Nakon što je javnost potresla vijest o 47 pasa spašenih iz nehumanih uvjeta, građani Rijeke i okolice organizirali su se u rekordnom roku. Prizori s Trsata, gdje su se slijevale rijeke pomoći, svjedoče o valu solidarnosti kakav se ne pamti.
Prizor koji se u subotu ujutro mogao vidjeti na Trsatu nadilazio je okvire uobičajene humanitarne akcije. Bio je to spontani, gotovo instinktivni odgovor jedne zajednice na nezamislivu patnju. Od devet sati ujutro, rijeke ljudi svih generacija slijevale su se prema Dvorani mladosti, noseći sve što bi moglo olakšati muke psima spašenima s Učke. Kombiji, koji su trebali poslužiti za prijevoz donacija, punili su se nevjerojatnom brzinom. Vreće hrane, tople deke, plahte, lijekovi, podlošci za štence, igračke i transporteri gomilali su se u tolikoj mjeri da je organizatorima ubrzo postalo jasno kako će skladištenje postati logistički izazov.
Akciju, pokrenutu od strane Barbare Udovičić u suradnji s Mjesnim odborom Grada Trsata, potaknula je jedna od najmučnijih priča o zlostavljanju životinja koje ovaj kraj pamti. Ljudi su dolazili tiho, bez velike pompe, ali s jasnom namjerom. Neki su donijeli malo, drugi znatno više, no svatko je donio ono najvažnije: osjećaj sućuti i poruku da se na takvu okrutnost ne smije okretati glava. To nije bila samo pomoć azilu, bio je to čin prkosa pred okrutnošću.
Apel koji je pokrenuo lavinu
Silovita reakcija Riječana uslijedila je nakon što je otkriveno 47 pasa koji su živjeli u stravičnim uvjetima na jednom imanju na Učki. Životinje su pronađene u stanju potpune zapuštenosti – bolesne, dehidrirane i izgladnjele. Spašeni psi hitno su prebačeni u riječki azil Društva za zaštitu životinja, čiji su kapaciteti već bili preopterećeni. Stanje životinja bilo je alarmantno, a azil, koji se i sam bori s kroničnim problemima, našao se pred zidom. Apel za pomoć bio je njihov jedini izlaz, a Trsat je na njega odgovorio gromoglasno.
Ova priča, koliko god započela mračno, postala je priča o odgovoru zajednice. No, val emocija i donacija ne smije sakriti dublje probleme. Riječki azil godinama funkcionira u nemogućim uvjetima, bez struje, vode i adekvatnog pristupnog puta. Ako ovaj trenutak zajedništva, koji je tako snažno demonstriran na Trsatu, ne bude iskorišten da se ti ključni, egzistencijalni problemi riješe, sav trud mogao bi ostati samo privremena zakrpa. Borba za 47 spašenih duša se nastavlja. Nakon akcije na Trsatu, građani su pozvani i na prosvjednu šetnju na Kantridi, kako bi još jednom glasno poručili da Rijeka ne šuti pred nepravdom i da se civiliziranost društva mjeri njegovim odnosom prema najranjivijima.
