Kako vas je samo naslov navukao, a?
Dakle, današnja kolumna je o seksu prve večeri. Ali prije seksa treba napraviti i predigru, pa – krenimo!

U vremenu kada su mogućnosti neograničene, mi ih najmanje koristimo. Kao da nas je netko “omađijao” jer sve više ličimo na robote. Neću zaboraviti scenu kada sam lani došao na recepciju jednog hotela, a u predvorju sjedi 10-ak klinaca, uopće ne komuniciraju nego svaki bleji u svoj ekran. Znam, reći ćete – vrijeme ide naprijed, to je ta generacija, nema tu pomoći. Ok, to su djeca. Ali djeca su trebala od nekoga to vidjeti, a pogodite od koga su vidjela? Braaaavo. Tako je, Od nas. Sjedni, 5. Kopiraju nas odrasle.

Situacija ovog ljeta – plaža Lido u Opatiji, novobnovljena, vrhunski dizajnirana da se najpoznatije svjetske destinacije ne bi posramile da je imaju – iz skupog razglasa čuju se zvuci vrhunskih muzičara koji uživo sviraju odličnu glazbu, sjedimo na ležaljkama i pijemo rashlađeno piće dok nas povjetarac mazi po lijevom obrazu, dok su njezine ruke sve bliže mom… ne, nisu, i ovo nije takvo štivo!

Dakle, pravo ljetno veče i stvarno sa društvom uživam u glazbi. Pogledam oko sebe. I ne vjerujem. Toliko upaljenih ekrana i svatko je u svom svijetu. Ja ne znam za koga ovi muzičari sviraju. Brojim ljude oko sebe Nabrojio sam. 19. Brojim ekrane koje vidim. 13. Vrhunac je da tip preko puta mene gleda neki spot na Youtubeu. Neka strankinja okrenula je svoj desetinčni ajped naopako, još joj je u onoj futroli i to izgleda grozno – i pitam se da li uopće netko živi u sadašnjem trenutku?

Mislim da ste shvatili što želim reći. Ako niste, pogledajte oko sebe na cesti i samo jedan dan brojite sa koliko ste se ljudi mimoišli dok su tipkali po svom ekranu. Tu ja popizdim kada krenu klišeji – nije više kao prije, trebali bi se više družiti, gdje li je nestalo ovo – gdje li je nestalo ono?

E vidite, tu nam nisu krivi političari. Čaroliju prvog maja i roštiljanja sa ekipicom nakon bagmintona (znam da se kaže badminton, ali umirem kada jedan moj poznanik kaže krivo) ubili smo samo MI. Mi smo to uništili, nitko nam je nije uzeo! Mi stalno plačemo da nemamo vremena, da je život u kurcu, da je svijet poludio – je, sve stoji. Ali i mi možemo donijeti neke male odluke i napraviti neke male promjene, barem u svom životu, zar ne? Poludim do kraja kada po tko zna koji put počne to kukanje o teškim vremenima (jeste li primijetili da u bilo kojem vremenu živjeli, uvijek će ljudi pričati “nekad je bilo bolje”?), a naročito na patničku rečenicu koja počne: “…oduvijek sam želio (željela)…”

– Što si to željela, (nazvat ćemo je) Marina?
– Otići na neki egzotični otok!
– A zašto ne ideš?
– Zato jer je to skupo!
– Nije, ima brdo jeftinih letova i putovanja, samo moraš odlučiti. Tada ćeš već nekako skupiti novce i otići ćeš.
– Neću, to je nemoguće osim ako ne dobijem na Eurojackpotu. (inače općepoznat kao lijek za sve i tajna želja svakog Hrvata)

– A što si ti oduvijek želio, Marine?
– Ja sam oduvijek želio napisati knjigu
– A zašto nisi?
– Jer nemam vremena.
– Big bradr ti govori da to nije dovoljno dobar odgovor.
– Ne znam otkuda da krenem
– Kreni otpočetka. Samo kreni.

Da li kužite? Preko svojih ekrana možemo jeftino bukirati letove na bilo koji destinaciju svijeta jer to više nije skupo kao nekada. Preko tih ekrana možemo naći 1001 kurs “kako napisati knjigu”, možemo pronaći sve podatke – gdje se navečer pušta muzika koju volimo, gdje je najbolja pljeskavica sa sirom u gradu, kako napraviti palačinke sa Nutellom (#gladansam), kako jednim potezom ubiti muhu, svirati klavičembalo lijevom i lutnju desnom rukom, pripitomiti skakavca da ne skače i kako skužiti da li je riba muško ili žensko – sve možemo. Ali, kako mi koristimo svoje vrijeme?

Gledamo nekolicinu jadnika zarobljenih u onu kuću kako se prvu noć pred kamerama ševe k’o zečevi, a prije nego što krenemo sa večerom prvo je fotkamo i objavimo na svim društvenim mrežama i dok svih istagiramo i napravimo hešetegove #mljac #ukusno #njaminjami #maminakuhinja #idesarmaidejako – sve nam se ohladi. Ali nema veze. Pao je seks prve večeri! Vau! Još mi je jadnije kada krenu mudrovanja i pametovanja – ma kako ih nije sram. Ma što će im njihovi reć? Ma ona nema grama kulture. A ovaj ima ajkju veličine svojih cipela. Onda se nađe netko pametan koji, kao, ne gleda, pa kaže:
– A tvoj ajkju je veći čim to gledaš i komentiraš?

Shvaćate?

Tuđi život. Potrošeno vrijeme. Brdo vijesti i informacija koje ne služe ničemu. Robovi vlastitih života. I nemojmo kukati da nemamo vremena. Imamo ga. Ali ne za sebe i za ono što volimo. Trošimo ga na krive ljude i krive stvari. Meni je žao što nemam više vremena za sve gluposti koje mi padnu napamet, jer da se mene pita, ja bih po svim benzinskim pumpama i velikim lancima marketa već mjesec dana prodavao plišane igračke na Miku i Gibu.

Naslov: Splićanka i Bosanac jebu se prve večeri!
Jebe mi se što se jebu. Eto.
Oprosti mama, morao sam. Znam, nikada nećeš prihvatiti što ti sin psuje u svojim kolumnama.

Sklonite mobitele i uzmite papirić u ruke. Dobro razmislite što je ono što ste oduvijek željeli, a niste napravili. Krenite sa malim, lako ostvarivim planovima. Zapišite. Napravite. Ugasite svoj ekran na par sati. A tada na jedan cijeli dan. (Isuse, sada zvučim kao knjige za samopomoć).

Vikend je pred nama, možemo pokušati.
Ja vam želim najsretniji vikend i ostvaranje svih sitnih i velikih želja.

E da. Ako slučajno ne nađete na Guglu kako skužiti da li je riba muško ili žensko, stvar je ustvari poprilično jednostavna.
Uzmite malo hrane u ruku i bacite je ribi..
Ako je pojeO – onda je muško.
Ako je pojeLA- onda je žensko.

Do sljedećeg četvrtka,

Baj baj baj! ☺

Mauro

Pišite Mauru na maurovizija@teklic.hr