Ponekad mi se čini da netko “tamo gore” sjedi zavaljen u kauč, jede kokice i smije se filmu mog života. Dobijem osjećaj da se taj dan nebo odlučilo dobro zajebavati sa mnom. U tim trenucima život mi počinje ličiti na onaj film gdje glavni lik želi propasti u zemlju od srama, a svi oko njega uživaju u njegovoj patnji – npr. kao kada malac u Američkoj piti taman uvali svoj pimpili u pitu, a roditelj otvori vrata…
I tako Vam ja…
…nedavno dobijem poziv moga dragog prijatelja Nika iz Slovenije koji mi kaže da radi veliki slavljenički koncert i bilo bi mu jako drago da moja La Banda i ja budemo jedni od gostiju na istom. Kažem mu da taj dan već sviramo u Istri i da mi je jako žao što nećemo doći, ali čovjek odgovara da je to rano navečer i da sigurno stignemo ako se dobro organiziramo. Pristajem sa zadovoljstvom i tada krećemo dogovarati detalje.
Iako uvijek inzistiram da nastupimo potpuno uživo bez ikakvih matrica, ovaj put to nismo mogli – na pozornici će biti ansambli sa akustičnim instrumentima i trebalo bi previše vremena da se nama za nekoliko pjesama slažu bubnjevi, gitarska pojačala i sve ono što je potrebno da izvedemo svoje pjesme. Nevoljko pristajem na varijantu koja se najčešće koristi na svim humanitarcima i koncertima gdje su vrijeme i budžet za razglas ograničeni – ići ćemo sa matricom – dakle, glazbena podloga ide sa cd-a, a mi pjevamo uživo. Bolje išta, nego ništa. Na kraju krajeva, cilj je da nastupimo i podržimo svog prijatelja u njegovom koncertu.
Dogovaramo da nastupimo među prvima jer direkt pičimo na drugu gažu, neka nas čekaju 4 mikrofona i to je to. Ono što ja u porukama kužim je da je početak u 20.30 iako se kasnije uspostavilo da je to 19.30.
I tada kreće…
Stižemo na mjesto događaja, tražimo parking kraj velike dvorane, nekih je 19:50 i mislim si kako smo super stigli na vrijeme. Međutim, pri samom ulasku u dvoranu kužimo da je sve već počelo i da svaki čas mi nastupamo. Trčim do lika na tonskom pultu da mu odnesem pripremljene matrice na USB sticku. Nastupit ćemo sa 3 pjesme, pa odmah u kompjuteru sa kojeg pušta glazbu, da ne bi bilo kakve zabune editiramo ime pjesme i ispred svake stavljamo redni broj, 1. 2. i 3. Jednostavno da jednostavnije ne može. Sve je spremno. Odlično, pomislih. Odsviramo to, pozdravimo se i pičimo ća.
U dvorani je pakleno vruće, ima sigurno 1000 ljudi, a voditelj nas poziva na stage. Bubnjar sjeda za bubanj koji je tamo postavljen samo za njega, ali kažu da nije bilo bubnjarske stolice, pa sjedi na nekoj stolici iz kantine da ga jedva vidimo i ne smijemo ga gledati jer pucamo od smijeha. Ja pozdravljam raju sa “Dobro veče, Ilirska Bistrica” na što se voditelj odmah ulovi da sam “Ilirska” izgovorio s krivim naglaskom. Tada nastavlja sa pitanjima da li je ta harmonika koju imam dječja i koje hrvatske riječi zvuče isto kao i slovenske. Nakon par pokušaja da se sjeti nekih istih riječi i bude smiješan (#nijesmiješan) , ja najavljujem prvu pjesmu. Kako ja uvijek imam običaj najaviti svaku pjesmu i pojasniti ljudima o čemu se tu radi, nadao sam se i sada da će biti tako. Međutim, nije bilo.
Najavim pjesmu, međutim, majstor na tonskom pultu umjesto prve pušta treću. Ne čujem ništa osim vlastitih misli jer u monitoring sistemu ne svira matrica. Shvaćam da lik pojma nema što radi i da će ovo biti zabavno iskustvo. Kako već godinama uživo radimo sa svojom ekipom i sve je po “PS-u”, u pogledima s dečkima iz banda mogu iščitati da smo svi “presretni” ovim iskustvom koje se upravo odvija. I dalje ne čujem ništa, lovim se na ono što čujem iz vanjskog razglasa i mislim si: – pravo ti budi kad si pristao na matricu. Negdje u malom mozgu odvija se konverzacija sa samim sobom:
– Dobro, šta ovaj kurac od tonca ne zna brojit od 1 do 3 pa pušta krivu pjesmu?
– Ma, svo zlo s tim. (još uvijek se tješim da ovo nije najgore što se moglo dogoditi).
– A vidi ga Sale kako skakuće kraj mene
– Isuse, a gdje su mu klavijature? Nema klavijatura?!
– Nema ih.
– Ajme majko.
– Bože, daj da ovo prestane.
– Neće prestat. Moraš izvest još dvije pjesme
– Ubij se Staraj, ubij se nježno
I tako još 100 pitanja i odgovora, ali prva pjesma je konačno STIGLA DO KRAJA! Jeeeeeej!
Ljudi plješću, dižu ruke i rade sve ono na što ih pozivam. Valjda suosjećaju. Bar neki. Vrijeme je za drugu pjesmu, ponovno najavljujem, jer bez te najave pjesma nema tu snagu. I ne vjerujem svojim ušima.
Frajer umjesto druge pušta pjesmu prvu. Zemljo, otvori se.
(u glavi ponovno konverzacija sa samim sobom i po dvorani tražim kamere, da slučajno netko ovo ne snima, jer onda nema povratka. Nema kamera, ali prokleti smartfoni sigurno će učiniti svoje…)
Gledam izraze lica ljudi, prekrižene ruke, izraz žaljenja na licima, ima brdo starijih ljudi i mislim si – što bi sada moja nona rekla da gleda ovih 5 majmuna na bini koji se brukaju – imam osjećaj da se nalazim u nekom filmu gdje neki srednjoškolski band svira i bruka se i svi žele da to prestane. Sada mi kroz glavu prolazi – pola ovih ljudi ne zna što je matrica, vidi da kablovi ne izlaze iz naših instrumenata i misle si – kakvi su ovo fejkeri!
I mislim si – okej, najgore je prošlo. Obrukali smo se turbo, a sad više tonac nema šta zajebat – mora pustiti jedinu pjesmu koja je preostala. Sa osmijehom na licu i blagim olakšanjem koje sam osjetio (prerano sam ga osjetio), najavljujem posljednju pjesmu i nadam se da će sljedećih 3 minute proći brže rakete na mlazni pogon. Ali neće. Trajat će kao vječnost.
Frajer pušta pjesmu koju smo svirali prvu!
Totalno sam lud, bacio bi mu u glavu nešto da mi je bliže. Kažem (na mikrofon, naravno)- stani, stani. Ajmo ispočetka. Pjesma je pod rednim brojem jedan.
Publici kažem – nadam se da se zabavljate dok vam pjevamo na matricu, nadam se da ćemo jednom nastupiti i uživo. Pokušavam se zajebavat na svoj račun. Sve pokušavam. Ali ne ide. Izraz na licima ljudi kaže da im baš i nismo previše simpatični, a moj smisao za humor je mrtav još od prve pjesme. Noćna mora se nastavlja, i frajer PONOVNO pušta istu matricu!!! Pomišljam si- ma tko te platio da nas ovako zajebavaš i sabotiraš?
Kažem ponovno – Stani, stani, stani! Nemoj ništa puštat. Ovdje je već sve totalno otišlo u kurac.
– Vas publiko molim ruke u zrak, dajte nam ritam, a mi pjevamo refren. Začudo, publika pristaje, podržava i mi krećemo pjevati refren – konačno tračak svjetlosti na obzoru.
I tada majstor Fantaz zvuka radi još jednu svoju čaroliju – za vrijeme naše a’capella izvedbe – frajer pušta onu istu matricu, ali negdje sa sredine. Ubit ću ga. Mama ga ni u ćevapu neće prepoznat.
Mirim se sa sudbinom. Ovo nije moj dan.
Fantaz prekida matricu, mi još jednom pjevamo refren i ja se od srca zahvaljujem publici, smijući se samom sebi, nama i sudbini. Bože, nadam se da si uživao u ovoj komediji. Ja nisam. ☺
Tih pet minuta nakon nastupa ne vjerujem da sam bio najugodnija osoba na svijetu, a smiješak je bio tu samo da sakrijem svu frustraciju koju nosim u sebi – možeš nastupiti 69 puta i biti odličan, ali jednom neka pođe po zlu – to će svi upamtiti, jer mi ljudi smo pokvarena rasa.
Sva sreća, nastup koji smo imali kasnije bio je baš onakav kakav mora biti – uživo, sa odličnom publikom i bez matrice. A da znate da mnogo velikana naše estrade pjeva na matricu i to je njihova svakodnevica? Samo se nadam da sa sobom uzimaju čovjeka koji zna brojati od 1 do 3.
Nakon što je dan ipak završio kako treba, nasmijao sam se samom sebi i životu mireći se s tim da ponekad stvarno moraš pustiti da stvari odu do dna da bi se kasnije opet vratile u normalu…
Do sljedećeg četvrtka…
Voli vas Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
