Dobar dan Lenka i dobrodošli u Rijeku. Kako ste se snašli ovdje? Je li Rijeka ispunila Vaša očekivanja i što ste očekivali kada ste dolazili?
Pa mi smo nekako odjedanput donijeli odluku da odemo u tu novu avanturu, tako da ne bih mogla reći što sam očekivala, ali svakako nam je ugodno i stvarno moram reći da su nas Riječani divno primili. Neki ljudi nas čak zaustave i kažu poneku lijepu riječ. Osjetili smo gostoprimstvo i otvorenost i to, naravno, svakome prija i pruža dobar osjećaj.
Imate li već neke nove riječke navike? Omiljeno mjesto za kavu, trgovinu, nove poznanike i prijatelje?
Da, upoznali smo dosta krasnih ljudi, a kako stanujemo u blizini tržnice, moram reći da je to moje omiljeno mjesto u Rijeci. Svaki put kad prošećem po tržnici to ima neku regenerativnu snagu i uživamo u tome, i Rade i ja. On je veliki ljubitelj ribe, voli spremati ribu tako da već ima svoje putanje po tržnici, naročito po ribarnici. Tako se sretan vrati doma, ponosno donese ribu kao da ju je lično ulovio. I djeca su ovdje našla jedan svoj krug prijatelja i imaju lijep, bogat društveni život. Sve su to neke lijepe, pozitivne stvari i zbilja nam je lijepo.
Selili ste se i živjeli u popriličnom broju gradova od Beograda, Ljubljane, Londona, Los Angelesa, sada ste u Rijeci. Kada usporedite je li jako različit život ovdje?
Neke stvari su u suštini iste, grad ipak prije svega čine ljudi. Rijeka ima svoje specifičnosti, to jest velika promjena u odnosu na London i Los Angeles gdje smo bili posljednjih osamnaest godina. To su svjetske metropole i vrlo je zahtjevno fizički stići s jednog kraja grada na drugi. Naročito u Los Angelesu, to su zapravo spavaonice, to nije urbana sredina, ne postoji centar grada, već kvartovi povezani autoputom. Ljudi ne šeću ulicama, svuda morate autom, morali smo djecu voziti tako da su to sve neke organizacijski zahtjevne stvari koje naprosto traže logistiku. London isto tako, ali na drugi način. Prenapučen je, tu su putovanja subwayom i zastoji, ali imaju jednu vrlo bogatu kulturnu ponudu. Ako otvorite novine u pola sedam navečer, teško je izabrati na koji koncert ili predstavu otići. Tamo je koncentrirana prava umjetnička elita. Los Angeles mnogo manje, oni su okrenuti filmskom biznisu, a imaju i vrlo jaku muzičku scenu, pa i opere, filharmonije. Rijeka ima prednosti na svoj način, može se stići svuda pješke ili javnim prijevozom. Drago mi je prošetati Korzom, uvijek ima ljudi, nešto se događa, pa i noću do vrlo kasno. Nije velika, ali je urbana sredina, a Rijeka je uvijek imala dobar rock and roll i alternativnu scenu i to sam oduvijek cijenila. Ovdje je sve nekako ljudsko, a tu su i neki fantastični ljudi i umjetnici. Prednost je što je ovdje sve blizu. Iz Rijeke možete brzo do Zagreba, Ljubljane, Italije, Beča, svuda, nisu to neke velike distance i mislim da je to jedna dobra baza za Europu. Dok smo živjeli vani sretali smo puno vrlo zanimljivih Riječana iz raznih branši. Ja s Rijekom i Riječanima imam lijepu suradnju već dugi niz godina u Teatru Ulysses, od samog početka i Kralja Leara, preko Medeje i drugih predstava. Surađivala sam s Marinom Lukanovićem, Denijem Šestićem, Putokazima i drugim divnim ljudima. Ovdje se osjeća jedna tradicija, kultura i radoznalost i mislim da su to sve prednosti Rijeke.
Svog supruga Radu upoznali ste 90-te u Subotici, radeći na jednoj predstavi. Je li to bila ljubav na prvi pogled?
Zapravo je. Ja sam pripremala adaptaciju Nušićeve satire Kirija, a zvala se Opera za dva dinara, jedna socijalna tematika, a radila sam s njegovim studentima s Novosadske akademije. On je radio Kralja Edipa, ali smo svi u isto vrijeme bili u istom kazalištu, stanovali u istom hotelu. Neka kemija se desila od prvog trenutka. Prvo sam imala veliki otpor sama sa sobom, jer došla sam tu nakon Akademije profesionalno raditi, i nema smisla da se odmah spetljam sa Šerbedžijom (smijeh), ono tek sam počela. Došla sam s drugim planovima, raditi, napraviti nešto. On je bio etabliran, priznati glumac. Moji prijatelji s Akademije i ja furali smo neku avangardu, zanimali su nas alternativni umjetnički pokreti. Na početku sam sve to krila od same sebe, a kad smo krenuli pokušali smo to skrivati od drugih, ali je i to postalo besmisleno i zapravo smo vrlo brzo počeli živjeti zajedno.
Vaša veza i brak prošla je određena iskušenja. Rat, odlazak u Ljubljanu, preseljenje u London, potom u Ameriku, rođenje tri djevojčice, određeno ekonomsko snalaženje uz čekanje prave prilike za posao i uspjeh…
Iako se toliko toga izdešavalo, ja se zapravo rijetko okrećem prema prošlosti, a za neke stvari se iz današnje perspektive pitam kako sam to uopće progurala. Ali nekako kada ste u sredini tog vrtloga ne možete puno ni razmišljati, borite se s okolnostima i s onime u čemu ste se našli. To su bile one rane devedesete i mislim da je većina ljudi prošla kroz jako teške situacije. Tako smo i mi morali otići i nije nas zaobišlo, ali mislim da je puno ljudi gore stradalo tih godina. A opet tko nije iskusio tu vrstu emigracije i egzila, teško može shvatiti s čime se sve čovjek mora suočiti, od čiste egzistencije do pitanja identiteta. Prošli smo zbilja teške trenutke koji su nas s druge strane zbližili na jedan poseban način i mislim da smo imali puno sreće. Rade je bio prisiljen da, nakon čitavog jednog života i karijere koju je ovdje napravio, u svojim četrdesetim krene van i sve počne iz početka, ali eto uspio je i ja mu se divim. Prva kćerka je imala devet dana kada smo otišli, druge dvije rodila sam vani, uspjeli smo održati familiju, odgojiti djecu i ja sam profesionalno radila. Bavila sam se familijom i svojom profesijom, pokušavala sam u tome balansirati.
Bila sam na izvedbi Vašeg performansa Kulturne radnice za radnice Kamenskog i vidjela sam Vašeg supruga kako samozatajno stoji i čeka. Ni traga velikom Radu Šerbedžiji, bio je samo suprug koji je došao dati podršku i biti u pratnji svoje žene….
Je, sladak je bio (smijeh) i donio mi je sendvič jer je znao da sam od devet ujutro bila tamo u Adriaticu i da nisam bila vani niti jela. On je jako pažljiv prema meni i djeci. Ljudi imaju neku ideju da ako je netko poznat mora biti arogantan. Čim smo se upoznali bila sam zadivljena koliko je jednostavan, otvoren i bez trunke neke arogancije velike zvijezde ili slično. Postoji kod nas uzajamno poštovanje i ta međusobna podrška u svemu što radimo.
Pomaže li kod kuće, oko djece? Je li galantan, zahtjevan?
Pa on uvijek kaže da su Ličani najveći papučari, jaki na van, a u kući dobri i poslušni. Voli kuhati, pomagati sve što treba, od čuvanja djece do previjanja, bio je prisutan na sva tri poroda. Silom prilika, jer on je bio hranitelj porodice, često je odsustvovao i tada sam bila sama, ali kada je tu vrlo je angažiran oko familije i ne postavlja se pitanje hoće li nešto učiniti.
Tko je popustljiviji prema kćerima?
On je popustljiviji. Kako je često bio odsutan taman bih uspostavila neku normu i red, a tada dođe on, uvijek je spreman da ih razmazi. Ja želim da imaju više samostalnosti, odgovornosti, da uče, vode računa o sebi. Odgajana sam s puno slobode i povjerenja koje su moji roditelji imali prema meni i mislim da je jako bitno da djeca osjećaju da imate povjerenje prema njima. Mada postoji u svakom roditelju neki impuls koji proizlazi iz želje da zaštitimo svoje dijete pa pravimo neke izbore u njihovo ime i pokušavamo ih ponekad previše zaštititi. Nekako mislim da djeca trebaju sama odlučiti, ali da znaju da ih roditelji vole i da su tu da im pomognu ako treba.
Mislite li da bi radnice Kamenskog, koje su bile izvrsne u svojim stvarnim ulogama, u predstavi Neraskidive niti – radnice kulture za radnice u tekstilnoj industriji, mogle ovu predstavu igrati puno puta, pa na neki način, čak i živjeti neko vrijeme od tog posla? Kao što su umjetnice Zagreba i Rijeke dale svoju podršku da na isti način to učine i umjetnice Splita, Pule, Zadra, pa ako treba i šire od Hrvatske. Predstava je naprosto dobra, a konkretna pomoć je ono o čemu svi pričamo, ali mnogo toga završi samo na pričama…
Ovo je bilo zamišljeno i napravljeno kao jedan performans povodom 8. marta i internacionalnog dana borbe za ženska prava i solidarnosti za međunarodni Dan žena. To nije ni Valentinovo, ni Majčin dan jer ima jednu svoju historiju koja je zapravo počela borbom tekstilnih radnica u New Yorku prije sto godina. I onda smo povodom 8. marta napravili tu predstavu, koja možda to i nije u klasičnom smislu, već više jedan performans posvećen radnicama Kamenskog. One su bile visoke profesionalke i majstorice svoga posla, vrhunske radnice, radile su u jednom zdravom kolektivu s dobrim odnosima i sve su bile u onom pravom, najširem smislu ponosna radnička klasa. Njihova tvornica je po svoj prilici i po brojnim indikacijama, sistematski uništena. One su ipak imale toliko snage da se bore za svoje pravo na rad. Bile su šest mjeseci bez plaće, a kada su štrajkale i dalje su radile, što isto govori o njihovoj konstruktivnoj noti. Zaista su htjele raditi i ostvariti to svoje pravo na rad. Bila sam iznenađena s koliko su hrabrosti i odlučnosti nastupile na sceni jer one nisu igrale ulogu, one su govorile o sebi. A to je nekako najteže, izaći na pozornicu, pred ljude i govoriti o sebi, otvoriti dušu. Prošle su svašta, a ipak su sačuvale svoj integritet i dostojanstvo i sve se to na neki način osjetilo na sceni. Mislim da je ta neka istina dirnula publiku. Iako je to trebao biti samo jedan performans, mislim da bi one mogle to igrati i na drugim mjestima i neki pozivi postoje. Iza te predstave ne stoji niti jedna teatarska kuća. Mi smo sve postavili i organizirali, a možda ćemo ići i dalje, s obzirom na pozitivne reakcije publike i na to koliko je to radnicama Kamenskog značilo.
Određena kazališna kuća mogla bi biti domaćin i tako pomoći da se predstava održi. One bi to mogle i privremeno raditi i tako nešto zaraditi.
Tako je. Da njih jedanaest od toga nešto imaju, da nešto dobiju, jer one od travnja prošle godine nisu kunu zaradile, niti dobile otpremnine i u strahovito su teškoj situaciji. A opet mi smo se na tim probama tako družile i lijeponapričale. Njihov duh je ostao jak i ja se tome divim. Počašćena sam što sam mogla raditi i družiti se s njima.
Kako komentirate nesporazum koji se desio i koji se odnosi na opomenu uručenu riječkim glumicama koje su sudjelovale u predstavi?
Prije svega mi je strahovito žao što je do toga došlo. Uz ovaj performans se toliko toga lijepog i solidarnog pokrenulo u radnicama, u umjetnicima, pa i kod publike. Sve je bilo u nekom pozitivnom okruženju koliko god da je tema tužna i strašna. A suština i je bila da se pokaže solidarnost, da ih ljudi čuju i podrže. Živimo u teškom vremenu, ljudi imaju tendenciju da padaju u depresiju, da se zatvaraju, da se osjećaju nemoćnim da nešto promjene. Pokazati neku solidarnost i iskazati da nam je stalo, da smo humani i solidarni mislima, to je za svakoga na neki način značajno. Na nekom etičkom planu, u svoje slobodno vrijeme umjetnice bi trebale imati pravo iskazati svoju solidarnost i nastupiti u nečemu ovakvog karaktera, pri čemu su one volontirale. Pitanje je jesu li formalno napravile neku grešku. Mislim da je pravno upitno to njihovo kažnjavanje jer Novi list je donio taj članak zakona koji kaže da ukoliko nastupaju van matične kuće za to trebaju tražiti dozvolu. One su dozvolu za to tražile, točnije 4. travnja su napisale molbu, u utorak 5. travnja ispisane su kazne pred isključenje, a performans je bio 6.travnja. Prema tome, nije mi jasno po kojoj osnovi netko može biti kažnjen za neko djelo koje nije počinio, a nije mi poznato da u zakonu piše koliko unaprijed se dozvola treba tražiti. Vjerujem da je došlo do neke zabune i nadam se da će do izlaska ovog intervjua ta greška biti ispravljena i da će te opomene biti povučene.
Svake godine režirate po jednu predstavu na Brijunima… Vi režirate, Rade glumi, glumi Lucija, a i vaše kćeri, prijatelji koji stignu odasvud … Sve je to vrlo profesionalno i izgleda idilično… To se ljudima dopada. Na taj način mogu naučiti kako podržati svoje najbliže…
Moram reći da je, uz neke članove naše obitelji, tu puno ljudi s kojima sam radila i surađivala i onda smo postali prijatelji. Kako nisam prije živjela u Hrvatskoj, zapravo sam kroz Ulysses teatar upoznala prekrasne ljude. I u tome je ljepota kazališta i umjetnosti što spaja ljude, a kroz jedan zajednički kreativni rad stvaraju se čvrste veze. Tu su dolazili razni umjetnici pa i oni koji nisu iz Hrvatske, već i iz Amerike, Francuske, Engleske, Slovenije, Bosne, Srbije i iz tog spoja različitih energija, iskustava i razmjene stvara se jedan kvalitetan spoj. Uz ugodno okružje, na tom otoku se izoliramo i bavimo teatrom. I nije lako, znate. Znam da se piše kako smo svi mi na ljetovanju, a mi spavamo u objektima koji su za vojsku i koji su više nego skromni, sobe su kao ćelije, vojnički kreveti, a u drugom objektu su zajednička kupatila na spratu. Međutim priroda je zbilja divna i ta zanesenost poslom i radom, a radi se i kada je sunce, i kiša, i vjetar i treba se izboriti s tom prirodom. Ali stvarno sam i sama prošle godine bila zatečena kada sam shvatila da je to već deseta godina, jer nekako svaki put se napnemo iz petnih žila i pitamo hoće li biti moguće to sve ponoviti. Puno je tu prošlo ljudi, napravili smo neke dobre predstave i jako mi je drago što puno Riječana dolazi na predstave na Brijune. Nije ni publici lako doći, treba odvojiti vrijeme i novac i stići do tamo. To me pomalo podsjeća na staru Grčku kada su bili festivali teatra i svi bi stizali iz cijele Grčke u Epidaurus gdje bi onda priredili svetkovine i više dana gledali predstave. Tako i taj naš teatar, kao da traži da se tome posveti neko duže vrijeme, da se stigne tim brodom pa da tako ostavimo neke stresove i brige na obali, da se zbilja možemo prepustiti nekoj drugoj vrsti doživljaja.
Među publikom koja se ne poznaje osjeća se posebna povezanost, gotovo bliskost…
To je upravo zbog toga, to je ta ljepota koja zahtijeva jedan čin odluke, napora i želje da se dođe i pogleda predstava. To ih povezuje.
Hrabra je bila vaša odluka da krenete s Teatrom Ulysses na Brijunima…
Kada sada gledamo pitamo se kako smo se uopće odlučili i na kraju uspjeli. Bilo je tada i brojnih prepreka, ali ta zanesenost, zasanjanost i idealizam neophodni su u umjetnosti. Te prve godine trčali smo po toj tvrđavi, radili, a ničeg nije bilo. Trebalo je razvući struju, organizirati toliko toga. Moraš paziti koliko ćeš vode popiti tog dana i moraš je sa sobom ponijeti. Sve smo sami radili s nekom čudnovatom energijom. Taj kamen je surov nisu to kazališne daske, a Kralja Leara smo igrali na pet lokacija. I opet moram spomenuti publiku. Bilo je i onih koji se teško kreću, i onih sa malom djecom, i onih starijih, ali svi oni dođu, ponese ih nešto.
I ta tvrđava je posebna. Građena je kao vojni objekt krajem 19. vijeka, s tadašnjom vrhunskom tehnologijom za ratovanje, ali tada se Austro-Ugarska imperija raspala.
Za mene je to kao neki zamak iz Trnoružice koji je sto godina zarastao u bujnoj prirodi i onda su tu došli neki kazalištarci. U svemu tome ima neke divne simbolike.
Osjećate li razliku kada radite sa stranim i domaćim glumcima? Ili su to sve srodne duše bez obzira na to tko su i odakle dolaze?
Jesu srodne duše i naravi, ali je sustav drugačiji pa tu ima razlike. Ima nešto što povezuje umjetnike, ono nešto što ih natjera da se bave umjetnošću, kazalištem, muzikom ili glumom. Vani su nekakve norme ponekad same sebi svrha i postanu neefektivne. Kada sam radila Medeju s Annette Bening u Los Angelesu onda je na sceni bila mala kosina. Ta kosina je bila blaga, ali je prvo morala doći stručna osoba i održati demonstraciju kako se hoda po kosini da bi se to znalo. Tamo osiguravajuće kompanije imaju jak utjecaj i to je jedan nedostatak.
Zamislite da su došli na Brijune, na one kosine…
(smijeh) Da, bilo bi dobro. A s druge strane kada se tamo radi predstava ljudi rade samo tu predstavu, vrlo često dođu na prvu probu s naučenim tekstom. Vani uvijek postoji taj strah i nametnuti osjećaj da predstava mora postići komercijalni uspjeh, a za kreativni proces dobro je imati više slobode i mogućnost istraživanja Ali bez obzira na prednosti ili nedostatke ovoga ili onoga, svaki sistem se može unapređivati.
U sklopu Akademije primijenjene umjetnosti planira se studij „Gluma, mediji, kultura“ koji biste pokrenuli Vi i Rade. Veselite se radu sa studentima i kakav je vaš plan i program?
Volim raditi s mladim ljudima i mislim da je to privilegija. U procesu smo pokretanja tog postdiplomskog specijalističkog studija, a želja bi nam bila da se oformi jedna grupa mješovitih naklonosti i da se upišu oni koji su zainteresirani za glumu, dramaturgiju i režiju, da to bude interaktivni multidisciplinarni studij u Rijeci gdje bi na prvoj godini svi bili skupa, a na drugoj bi se mogli opredijeliti. Mislim da je to za Hrvatsku zanimljiv nov koncept i studij i, naravno, radujem se.
Želimo da to bude internacionalni studij, imali smo pred par sedmica jednu radionicu Arthura Lessaca na engleskom jeziku koja je trajala četiri dana. Došle su nam na radionicu i dvije djevojke iz Engleske pa se polako ostvaruje ta tendencija vezivanja i otvaranja. Uz novi kampus, tu postoji jedan vizionarski pristup od strane samog Sveučilišta jer jako Sveučilište je fantastična prednost za svaki grad.
Nakon svih tih gradova u kojima ste živjeli postoji li još neka destinacija koja Vas zove?
(smijeh) Tko zna? Znate, život nas stalno iznenađuje. U tome je neka ljepota života, koji nam ne dopušta da se previše opustimo, jer nikad ne znamo što nas čeka iza ugla i što će se novo desiti. Tako da sam odavno prestala praviti neke dugoročne planove. Treba čovjek imati snove, želje, ali ne znam što će budućnost donijeti. Tek smo došli ovdje i lijepo nam je…
Dunja Pavešić
