 obojan rukom u zlatno. Platio sam ga 100 maraka u ono vrijeme. No, auto nije mogao voziti na benzin, već samo na plin. K tome, nije imao ni certifikat za plin. Sjetio sam se ta dva rekvizita muških spolnih organa i stavio ih ukrštene na plinsku bocu. Išao sam preko granice, zaustavili su me i pitali što imam u prtljažniku. Otvorio sam prtljažnik i samo sam čuo: „Eeeee Mile, vidi ovo! Viiiidi ga!“ Na kraju su nas pustili. Jednom smo išli posjetiti Gorana Lisicu Foxa. On jako voli more, ali živi u Ljubljani pa mu nedostaje miris mora i borova. Htio je da mu donesemo komade naplavljenog drva. Danima sam skupljao drva i napunio kamion. Išli smo preko granice i zaustavili su nas. „Pa ne možete samo tako proći, treba fitopatološki nalaz“, rekli su na granici. Dva dana smo čekali na granici taj nalaz i jedva prošli.
Je li Fox zadovoljan s Dallas Music Shopom u Rijeci?
Mrle: Ovo je najbolji shop.
Puno godina, puno događaja.
Josie: Bilo je stvarno puno toga. Bičevanje u izlogu je bilo ludo. Ljudima ništa nije bilo jasno.
Sanja: Mrle je zamislio pitona u izlogu, a Tibor iz Opatije ga je donio. Rekla sam kako taj dan neću doći na posao.
Josie: Robi se jedini nije bojao pitona. Mrle je zamislio darkericu u izlogu. Ušla je u izlog i zmija ju je počela gušiti jer je to bio zatvoren prostor s malo zraka. No, kad smo je izveli na zrak opustila se. Uvijek su se takva događanja zbivala povodom promocije albuma. To mi jako nedostaje. Danas izađe album, a ni ne znaš da je izašao.
Mrle: Albume danas više nitko ni ne sluša.
Tko najčešće dolazi u Dallas Music Shop?
Josie: Nema pravila. U zadnjih pet-šest godina najviše dolaze klinci od 15 do 25 godina i kupuju vinile.
Mrle: 1997. godine kada smo otvorili shop, isto smo prodavali ploče, ali taman su stigli CD-ovi. Svi ljudi koji su imali glazbu na pločama, htjeli su imati i na CD-u. Imali smo sve: od rocka, klasike do jazza…
Josie: Mislim da smo opstali zbog šarolikosti. U jednom momentu shvatila sam da nam, osim ploča i CD-ova, trebaju i majice, prišivci, nakit, rukotvorine, čaše… Kada je popularnost CD-ova pala, pojavile su se druge stvari. Knjige nam jako dobro idu otkad radimo s Rockmarkom. Dobro se prodaju i Mrletove čarape, sapuni… Radimo s mladim dizajnerima i kreativcima, a imali smo i energetska pića, pivo…
Puno je ovdje zanimljivih proizvoda i mogućih poklona.
Josie: Da, za poklone svi dolaze ovdje. Sigurno smo jedno od jačih prodajnih mjesta u Hrvatskoj po prodaji karata u sustavima. Tu smo se jako isprofilirali. Danas-sutra da se nešto dogodi i da moramo zatvoriti, bez problema bi mogli otvoriti agenciju za prodaju karata. Prodajemo karte i za predstave, kazališta, kina. Nekad smo imali instrumente.
Mrle: I linije.
Hoćete li opet tako nešto nuditi?
Josie: Trenutno nema baš dobavljača s kojima možeš komisiono raditi. Žao mi je i za instrumente. Uz to, imali smo žice za instrumente, pojačala.
Je li jakna koja visi na prodaju?
Josie: Ovo je jakna našeg ljutog riječkog punkera Dade Vukića. Kada je izašao Paraf i reizdanje riječkog Novog vala, posudio nam je za reklamu i dandanas je tu.
Mrle: Imam i ja isto jaknu, samo smrdi po znoju pa se ne može izložiti. Svirao sam stalno u njoj.
Josie: Pa nije ni ova baš mirisala.
Koliko naslova CD-ova imate?
Josie: Preko 20.000 komada svih žanrova. Mali je prostor, ali imamo cijeli lager. Turistima su fascinantni CD-ovi. Uzmu ih po 10-15 komada.
Sanja: Turistima smo hit. Kažu da smo cool shop. Nema više takvih malih dućana u velikim gradovima. I ploče isto kupuju, koje nisu baš jeftine.
Hoćete li opet raditi promocije? Depresivna su vremena, trebali bi malo podignuti moral ovom gradu.
Josie: Prije smo ih stalno radili, a bendovi su svirali u shopu. Igor Modrić izradio je video za 20 godina Dallas Music Shopa i ako ga pogledaš, zbilja je jasno što se sve ovdje događalo. Nema tko ovdje nije bio! Od stranih bendova, domaćih, promocija… Posjetio nas je Jim Kerr iz Simple Mindsa, Chris Eckman, Wovenhand. Kada je neki bend svirao u Rijeci, obavezno bi došao u naš shop.
Mrle: I Gibonni je bio.
Josie: Gibonni nam je prijatelj, skoro domaći. On ovdje dolazi stalno. Nazove nas i pita: „Kako ste, cure?“ Ivanka Mazurkijević je rekla: „Kad dođem u Rijeku, ne idem u kafić na piće i kavu, nego u Dallas Music Shop.“
Mrle: Ne znam u koji kafić bih išao popiti kavu. U Dallas dođem na kavu, rakiju, zapričamo se… Ali uvijek je bilo tako. To je mjesto gdje se ljudi druže, sastaju. Dođeš po CD i onda ostaneš.
Josie: Dođu glazbenici, gledaju ploče, pričaju…
Što je s pločama? Uglavnom imate domaće ili strane?
Josie: Sve! Ima i domaćih i stranih, svih žanrova. Novi naslovi sada izlaze na pločama. Primjerice, sada su izašle sve ploče od Adele.
Mrle: Izašla je Adele i usporila izlazak naše ploče. Sve tvornice krenule su raditi ploču za Adele, a nema ih puno koje to rade pa moramo čekati.
Koliko tvornica za ploče ima u Hrvatskoj? Nekad se sve radilo u Jugotonu.
Mrle: Nema ih više.
Josie: To se sve radi vani. Kada je počela korona, radili smo promociju albuma grupe Jonathan. Oni su nas zvali da bi napravili ekskluzivnu promociju u shopu. Korona je, ne smiješ biti unutra. Što ćemo sad? Održali smo promociju ispred Dallas Music Shopa i to je bila naša prva promocija u vanjskom prostoru. Posudili smo stolove od Tapasa, donijeli zvučnike i napravili super promociju. Od tada vanjske promocije uvijek uspijevaju. Unutra stavimo cugu, ljudi uđu, prošeću, ali vani je muzika, ljudi se zadržavaju i druže. Znaju nas bendovi i sami zvati vezano za promociju, neovisno jesu li pod Dallasom. Dallas je postao kultno mjesto za druženje.
Mrle: Ploče i CD-ove ljudi mogu kupiti u drugim dućanima, ali dolaze ovdje. Tu su na izvoru.
Josie: Evo sada je izašao Rundek i mi smo ga već rasprodali. U Croatia Recordsu ga još uvijek imaju. Nešto se zakompliciralo i nismo ga dobili na vrijeme, ali ljudi su rekli: „Nema veze, čekat ćemo dok Rundekova ploča ne stigne kod vas“. Moram naglasiti da nema konkurencije među dućanima. Svi smo u tome zajedno i moramo si pomagati.
A tko prodaje gramofone?
Josie: Jedno vrijeme smo i mi prodavali gramofone u koferu. Imali smo ih u raznim bojama i sve smo prodali. Inače se prodaju u centrima s informatičkom opremom, Chipoteci i sl. Sajmovi ploča jako su zaživjeli, a svi koji izlažu zadovoljni su jer sve prodaju. Mladima je to zanimljivo prvenstveno zbog starih ploča koje se tamo prodaju.
Mrle: Ima i starih ploča u novijim produkcijama koje su jako popularne. Zvuk je identičan, ali je nekako popravljen, obrađen digitalno. Album Leta 3 „Two Dogs Fuckin’“ izašao je samo na ploči, a sada je dobio svoje reizdanje. Obradili smo ga digitalno i sada kad ga slušam, čujem puno više toga što nisam čuo na staroj ploči. Zvuk na ploči puno je ugodniji, nego na CD-u. CD možda ima širi spektar, ali taj spektar ne čuješ. Vinil ima manji spektar, ali ima toplinu.
Škripe li još uvijek ploče?
Mrle: Škripe, naravno.
Sanja: Pričam s mladim ljudima koji dolaze i kupuju ploče. Dosta ploča naslijedili su od svojih roditelja. Kreću od Pink Floyda, Led Zeppelina i onda se vraćaju na današnju muziku. Idu u povijest pa se vraćaju.
A što je s kazetama?
Josie: Kazete su ponovo zaživjele. Počelo je ponovo njihovo vrijeme, ali meni u prošlosti nisu bile zanimljive. Komplicirane su mi.
Sanja: Dok ih premotaš pa ti se sve zamota…
Mrle: Kazete su presnimka i imaju puno šumova. Vraćanje kazeta više je kao fora. Ploče su kvalitetne i imaju najugodniji zvuk. Za kazete to ne bih rekao. Najgori zvuk imaju Spotify, Deezer i sl. jer je to komprimirani zvuk.
Josie: U Dallasu smo imali kazete koje su stajale preko pulta. Jim Kerr je bio u shopu i gledao je kazete. Imamo ovjekovječen taj trenutak na fotki. Kazeta je definitivno više fora, to je taj mali medij. Super mi je što su klinci prihvatili ploče. Ploču je drugačije slušati. Znam puno pričati s klincima o glazbi, a s nekima se i posvađam. Govorim im: „Ne možeš mi reći da je super slušati mjuzu preko mobitela.“ Znam im pustiti glazbu na mobitelu pa na CD-u ili gramofonu kao usporedbu i tada ostanu: „Da, da, istina.“, kažu. Oni ne slušaju glazbu na način na koji smo je mi slušali. Oni slušaju sve komprimirano, puno je toga. Žele Davida Bowieja poslušati odjednom. Dok jedan album preslušaš, dok ga shvatiš, pohvataš riječi, prođe 500 dana. Kada slušaš ploču, moraš poslušati cijeli album. Na mobitelu samo preskočiš. Klinci danas slušaju samo refrene. Pjesmu preskaču do nekog dijela. Kad si to radio? Nikad! O cajkama nećemo ni pričati.
Foto: Teklić.hr i Dallas Music Shop Rijeka
Komentari