Kolumna “Kako diše tako i piše Frida Šarar” – Dnevnik zaljubljenog muškarca: Beograd – drugi dio

656

Ponovno vozim u mamin stan, prebacujem posteljinu u svoj krevet u dječijoj sobi. Pažljivo tražim sve vlasi Fridine najdraže crne kose i stavljam ih na lancune. Kao neki luđak, spavam gol sa njenom kosom i uživam u tome. Prije spavanja izmjenjujemo nekoliko nježnih mailova, sve je savršeno i zaokruženo. Sretan sam.

Drugi dan sve počinje normalno i opušteno, budim se, planiram bazen, izmjenjuem sa Fridom light mailove bez nekih pretenzija, ona piše da ide sa Jelenom u grad, sve među nama je u granicama normale. Odlazim kod mehaničara po auto, idem na bazen, provodim lijeni neopterećeni dan, kada odjednom jedno bezazleno smsanje sa Fridom prerasta u trenutnu odluku o mom dolasku u Beograd iste večeri.

Ta je odluka skalpelska, nema razloga, nema raspravljanja, nema dogovora. Dolazim kod nje, večernji izlazak pa sve ostalo. 24h nakon što smo se rastali u Zagrebu.

Znakovito, prije odlaska nalazim se sa Medom, možda i mojim najdugovječnijim prijateljem, još od srednje škole, koji je svjedok svih mojih mijena, dugogodišnji poslovni partner, čovjek koji je uvijek tu negdje, pomalo u sjeni mog divljanja, mojih promjena i ambicija. Medo me poziva na piće, bez ikakvog povoda, ali zapravo sam siguran da osjeća dramu mog života. Nalazimo se i provodimo 2 sata zajedno, nakon dvije godine gotovo potpune razdvojenosti, pričam mu što mi se dešava. Odličan je sugovornik, provodimo jako ugodno vrijeme. Kaže mi da više nikada, kada netko spomene mene ili me vidi u nekom mediju, ne želi osjećati kamen u želucu jer ne zna tko je on, tko sam ja i tko smo mi. Jako ljudski, otvoreno, prijateljski. Nekome je ipak stalo do mene iako sam ja bio taj koji ruši mostove i skriva se u samoću, definitivno.

Krećem za Beograd. Manijak u meni je oduševljen. To su oni trenuci koji život čine vrijednim.

Frida mi po putu šalje poruku da je obučena kao totalna prostitutka, što odmah pali mali crv slabosti u meni jer znam kakvi su njeni izlasci i očekujem da se moram nositi sa svojom spektakularnom ljubavi koja slobodnim ponašanjem, nerazmišljajući, diže kurac svim muškarcima u krugu od sto metara, a ja u svemu tome moram biti njen kompetentni momak.

Usred tih očekivanja zapinjem na jebenoj granici i gubim dva i po sata, pa na Brod 20/44 ne dolazim u 2, kako sam planirao, nego tek u 4:30, mrtav umoran. Frida i Jelena cugaju, susret je divan, opet smo zajedno, potpuno je suludo, pijemo Long Islande i euforični smo. I tada, nakon što nas tjeraju sa 20/44 jer je fajront, počinje mala agonija.

Odlazimo na susjedni splav Džoker, već je zora, na njemu nas čeka dvadesetak ljudi, klasično lijepo pijano razvaljeno jutro sa onim uobičajenim polusvijetom koji zatvara klubove, svugdje istim. Jako dobro poznajem ritam tog polusvijeta, bio sam 15 godina dio njega, jer sam kao DJ, bandovski čovjek, voditelj kluba, bio isti taj koji živi za trenutke jutarnjeg mentalnog rasapa u točci kada pijanstvo već jenjava, a počinje mamurluk.

belgrade-4583965_1920

U tom ambijentu počinje Fridin igrokaz.

Da bi mogli shvatiti neke stvari potrebno je znati kako Frida izgleda. Za početak, ona uopće ne izgleda kao prostitutka, to je pomalo naivna konstrukcija. Kurve koje uopće mogu završiti na ovakvim mjestima su jadne, jeftine žene, ofucane, koje na takvim mjestima možda mogu nekom popušiti za dva pića ili eventualno završiti u gang bangu u zahodu, da se bar jednom poševe od gušta, iako uz patnju.

Frida zapravo izgleda kao svemirski brod. Njena besprijekorno savršena kosa, outfit koji je provokativan ali sa puno stila, vrtoglavih 186 do 187 centimetara u štiklama. Sve to uz izgled daleko iznad bilo kojeg savršenog klasičnog modela; kažem iznad, zato što se kod modela uvijek osjeti mjerljiva pretencioznost, a Frida je potpuno savršeno prirodna na način koji se jednostavno može opisati “vidi se da je boli kurac”. I da je slučajno prostitutka to bi značilo da je netko u najskupljem gradskom hotelu upravo s nje pošmrkao 1000 evra kokaina, platio njen masni “tip” s kojim je ona puna svog ludog humora došla na ovako besmisleno mjesto. Što je zaista malo vjerojatno.

Takva žena, moja cura, sjeda na barsku stolicu, privlači drugu na koju diže svoje beskonačne noge u mrežastim čarapama i minici koja joj jedva pokriva gaćice i kao takva se pruža pogledima zbunjenih i napaljenih muških kreatura od kojih joj neki iste sekunde prilaze. Dodiruju joj cipele, koljena, gležnjeve, šapuću nešto, a ona se samo osmjehuje, komunicira i izvodi svoj sumanuti show.

U tom trenutku ne postoji nešto što znam uraditi. Znam da je to njena igra i ne želim je prekidati nekim uletom, poljupcem, jer bio bih jadan i patetičan. Možda i želim, ali ne znam. Jer ona je sada na pozornici, a ja sam nitko. Povlačim se sa strane i čekam da to prođe, što nije toliko nepodnošljivo u početku. No igra ne prestaje, 10, 20 minuta, pola sata. Ona ustaje, razgovara sa svim muškarcima i potpuno zaboravlja da ja postojim. Ja se povlačim još dalje, uzimam sa sobom njenu torbicu da je netko ne ukrade, i čekam. Nje i dalje nema.

U jednom trenutku Jelena vidi da kipim od bijesa, no niti ona ne shvaća što je u stvari. Ozbiljno, najozbiljnije razmišljam da sjednem u auto i vratim se u Rijeku. Jer tu nema mjesta za mene niti želje za mnom. Baš tada Frida se napokon prisjeti da postojim i dolazi do mene. Grli me, ali ja ne uzvraćam niti imam imalo želje i kapaciteta da uzvratim. Otvoreno joj kažem da je mrzim, da je glupa, zbacim je sa sebe nakon što sjedi neko vrijeme na meni. Zaista tog trenutka ne osjećam apsolutno ništa i u mogućnosti sam biti odvratno grub i bezobrazan, dajem si sva prava svijeta na to. Povrijeđen sam, odbačen, posramljen, nakon cijele noći jebenog puta ne dobivam gram onoga po što sam došao nego sam obična zaboravljena zakrpa.

Ljutito odlazim od nje, odlazim u wc da se umijem da osjetim čistoću i svježinu unutar tog sranja, i na povratku se dešava ono zbog čega je Frida moja ljubav i moja duša. Izvinjava se, ali nije u tome poanta, poanta je da mi u 3 najkraće rečenice daje do znanja da zna točno što se desilo i da bi ona bila očajna u takvoj situaciji, ako ne i gora od mene. Ja, naravno kretenski, iste sekunde gubim ljutiti gard (malo mi je i žao) jer me njene riječi potpuno razoružaju. Jer znam koliko je iskrena i precizna onako pijana i razjebana. Znam da je to žena koju obožavam kao sunce. Nakon toga sve ponovno procvjeta, Frida pleše uz Bootylicious. O bože kako pleše, sama na podijumu, savršena kao život, svi mi smo njena publika, ljubav mog života koja izbacuje taj beskonačni seksipil iz sebe. Najljepša. Čisti ep. (Te su mi se večeri obratila tri muškarca, jedan se izvinjavao što ju je dodirnuo, i to nekoliko puta, jedan mi je stisnuo ruku i rekao nije tebi lako, treći je rekao da sam sretnik i svaka čast).

Nakon toga odlazimo na Zemunski kej, piti kafu i pušiti. Svi splavovi su još zatvoreni, ali ja molim nekog gospodina najiskrenije i najljubaznije što znam i on nas pušta na svoj privatni splav, kuha nam kafu, daje nam rakiju. Provodimo nadrealno lijepo jutro, ljudsko, toplo, nezaboravno. Čovjek sa splava, Jelena, Frida, ja i nekoliko gusaka.

Frida mu ostavlja poruku napisanu na maramici, šminkom, “Hvala Vam” na ćirilici i mali drveni križ iz Jeruzalema. Moja svetica i kurva.

Nakon toga odlazimo u njen stan i tek tada osvještavam što se dešava. Frida me pušta izravno u svoj gotovo skriveni život. Naravno, onako mrtvi vodimo ljubav, ne može bez toga, nikada. Sljedeći dan mi smo fantomski bračni par. Kupujemo hranu kao da to radimo cijeli život i spremamo večeru za Jelenu i Kaldrmaša. Frida radi divnu grčku musaku, a ja se trudim oko inače banalne i obične šalše od pomidora koja ispada bogovski aromatična, sa palentom preprženom na maslinovom ulju.

Večera je divna. Frida i ja smo najnormalniji par pred svojim prijateljima, starim svjedocima našeg odnosa. U isto vrijeme je potpuno normalno i potpuno van pameti. Nešto što muti razum. Svi četvoro zapravo smo ljubavni ranjenici, ljubavna sirotinja, hrpa romantičnih govana u problemima, najslađi smo. Jedemo, pijemo, zezamo se. U brojnim trenucima čvrsto osjećam kao da je ovo prvi korak mog i Fridinog života, jer nalazimo se sa ljudima koji to eksplicitno žele i podržavaju nas. Ta iluzija me hrani iako znam koliko je opasna i daleka….ali tog trenutka sve izgleda realno i čvrsto. Frida, opuštena u toj atmosferi, ponekad izgleda kao da vrlo konkretno želi i planira našu budućnost. Pojavi se u njoj neka odlučnost i neka jasnoća.

pexels-tom-balabaud-3404388

Ja tada znam tko sam, i što sam za Fridu.

Ja sam ona primamljiva, tvrdoglava opasnost koja nezaustavljivo i prenaglo puni od nje odabranu prazninu i samoću života. Života koji se sastoji od odmaka i introspekcije, od nedjelovanja, od bacanja najljepših misli u smeće Tvitera, od zgusnute potrošene životnosti i stapanja sa gradom u najluđim povremenim izlascima. Ja sam onaj koji integrira, koji može sve, i Tviter i izlazak i ručak i večeru i rad i suđe i suze i smijeh i svaki trenutak, uvijek, stalno, energično, bezuvjetno. Onaj koji je svuda i koji ne odustaje, koji želi do kraja, sve shvatiti i sve biti. Savršena ljubav i neprijatelj postojećeg u jednom. Što da radi sa mnom?

Ne znam, ali nakon te večere napravio sam još jedan mini submisivni incident na temu porno filmova, arogantnu vožnju uz Kanye Westa, ljubavnu pomirbu na 20/44, razvoženje svih ruiniranih prijatelja po bespućima Beograda i uspješan povratak kući vozeći komatoznu Fridu koja se sklupčala u autu poput umornog psihičkog bolesnika koji ne uspijeva „baciti peglu“.

Nakon dolaska kući dugo smo razgovarali, vodili ljubav i usnuli zaljubljeni.

Preostali dan i po provodili smo dosta netipično za nas. Užasno puno odmaranja, malo seksa, puno razgovora, u šetnji. U šetnji smo sreli neke tviteraše, tako da smo sada za stupanj javniji, iako smo i na Brodu bili dosta javni…

Navečer sam liječio Fridin razvaljeni želudac nanom i nježnošću i nisam je gnjavio. Bio je to kao neki veliki odmor nakon preludih, pregustih, prepre dana, za koje se tek kasnije osvjesti što se sve dogodilo.

Zadnje jutro smo također ljenčarili, uz lijeni mali seks, sređivanje stana, divni srpski mesni ručak u kvartu, sladoled sa osobitim šlagom i još jedan, ovaj put znojni, oproštajni seks.

Tada sam morao krenuti.

Na povratku vozim niz njen Bulevar koji je sada i moj Bulevar, jer komadići oba srca su rasuti po njemu.

Vozim kroz Beograd koji oduvijek volim ali sada na jedan potpuno nov način. Vozim polako, onako kako ona voli, smireno, kada stanem dugo se odmaram.

Prije Zagreba jedan dug komad puta vozim ravno u sunce koje je na zalasku.

Vjerujem da ta vožnja u sunce nešto znači.

avgust 2012.

Tekst: Frida Šarar

Komentari