Riječanin Vitomir Maričić svjetski je prvak u ronjenju na dah. Ronio je u mnogim svjetskim morima pa čak i s morskim psima, osvajao brojne svjetske vrhove, obarao brojne rekorde u niz područja, no to je tek mali dio njegovih interesa i avantura. Bavi se fotografijom te je uz Petra Klovara osnivač riječkog kluba Ocean.
Kada ste shvatili da Vas zanima ronjenje na dah i bez peraja u sportskom smislu?
Da bi se jednom volio baviti ronjenjem u sportskom smislu shvatio sam još kao dijete. Gledao sam filmove koji su prikazivali plavetnilo i želio sam biti na mjestu glavnih likova. Naravno, tu su bile i želje da budem astronaut, alpinist i slično. Ronjenje na dah je tada ustvari tek dobivalo neku pravu sportsku afirmaciju, jer iako se ronilo i bilježilo rekorde od 50-ih godina, tek 90-ih imamo pravi sportski razvoj ronjenja.
Koja je osnovna razlika između ronjenja na dah u bazenu i u moru?
Osnovna razlika je smjer putanje horizontalno-vertikalno, a nakon te vrlo očite razlike dođemo do toga da se radi o dvije potpuno različite discipline. U moru je glavna prepreka obično kompenzacija, odnosno koliko možemo kompenzirati pritisak u dubini, a koji postoje sve veći i veći. Isto tako, bitno je koliko možemo ostati opušteni. Najčešće to nije prezahtjevno fizički i neuralno. Dakle, nije prezahtjevno za živčani sustav. Ne idemo duboko u hipoksiju tako da je lakše s te strane, dok ronjenje u bazenu itekako je. Ipak, u bazenu nema tame što inače stvara stres ljudima, ali imamo veliko fizičko i neuralno opterećenje jer guramo duboko u hipoksiju, pa je to jedna druga razina stresa.
Tko se može baviti ronjenjem? Postoji li neka dobna granica?
Zapravo ne postoji. Znamo da postoje djeca koja duboko i daleko rone, ali što se tiče formalnog sustava edukacije i natjecanja kod nas, od 18 godina je neki standard iako se ta granica pomiče prema dolje. Dakle, počet će se natjecati juniorske kategorije. Gornja granica ne postoji. Ronjenje je prirodna aktivnost, kojom se čovjek može baviti u bilo kojoj dobi. U svjetskim prvenstvima je sada uvedena master kategorija, a na zadnjem svjetskom prvenstvu po prvi puta u toj kategoriji najstariji čovjek je nastupao sa 72 godine i zaronio je 80 metara. Nema granice, ljudi ronjenje, a osobito ronjenje u dubinu, krivo doživljavaju. Ronjenje je prirodna i opuštajuća aktivnost, a jedina prepreka u tome smo mi sami sebi i naša svijest o tome što možemo ili ne možemo. Kada se čovjek jednom opusti i prepusti moru, onda sve što se događa sljedeće je prirodno, ali naravno doći do toga nije baš tako jednostavno.
Znači li to da je najvažniji aspekt ronjenja onaj mentalni?
Taj dio je sigurno najveća prepreka kada ljudi počinju s ronjenjem i to samo zato jer imaju krivu predodžbu o stvarima. Međutim to ne možete lako promijeniti. Zato postoje tečajevi ronjenja. Često se susrećem sa situacijama u kojima su ljudi zaronili 5 metara u životu, a nakon tečaja rone 20 metara. Na tečajevima ljudi dobivaju nove informacije i znanja, i to inicijalno najviše znači, ali to je i dalje daleko od njihovog punog potencijala. Za puni potencijal postoji puno faktora te se treba usavršiti mentalni i fizički aspekt.
Koliko prosječna osoba bez treninga može držati dah pod vodom/morem?
Ako ne zna što radi i nikada nije pravilno educirana, onda obično između 30 sekundi i 1.15 minuta. Nakon osnovnih nekoliko sati teorije, u prosjeku oko 2.30 minute.
A koliko Vi možete najviše držati dah?
Oko 9 minuta.
Ronjenje na dah nije samo boravak u vodi i zadržavanje daha pod vodom. To je jedan potpuno drugi svijet. Što za Vas sve znači ronjenje na dah?
Jako puno toga. Ronjenje mi je i hobi i posao i sport. Sastavni dio mog života. Osim toga, ronjenje je ostvarenje i mojih dječjih snova da bi jednog dana mogao živjeti kao ronilac na dah, što danas i radim.
Ronili ste na dah u mnogim morima diljem svijeta. Gdje Vam je bilo najizazovnije?
Što se tiče izazovnih uvjeta natjecanja, najizazovnije bilo mi je u Mediteranu oko Ibize jer je more bilo otvoreno, valovito, hladno, s termoklimom. Tamo se održavalo jedno vrlo kvalitetno natjecanje na koje su pozvani samo najbolji ronioci na svijetu.
A gdje Vam je bilo najljepše? Stignete li se uopće osvrnuti na svu ljepotu koja se nalazi ispod površine mora kada ronite na dah ili ste samo fokusirani na sam čin?
Ako ronim rekreacijski, onda da. Međutim, ako ronim na dah i pripremam se za natjecanje ili pak je riječ o samim natjecanjima, onda se trudim ne fokusirati na išta što se nalazi u okolini. Fokus je tada intrinzičan i bitno je ono što osjećate, a ne ono što vidite. Tada se više fokusiram na stvari unutar mene, na fiziološki i emotivan svijet koji se događa unutar mene.
Jeste doživjeli kada blackout prilikom ronjenja na dah?
Jesam, naravno. Puno puta. Kada se dogodi blackout obično se uvijek dobro nasmijemo. Predosjećam kada se bliži taj trenutak. U početku to nisam znao. Nisam imao toliko razvijene senzore pa me blackout uvijek iznenadio. Sada jako dobro znam kada se približava blackout, iako se nikad točno ne možete sjetiti tog trenutka kada se dogodio blackout. Osvijestite to tek kada se probudite. To nije stanje koje je u potpunosti odsustvo svijesti, nego samo odsustvo svjesnosti. Mozak nas stavi u to stanje da bi nas maksimalno konzervirao i opustio, a nakon buđenja iz tog stanja osjećate se odlično i odmorno. Dapače, to je vrlo ugodno iskustvo u jednu ruku. Kada osvijestite da se doživjeli blackout zapravo je smiješno. Na natjecanju to nije dobra taktika jer ako se dogodi blackout, zaron nije validan. Kod rekreacijskog ronjenja, naravno nikada ne guramo toliko da dođemo u rizik za black out.
Nedavno se na Kantridi održalo naše najveće otvoreno državno prvenstvo u ronjenju na dah. Bili ste u više organizatorskih i natjecateljskih uloga, a odnijeli ste i titulu ukupnog pobjednika. Kako je bilo?
Uvijek kada natjecanja radimo u Rijeci, gledamo da sve bude na vrhunskoj razini što se sada na Kantridi i pokazalo. Ovo je bilo najbolje organizirano natjecanje u Hrvatskoj što se tiče bazena. Naravno, to je i jedan dodatan stres, kako za mene tako i za sve naše volontere. Ovo je još jedno natjecanje gdje sam sam imao dvostruku ulogu i to je uvijek zahtjevno, međutim kada vidite da sve štima dobro i da stvari idu prema planu, onda je i to jedna velika nagrada. Što je više uloženo, to je i nagrada na kraju veća.
Zbog čega je edukacija ronjenja na dah važna i gdje bi netko tko bi htio naučiti više o ronjenju na dah trebao početi?
Izuzetno je važno zbog toga što ljudi jako malo o ronjenju znaju. Istraživajući na svoju ruku mogu se dovesti u nezahvalne i opasne situacije. Ronjenje je najsigurniji sport u kojem sam se okušao u karijeri, a probao sam ih stvarno mnogo. Ronjenje je sigurno ukoliko čovjek zna neke osnovne stvari, a ukoliko ne zna onda riskira u nepoznatom području i tada se uvijek može dogoditi neki ishod koji je neželjen. Najbolji način za ući u svijet ronjenja je tečaj ronjenja na dah. Kako sam uz Petra Klovara osnivač riječkog kluba Ocean, a također i instruktor trener, mogu reći kako je Rijeka jedan od rijetkih gradova u kojima je moguće proći kompletnu edukaciju do instruktorskog pa čak i instruktor trenerskog nivoa.
Je li ronjenje na dah popularan sport u Hrvatskoj u usporedbi s ostatkom svijeta?
U Hrvatskoj ronjenje nije dovoljno zastupljeno. Kao sport, ronjenje jako varira u dijelovima svijeta. Primjerice, u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj je ronjenje jedan od najpopularnijih sportova i izrazito je razvijeno. Mi imamo jako uspješnu reprezentaciju, imamo dobar potencijal, a budućnost je svakako svjetla na globalnoj razini.
U Opatiji ste srušili Guinnessov rekord u podvodnom hodu na dah, koji se pratio iz medicinske perspektive. Kakvo Vam je to bilo iskustvo?
Bilo mi je to dobro iskustvo. Naravno, i ovdje je na meni bio velik stres s organizatorske strane. Trebalo se sve pratiti i dokumentirati kako bi se zadovoljili osnovni standardi za Guinnessovu knjigu rekorda. Na kraju je sve ispalo super. Radili smo to kao promociju znanstvenih radova, koje smo završili iz područja ronjenja na dah. Obaranjem Guinnessovog rekorda u disciplini najduži podvodni hod na dah u Opatiji započeo je i prvi Hrvatski kongres prevencijske i sportske medicine te kardiološke rehabilitacije s međunarodnim sudjelovanjem „Science4Health“. Zaron sam po sebi nije mi bio toliko zahtjevan, ali kombinacija svega: organizacija, praćenje i sudjelovanje, dodaju jedan spoj zahtjevnosti. Ciljano smo išli na neku udaljenost za koju smo znali da se može odraditi.
Kako izgleda jedan dan ronioca, profesionalca?
Imam trening ronjenja ujutro nakon čega slijedi trening snage ili kondicije ili istezanja. Popodne u mom slučaju dan može izgledati jako nasumično: sastanci, konferencije, članci i intervjui do treninga i treniranja drugih bilo na suhom bilo na vodi. Stvarno ne postoji neko pravilo.
Gdje Vam je najdraže trenirati?
Što se tiče bazena, sigurno na Kantridi.
Jeste li si postavili neke nove izazove u ronjenju, što je u planu?
Bio je jedan izazov u planu, ali taj izazov je propao zbog trenutne situacije u Rusiji i Ukrajini. Riječ je o ronjenju ispod arktičkog leda.. Izazovi su naravno i nadolazeća bazenska prvenstva, a između njih je i jedno od najspektakularnijih natjecanja u dubini na svijetu na Bahamima u kolovozu, gdje se u jednoj rupi od 200 metara održavaju zaroni. Vrlo je atraktivno i uvjeti su jako dobri. Nakon toga, nadam se da će biti dovoljno vremena da ostvarim i jedan rekord u Jadranu, iako ga je logistički teško izvesti. Potom se stvarno nadam jednom opuštanju, imam nekoliko zanimljivih edukacija za održati u Meksiku i onda iduće godine sve ispočetka.
Ambasador ste mnogih ekološki orijentiranih kampanja. Posljednja je kampanja zabrane trgovine perajama morskih pasa. Kakav je odjek u Hrvatskoj te i takvih sličnih kampanja? Možemo li bolje?
U Hrvatskoj imamo sličnih problema kao i u cijelom svijetu. Imamo neodrživo ribarstvo i odumiranje vrsta u Jadranu što je globalni problem.. EU je najveći svjetski izvoznik peraja morskih pasa, a ta praksa vodi prema izumiranju vrste. Morski pas je ključna vrsta za održavanje eko sustava u moru, koje su pak svima od velike važnost. Morski psi su grabežljivci, a ako se opadanje vrsta morskih pasa nastavi ovim tempom, može doći do izumiranja većine vrsta nakon nešto više od 10-ak godina. Radi se na ovom problemu, ali u Hrvatskoj nemamo preveliku osviještenost o tome. Nadam se da ćemo uskoro osvijestiti ono što je zaista bitno, a ne se zamarati onečišćenjem i plastikom, koje treba adresirati, ali to svakako nije ni približno hitno kao činjenica da ćemo ostati bez ribljeg fonda, a onda i narušiti sastav atmosfere.
Kako se dogodio taj pomak od promatranja mora kao mjesto sporta do ekološkog aktivizma?
Prirodno se razvilo i jedno i drugo. U mom slučaju uvijek je postojala hipersenzibilnost i velika znatiželja za istraživanje. Jednostavno, sada kada sam u poziciji da mogu doprijeti do većeg broja ljudi, smatram da imam i odgovornost da skrenem pažnju na one stvari koje su bitne.
Volite li i privatno putovati? Bilo je riječi o šašavim rekordima i elegantnim usponima u odijelu na vulkan..
Da. Zadnjih godina bavim se isključivo ronjenjem, no prije sam se dosta bavio alpinizmom i dosta sam putovao. Mogu reći da sam prošao sve kontinente i stotinjak zemalja što od sporta i projekata, što privatno. Paralelno, da cijela stvar bude zabavnija, počeo sam se baviti šašavim izazovima na nekonvencionalan način. Tako se dogodio najviši uspon u RIO odijelu na vulkan Uturuncu u Americi na visinu od 6000 metara. U Boliviji smo uspostavili rekord u najvišem piciginu na svijetu odigranom na 4600 metara nadmorske visine u maloj laguni i tako dalje…
Tekst: Lidija Balog
