Nikad nisam skrivao da sam nostalgičar. Zašto je to tako, stvarno ne znam opisati. Znam da sam kao dijete imao mali dnevnik i u njega sve zapisivao, a ne zaboravljam rečenicu kada sam sada davne 1992. napisao u njega “zapisujem sve ovo da bi se jednog dana mogao prisjetit isvega ovoga i kako mi je bilo lijepo”. Poprilično zrelo za 8-godišnje dijete. Gdje li je ta zrelost nestala?
Dane djetinjstva uz glazbu definitivno su mi obilježile sve vrste utrka koje je moj otac pratio, pa bih se ja pridružio. Danas vidim koliko su odlasci na Grobnik i nedjelje kraj televizora učinile svoje, jer promijenilo se nije ništa. Ono što sam također naslijedio (ili pokupio/naučio/kako hoćete) od svoga oca je opsjednutost dobrim fontovima slova, pa bi tako moje osnovnoškoleske bilježnice i knjige imale ispisane ime, prezime i ime predmeta fontom slova “Porsche” ili “Marlboro”.
Ono na što sam se posebno “ložio” bile su naljepnice. Neizostavna brdsko-brzinska utrka na Učku svake godine, tom je malom dijetetu bila ogromno veselje, ne samo radi zvuka trkaćih automobila i mirisa benzina, nego radi naljepnica koje bih u boksovima “nažicao” vozače. Vjerojatno sam tim vozačima poprilično išao na živce kada sam se motao po boksovima i bez pardona pitao: “a imate li možda neku naljepnicu za mene?”. A možda sam bio i simpatičan, tko zna. Na kraju krajeva, misija je bila ispunjena, jer doma sam se vraćao punih ruku. Punih ruku naljepnica.
Ne mogu opisati sreću kada sam znao odlaziti kod susjeda i po konobama otkrivao naljepnice iz 60-ih i 70-ih, a kada bi oni primijetili kako to volim, naravno da bi mi ih poklanjali. Kada smo bili negdje četvrti-peti razred, tada bi u popodnevnoj smjeni imali izborni sat informatike, i nekako je postala moda da svoje bilježnice nosimo u najlonima nekog duhanskog proizvođača koji je redovito bio glavni sponzor trkaćih automobila ili motocikala, a bilježnice bi, naravno, bile ispunjene vrijedno skupljanim naljepnicama. Stariji mi pričaju da je ta manija sa naljepnicama postojala puno prije mene i da nisam jedini, jer da su 70-ih po Preluci znali daviti vozače da im daju naljepnice, a kod jednog mog prijatelja i dalje dobro čuvana stoji prazna limenka Coca-Cole koju je ispio Giacomo Agostini, a ne moram ni spominjati da u to vrijeme kod nas limenke Coca-cole nisu bile ni u planu. Zamislite samo tog veselja.
Baš negdje u vrijeme kada smo položili vozačke ispite, pojavio se sada već kultni film “Brzi i žestoki” pa je nekolicina nabrijanaca redovito svoje automobile krasila naljepnicama “NOS”, oznakom za nitro, valjda vjerujući da će im tako automobil ići brže. Naljepnica koja se u to vrijeme pojavila na automobilima i postala neizostavni dio dokaza seljaštva na kvadrat bila je : “Jergermeister”.
Ogroman skok popularnosti tog inače ljekovitog pića ako se koristi u normalim količinama, napravio je pravu pomutnju na prvim automobilima tek punoljetnih prištavaca, a i neki stariji odlučili su se na taj korak. Bilo je tu raznih varijacija, pa se sjećam da je jedan istim fontom imao ispisano “Jeger majstor”, a izvedenicom “Jebem mater” vlasnik mora da je bio ponos svojih ukućana ako su mu slučajno vidjeli zadnje staklo. Jedina naljepnica koju sam stavio na svoj automobil u to vrijeme bila je “It’s only rock’n roll, but I like it”, a i ostale automobile uvijek mi je krasila ta rečenica, valjda znajući da se to moje dječačko razmišljanje nikada neće promijeniti.
Da ne spominjem samo popularnost naljepnice “Nije ćaćin” koja je bila izuzetno fora ako se našla na nekom skupljem automobilu, ali kada sam je vidio na starom Pežou, nasmijao sam se od srca. Pa ovaj sigurno nije ćaćin! Od rariteta ugledao sam na jednom i “Hvala, nona”, što znači da je dio talijanske penzije očito uložen u unukovo prometalo i neizostavna Golf Duja mog prijatelja Pokija, koji je na ona vratašca rezervoara napisao “Diesel only”.
Kako najlakše dati ljudima do znanja da si i ove sezone elitno skijao, a da ne voziš na autu krovne nosače ili Thule u maju mjesecu? Vrlo lako! Naljepnica na onog pijetlića svima je davala do znanja da spadaš u visoko društvo, a tebi bila podsjetnik da imaš još godinu dana kredita koji si digao da bi je mogao zalijepiti. Ne zaboravljam ni 90-e kada je ogromna naljepnica CRO, i cijeli obilik naše zemlje u crveno-bijelim kockicama krasio mnoge Opel Ascone.
Imao sam nekih 15 godina kada je došao zakon da svaki dućan mora imati naljepnicu tipa “Bez računa se ne računa”, “Imate li račun?”, a svaki kafić “U ovoj prostoriji je/nije dozvoljeno pušiti”. Svidjela mi se ta naljepnica pa je od tada i godinama nakon moj krevet u sobi krasila naljepnica “U ovoj prostoriji dozvoljeno je pušiti”. Svaki put kada sam je vidio, nasmijao bih se sam sebi, valjda ponosan na svoju retardiranu domišljatost. ☺
Ono što je krenulo kao pametna ideja sa naljepnicom “Baby on board”, “Beba u autu”, postalo je pretjerivanje epskih razmjera jer su ljudi počeli pisati imena svoje djece, pa smo svakodnevno svjedoci natpisa “Leon i Mia” u autu, a vrhunac svega je kada sam vidio da ljudi stavljaju sliku svoje djece. Možda će se neki koji budu čitali ovaj tekst na mene naljutiti jer baš oni imaju neku od navedenih naljepnica, ali u današnjem svijetu prepunom luđaka, drkoša i manijaka, ja ne odobravam isticanje slika djece – što po naljepnicama, što po društvenim mrežama – jer smatram da im tu nije mjesto. Kako god, dolazimo do zadnjeg, usudim se reći i viralnog hita u našem gradu na Rječini – ne znam kakvu dioptriju nosite ako posljednjih mjeseci niste primijetili naljepnicu “Volim grad koji teče”. Pa ja mislim da se nalazi na svakom trećem automobilu. Divna rečenica i grafit koji je godinama stajao na zidu na Donjoj Vežici, dotakao je srca Riječana i mahnito su pohitali u nabavku svoje naljepnice. Ima tu svega – od decentno, divno pozicionirane naljepnice na autu, gdje daješ do znanja da si lokalpatriot i voliš sve ovo naše kakvo god bilo, ali naše je – do zemljački ogromne i ukoso naljepljene naljepnice da ti se smuči dok voziš iza tog automobila.
Ono što sam počeo primjećivati – nije mi više fora. Zašto? Jer svatko je ima. Nikad nisam bio za konfekciju i nisam želio imati ono što svi imaju, i ni za živu glavu ne bih sada stavio tu naljepnicu. Ne zato što ne volim grad koji teče, jer ga – obožavam. Zato jer je postalo previše učestalo i samim time mi je nekako izgubilo draž. Bilo mi je to tako dobro kada sam vidio na prvim automobilima, kako već rekoh- decentno zaljepljeno. Jednog tužnog utorka, vozeći se iza tko zna kojeg automobila sa dotičnom naljepnicom, ugodno sam se iznenadio na originalnosti autora koji je istim fontom ispisao “Volim grah koji peče”. E, taj me oduševio. ☺
Čudi me da sada pred izbore nekoj stranci nije palo napamet napraviti ediciju naljepnica “Volim grad koji teče” – HDZ, ili “Volim grad koji teče” – SDP, naravno , sve to potpomognuto stranačkim bojama, a možda bi se dalo napraviti i one zastavice koje redovito viđamo po automobilima za vrijeme kada reprezetacija igra. Veseli me jedino da bi jako dobro zaradio autor naljepnica ili onaj koji je pametno zaštitio ovaj brand, pa ako ništa drugo, evo mu nove poslovne ideje. Prodaj prava na naljepnicu na mjesec dana onima koji najviše ponude.
Još jedna dobra stvar na koju sam ponosan – mi tradicionalno nesložni Primorci, barem smo se u jednom složili i načas smo ujedinjeni – Volimo grad koji teče!
Kako god, naljepnica puno govori o nama kao osobama, našem smislu za humor ili jednostavno daje do znanja da mnogi od nas vole biti ovčice pa lijepimo po principu – kuda svi tu i mali Mujo.
U koju kategoriju vi spadate? Koje naljepnice ste voljeli i lijepili? Volite li i vi grad koji teče?
Sve odgovore pišite u komentarima ili na mail:
maurovizija@teklic.hr
Do sljedećeg četvrtka,
Ljubi vas
Mauro
