Riječki jazz glazbenik, saksofonist Denis Razumović Razz prošle je godine obilježio 30 godina bavljenja jazz glazbom, a sada je izdao i najnovije studijsko izdanje nazvano “Discrepancies in Blue”.
Tim povodom, popričali smo s njime o bavljenju glazbom općenito, emocijama koje ona izaziva te o novom albumu.
Prošle godine obilježili ste 30 godina koncertiranja i bavljenja jazz glazbom. Možete li podijeliti s nama neke od najvažnijih trenutaka ili iskustava koja su oblikovala kako Vašu karijeru tako i glazbu koju stvarate?
Pa svakako je na moje glazbene stavove i odluku o tome da se u životu isključivo bavim glazbom utjecalo dosta interesantnih koincidencija, suradnji i sretnih okolnosti.
Prvi važan pomak za koji sam se bio odlučio, i to na samom početku mog sviranja saksofona (a počeo sam kao samouki glazbenik) bio je taj što sam 1988. godine pristupio prijemnom ispitu za upis na jazz odjel na glazbenoj akademiji u Grazu. Studiranje nisam završio, ali sam u tom kratkom periodu dok sam tamo boravio stekao vrlo dobru, korisnu disciplinu u radu s instrumentom i raščistio s dječačkim dubiozama koje sam do tada imao s osnovama jazz teorije.
Svo vrijeme, od tada pa do danas, neprestano radim na samonadogradnji i usvajanju novih saznanja o umjetnosti općenito i o odnosu mene naspram umjetnost, tražeći svoj glas, svoj način, svoj izraz, nešto svoje, a što osjećam da postoji.
Drugi za mene značajni moment bio je kad sam 1992. u Zagrebu pobijedio na Proljetnoj reviji jazza na natjecanju Prvi jazz pljesak, u klasi solista-alt saksofon te iste godine nastupio sam i sudjelovao u organizaciji i pokretanju prvog pravog riječkog jazz festivala – Jazz Time Rijeka.
Nedugo nakon tih evenata, sa sastavom Sigma jazz band, s bjelovarskim jazz glazbenicima u formaciji septeta, odsvirao sam desetodnevnu mini turneju po srednjoeuropskim jazz festivalima u Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, a po povratku s turneje naravno i u Hrvatskoj, u Bjelovaru, Zagrebu i Rijeci.
Nakon tih intenzivnih koncertnih događanja postao sam nekako medijski “vidljiviji” posebno u štampi, na radiju i televiziji. To spominjem jer je u to vrijeme internetsko obavještavanje još bilo u povojima (ako ga je uopće i bilo) i trebalo je imati kvalitetu i sreću da bi se privukla pažnja medija. Radi tog mog tadašnjeg hiperaktivnog perioda, uzeo sam 1992. godinu kao referentnu za obilježavanje početka mojeg ozbiljnog bavljenja jazz glazbom, iako sam s rock bendovima počeo nastupati još 1982.
Jedna od situacija koja me je svakako odredila i usmjerila u mojem daljnjem radu, je susret s američkim cool jazz saksofonistom Herbom Gellerom. Imao sam sreću na turneji s njim odsvirati seriju koncerata kad me pozvao da se pridružim njegovom kvartetu kojeg je vodio s talijanskim pijanistom Robertom Magrisom.
Moram spomenuti da sam nakon toga imao vrlo ugodne svirke i suradnje u raznim projektima s velikim Boškom Petrovićem. Impresioniralo me njegovo sviračko umijeće i lista njegovih suradnika, prijatelja, s kojima je nastupao po svjetskim jazz festivalma, a sviranje u BP Clubu bilo je posebno iskustvo. S kontrabasistom Giovanniem Maierom u postavi tria s bubnjarom i saksofonistom Rajkom Ergićem, snimio sam album totalno improvizirane glazbe naziva „Port to Port to Port“, nakon kojega nikada više nisam razmišljao o glazbi i zvuku na isti način kao prije te suradnje.
Maier mi je ukazao na moguće neočekivane levele improvizacije i intuitivnog funkcioniranja tijekom izvedbe. Kroz dugi niz godina bilo je još bezbroj drugih suradnji s mnogim zanimljivim glazbenicima, koji su svojom energijom i kreativnošću neupitno djelovali na moj način percipiranja glazbe.
Kritičar Davor Hrvoj opisuje Vaših 30 godina kao “trideset godina čiste improvizacije, ili života po sluhu”. U kojoj mjeri je improvizacija postala važan dio Vaše glazbene izražajnosti i je li te koliko utjecala na Vaš razvoj kao glazbenika?
Improvizacija u glazbi je vrlo ozbiljan i odgovoran postupak. Ja sam to shvatio vrlo ozbiljno.
Libio sam se nesputano improvizirati pred publikom i u raznim postavama benda, sve do trenutka kad sam prvi put osjetio da stvar funkcionira, kada su mi suradnici, kolege glazbenici s kojima sam bio u interaktivnoj improvizaciji, toliko iskreno uzvraćali valove svog zvuka i energije da sam se mogao totalno opustiti i pustiti fluid kreativnosti i mašte neka ide, nek’ se razmaše, neka na primjer, dosegne sve one najskrivenije kutke koji se mogu pronaći skriveni u intervalima između jednog polutona.
Ipak, ako mogu birati, ne bih sa svakim, baš s bilo kime sudjelovao u totalnoj improvizaciji, jer imam osjećaj da bi me kriva procjena, loš odabir suradnika u improvizaciji, mogla jednostavno na neki neobjašnjiv način raniti, zadati mi neugodne udarce u slabine, u pleksus… Posljedice koje bi još dugo osjećao nakon svirke, jer toliko se prepustim, ogolim i riskiram dok izvodim totalnu improvizaciju. Bez obzira na odgovornost koju iziskuje, činjenica je da mi to treba, moram to raditi i radim iz čiste potrebe i užitka.
Ako ili kad, više neću uživati u tom procesu, samo ću ići dalje, neću razmišljati o tom fenomenu.
U mom slučaju, to je spontana pojava kod glazbenika koji proučava glazbu.
Objavili ste album „Discrepancies in Blue”. Možete li nam reći više o motivaciji iza stvaranja ovog albuma i kako je prošla introspektivna potraga za osobnom estetikom utjecala na glazbeni izričaj?
Album „Discrepancies in Blue“ rezultat je mog promišljanja o tzv. “blue note” – koja se pojavljuje i koristi u raznim verzijama komponiranja i aranžiranja, a kojom je, između ostalih, bio fasciniran i George Gearshwin, često je koristeći u svojim djelima. Kroz ovih osam autorskih kompozicija na albumu, pokušao sam prezentirati neke varijante atmosfera koje se javljaju kad se u izvedbi koristi tzv. blue nota.
Kao što ste rekli, album sadrži osam kompozicija posvećenih fenomenu blues glazbe. Kako to da ste odlučili posvetiti pažnju bluesu i što Vas inspirira u tom glazbenom žanru?
Blues volim otkad sam prvi put spoznao da je to šta sam slušao – blues! I to ne blues popularnih bijelih engleskih gitarističkih zvijezda nego blues pravih, tradicionalnih blues vokalista.
Zanima me ta morbidna, nedokučiva atmosfera koju ti izvođači donose, swing pratećeg benda, način kako bend prati vokalistu i njihova interakcija. Imao sam ogromnu sreću što sam za moju blues skladbu ‘Room Full of Spirits’ dobio priliku snimati sa fantastičnim vokalistom Lovrom Mirthom.
Koje su neke od ključnih tema ili poruka koje želite prenijeti slušateljima kroz album “Discrepancies in Blue”?
Neskriveno, ambiciozno. Volio bih da ova zbirka mojih pjesama na albumu „Discrepancies in Blue“ slušatelje prvenstveno zaokupi svojom naglašenom humanističkom notom, istaknutom bezbrojnim malim nepravilnostima u izvedbama, namjerno neispravljenima pri miksanju i svjesno izostavljenima u post produkciji, a s ciljem da slušatelje potaknu na razmišljanje o tome kako se i zašto razni procesi događaju u prirodi i u našim životima.
Volio bih da slušatelji prilikom slušanja postanu svjesni postojanja krhkog balansa koji nas sve centrira i stavlja stvari na svoje mjesto, kako u glazbi koju smo moji kolege i ja stvorili na albumu, tako i u svakodnevnim situacijama u kojima se nalazimo.
Sam raspored pjesama na albumu od 1. do 8. svojevrsna je gradacija emotivnih zvučnih scena koja završava s baladično pomirljivom ‘Fiume – More Than Love’, skladbom koja je oda gradu u kojem sam se rodio.
Evo, volio bi da ljudi tako “mantraju” dok slušaju neko moje glazbeno djelo… jer tako ja radim.
Tijekom karijere ostvarili ste mnogobrojne suradnje, kako uživo tako i studijske. Kako suradnje s drugim glazbenicima oblikuju Vaš glazbeni izričaj i pridonose Vašem stvaralaštvu?
Dobra suradnja s glazbenicima koji su vanserijskih kategorija bila mi je najvažnija stavka za uspješno ostvarenje ovog albuma.
S obzirom da smo album snimali u ljetnom periodu kad mi je radi ljetnih gigova bilo teško skupiti ekipu za snimanje, jer su svi bili zauzeti na sve strane sa vlastitim projektima, želio bih naglasiti da smo sve skladbe s albuma probali samo jedan, dva puta u samom studiju, neposredno prije snimanja, a onda bi se bacali na snimanje.
Vedran Ružić je individua tako osebujnog umjetničkog izraza da su se stvari rješavale same od sebe tijekom nastajanja materijala. On je u kombinaciji s Rajkom Ergićem na bubnju i Dorjanom Cuculićem na klaviru trasirao put za moje solističke eskapade i za prstometne vratolomije gitariste Karla Ilića.
Kad su nam se još pridružili i gosti, naši dobri frendovi – vokalist Lovro Mirth i trubač Robert Mikuljan, postali smo svjesni da radimo na nečemu izuzetnom.
Vaši albumi pokrivaju širok raspon emocija i atmosfera, od sretnih i idiličnih do tjeskobnih i morbidnih impresija. Kako pristupate stvaranju raznolike paleta izraza i emocija unutar Vaše glazbe?
Kad sam prebirao među svojim kompozicijama, s ciljem da odaberem one koje će biti na ovom albumu, same su se nekako nametnule one koje imaju nekakvu turobnu atmosferu i automatski se istaknule one druge, koje su malo više, ajmo reć’ u veselom tonu kao npr. ‘Razzlowmack’.
Pri samom komponiranju neodređeno radim na karakteru kompozicije, atmosfera se, pogotovo u jazz glazbi, u jednoj pjesmi može promijeniti naglo iz “bad” u “high” feeling, npr. jednostavnim uvođenjem određenog bridgea… Meni treba dosta vremena da totalno ogolim melodiju i da ju popratim odgovarajućom harmonijom, a ta konkretna harmonija onda definira dur, mol ili “dvoznačnu” atmosferu kompozicije.
Kao glazbenik s pet nagrada Status, kako doživljavate priznanje za svoj rad i kako Vas nagrade motiviraju u daljnjem umjetničkom izražavanju?
Nagrade su bitne da netko čuje za tebe i za ono što radiš, ono što predstavljaš, za ono što zastupaš, iza čega stojiš…
Istakli ste da tijekom sviranja osjećate da isijava pozitivna energija. Kako ta pozitivna energija utječe na kreativni proces?
Da, osjećam to. To isijavanje energije dok sviram. Evo navest ću jedan banalan primjer:
Skužio sam da ljudi u publici ponekad ništa ne shvaćaju od onoga što bend svira, ali ne odlaze, štoviše, približavaju se bini i gledaju, željeli bi vidjeti “to” izbliza ne bi li shvatili što se to događa…
U stvari, privlači ih energija, muzika im je preteška, ali ih nešto neodoljivo vuče da ostanu do kraja izvedbe…
To pravilo nije primjenjivo uvijek i u svakom slučaju. Na primjer, primijetio sam da, kad sviramo po klubovima, mladi studenti najkraće otrpe trajanje svirke, brzo odustanu i odu, najčešće dok mi još sviramo. Pretpostavljam da je to tako jer im je glava već puna od štrebanja fakultetskog štiva i moja ih energija dodatno “uznemirava”, dok druge ljude, manje opterećene svakodnevnicom, moja energija privlači.
Album nosi naziv “Discrepancies in Blue”. Kako se taj naslov odnosi na glazbu i koje teme ili emocije pokušavate prenijeti kroz taj naziv?
Naziv albuma „Discrepancies in Blue“ isto kao i cijela blues glazba ima dvojako ili višestruko, dvoznačno značenje. Tuga, veselje i melankonija se izmjenjuju u blues glazbi, a to se događa i u našim životima.
Ali ja bih ponudio slušatelju na razmišljanje i koncept o pojmu nevjerojatnog prirodnog plavetnila koje nas okružuje i koje mene osobno, jako inspirira, i o kojemu možda ne razmišljamo kao o nečemu nevjerojatnom, a dovoljno je samo pažljivo pogledati naslovnicu albuma i shvatiti da tamo ima još puno toga za razotkriti…
Imate li u budućnosti u planu nastupe ili turneje kako biste podijelili ovaj glazbeni doživljaj s ljubiteljima jazza i bluesa?
Planiram promovirati album sa svojim Denis Razz Adjustable Group i gostima, Lovrom Mirthom i Robertom Mikuljanom, na svim relevantnim hrvatskim jazz festivalima i koncertnim pozornicama.
Tekst: Lidija Balog
