Postoje ljudi koji ne mogu da podnesu tuđu sreću. Postoje ljudi koji uopšte ne veruju u sreću. Postoje ljudi koji se stide sreće, kao nečega površnog i degutantnog. Postoje ljudi koji smatraju da je sreća manipulativan i propagandni pojam, vrednost koja uvek ima neki cilj izvan sebe i koja nije sama sebi svrha. Postoje ljudi za koje je sreća samo provokacija, na koju oni uvek padnu. Postoje ljudi koji se stide vlastite sreće, pa je skrivaju, da ne bi ispalo da se hvale ili da im je neko ne bi „oteo“.
Sreća sama po sebi nikada nije loša, iako ono što ju je uzrokovalo može biti loše. Toliko je taj jadni pojam izmrcvaren i izmaltretiran interpretacijama, frustracijama, društvenim pravilima, bontonom, željom da se predstavimo svetu u svetlu koje se od nas očekuje, da se pravo značenje sreće potpuno izgubilo i postalo nebitno, iza bezbroj lica njegove pojavnosti.
Razmišljam o umetnicima koji su večno „nesrećni“, koji su sebi prilepili tu etiketu i iz nje crpe inspiraciju i identitet. Stalno se vraćaju u teško detinjstvo, u loše odnose sa roditeljima, u siromaštvo, u ovčije boginje, u buncanja, u noćne more, u strah od mraka. I užasno su mi naporni. Zapravo su razmaženi i dosadni. Niko od nas nije imao savršenu porodicu, niko od nas nije imao lako detinjstvo. Porodice su po pravilu sjebane, a detinjstva su po pravilu teška. I naravno da o tome ne treba da se ćuti, ali naravno da i ne treba da se govori samo o tome zauvek. Daj ljudi odrastite. Da vidimo malo kako ste iz te dečije muke došli tu gde jeste, izborili se za svoje mesto pod suncem, postali umetnici ili štagod, postali srećni. Jer vi jeste srećni. Imate decu, imate dela, zdravi ste, ljudi vas uvažavaju, niste gladni, imate krov nad glavom, neko vas voli. To je sreća. A vi nikada o njoj ne pišete. Jer nije kul. Jer je umetničkije da se stalno kuka.
S druge strane, na društvenoj mreži Instagram postoji neki svet čija je paradigma srećan život. Tamo su svi lepi, tamo su svi nasmejani, tamo svi idu na zanimljiva putovanja, tamo svi nose savršenu garderobu, jedu ukusnu hranu i imaju besprekorno izdizajnirane kuće. Ljudi su se ujarmili u svakodnevnu obavezu dokazivanja sebi i svetu da su srećni, dok iza svih tih lepih slika mogu da se kriju istinski nesrećni životi. Mogu, ali ne moraju. Nije svaki srećni prizor iskonstruisan i lažan. Mnogi od njih su istiniti.
Postoje ljudi koji su srećni i nemaju problem da pokažu sreću. Ali čovečanstvo je toliko iziritirano licemerjem Instagrama i depresivnim penemaganjem intelektualaca, da više nema sposobnost da sreću doživi kao nešto što prosto jeste, a ne kao sredstvo za promovisanje bilo čega. Sreća je prognana iz ovog sveta i niko više u nju ne veruje. Pokušajte da budete srećni i da se ne trudite to da sakrijete, bez ikakve primisli o tome šta će vaša sreća značiti za druge. Ako ste danas srećni, ne znači da ste juče bili i ne znači da ćete biti sutra. Pokazivanje sreće je akt trenutka, a ne neka uopštena prezentacija vašeg života. Ja sam na Internet kačila najrazličitije stvari. I suze i svađe i tugovanja i najsrećnije trenutke. Ali ne vidim problem ni ako neko stavlja samo lepe stvari, sve dok su one istinite. Nemam ništa protiv savršenih profila, na kojima sreća nije odglumljena. Verujem u sreću i drago mi je kad je vidim. Raduje me kad ljudi nemaju problem da pokažu da su srećni. Ne mislim da su takvi profili usiljeni ili isfolirani. Nigde oni ne kažu da nemaju teške trenutke, da im nikad niko nije slomio srce, da im je stan uvek uredan i da im je frizura uvek besprekorna. To vi sami zaključujete, ako ste glupi. A ako imate dva grama mozga, onda znate da nema zauvek savršenih života, savršenih porodica, savršenih frizura. I ne zamerate ljudima što su ponekad srećni. I što to kažu pred svima. Ja veći problem imam sa ovima koji glume da su tužni, njima baš nije lako. Oni su sreću izdali da bi se dodvorili aktuelnom sistemu vrednosti krugova kojima žele da pripadaju. Kakav je to čovek koji izda svoju sreću? Beskonačno gori od onog koji kači srećne slike i plače u mraku.
Komentari