Nakon godina napetosti i prosvjeda na riječkim ulicama, nadbiskup Mate Uzinić okupio je u katedrali sv. Vida dvije suprotstavljene strane. Prizor koji se donedavno činio nezamislivim, molitelji krunice i njihovi kritičari iz kolektiva 'Dodirni mi koljena', stajali su jedni uz druge, šaljući poruku kakva se u ostatku Hrvatske još dugo neće vidjeti.
U subotnje jutro, katedrala sv. Vida bila je ispunjena neobičnim prizorom: jedni uz druge stajali su muškarci koji svake prve subote mole krunicu na trgu i članovi kolektiva “Dodirni mi koljena”, koji su protiv njih gotovo tri godine prosvjedovali. Umjesto transparenata i policijskih kordona, vladala je tišina. Inicijator ovog povijesnog susreta, nadbiskup Mate Uzinić, stvorio je, barem na sat vremena, prostor za dijalog umjesto za sukob.
Kako među nama ne bi trebali stajati kordoni policije
U svojoj nadahnutoj propovijedi, nadbiskup Uzinić obratio se svima prisutnima, ne praveći razliku među njima, već pozivajući na ono što bi im trebalo biti zajedničko, suosjećanje i želja za boljim društvom. Naglasio je kako je svima potreban “Isus evanđelja”, Bog sa srcem kojem je stalo do svakog čovjeka, bez iznimke. Njegove riječi bile su izravan poziv na pomirenje i prestanak podjela koje truju javni prostor.
„Vjerojatno svi imamo taj Isusov osjećaj suosjećanja i blizine, to nas motivira. Ali potrebno je povući se na osamu, otvoriti se Bogu i njegovim nadahnućima. Potrebno je pogledati u Isusa i njegov način. Kako bismo mogli biti blizi Bogu, ali onda i na Božji način blizi jednim drugima. Kako bismo mogli biti zajedno. Kako među nama ne bi trebali stati i stajati kordoni policije koji nas dijele i s kojima trošimo dragocjeno vrijeme“, poručio je nadbiskup, jasno aludirajući na scene koje su se godinama odvijale ispred same katedrale.
Njegova poruka bila je jasna: kršćani moraju biti vidljivi u društvu, ali ne kao razlog novih podjela, već kao mostovi koji spajaju ljude međusobno i s Bogom. Cijelu propovijed možete poslušati ovdje.
Pobjeda aktivista i kraj kontraprosvjeda
Dolazak aktivista iz kolektiva “Dodirni mi koljena” na misu nije bio slučajan. Nekoliko dana ranije, objavili su da nakon gotovo tri godine prestaju s organiziranjem kontraprosvjeda, proglasivši “političku i društvenu pobjedu”. Kako su naveli u priopćenju, njihov otpor nije bio usmjeren protiv vjere, već protiv političke instrumentalizacije vjere i poruka koje su smatrali prijetnjom ravnopravnom i sekularnom društvu.
Ključan razlog za prekid prosvjeda, prema njihovim riječima, jest promjena u nakanama molitelja. Tvrde da fokus molitve više nije izravno na “podređivanju žena”, što smatraju rezultatom višegodišnjeg pritiska i građanskog otpora diljem Hrvatske. Odazivom na misu željeli su, kako kažu, podržati trud nadbiskupa Uzinića da zaštiti javni prostor i vrati molitvu tamo gdje joj je i mjesto, u crkvu. Time su odgovornost za daljnji dijalog simbolički prepustili Crkvi.
Jedinstvo u crkvi, podjela na trgu?
Nakon mise, nadbiskup je izložio Presveti Oltarski Sakrament i pozvao sve na tihu molitvu i klanjanje, još jednom naglasivši kako ne želi da i taj čin postane razlog novih podjela. Većina okupljenih, i s jedne i s druge strane, ostala je neko vrijeme u tišini. Ipak, idila zajedništva nije potrajala. Nakon molitve u katedrali, dio molitelja izašao je van i, kao i svake prve subote, započeo molitvu krunice na trgu. Time su pokazali da, unatoč iskoraku, ne odustaju od svoje prakse javne molitve, što cijeloj priči daje složeniju dimenziju. Riječki događaj tako nije apsolutno pomirenje, već početak dijaloga u kojem su obje strane pokazale spremnost na barem jedan korak unatrag.
Dok Rijeka spaja, Zagreb i dalje razdvaja
Jedinstvena slika iz Rijeke još snažnije odjekuje kada se usporedi sa situacijom u ostatku Hrvatske. Istog jutra, na zagrebačkom Trgu bana Jelačića odvijala se dobro poznata scena. Velik broj molitelja s jedne strane, a s druge bučni kontraprosvjednici s transparentima i pjesmama poput “Bella Ciao”. Između njih, kao i uvijek, stajao je kordon policije, fizički razdvajajući dva nepomirljiva svijeta. Taj kontrast najbolje pokazuje koliko je riječki događaj značajan i koliko je nadbiskup Uzinić svojim pristupom odstupio od dosadašnje prakse, ponudivši model koji, umjesto ignoriranja ili osude, poziva na susret.
