Renata Carola Gatica, ravnateljica Drame riječkog HNK: Evitina borba i danas je aktualna u Hrvatskoj

127

Već dugo se nije dogodilo u riječkom HNK Ivana pl. Zajca da su sve karte za određenu predstavu mjesec dana unaprijed rasprodane. Takav interes publike i izvrsnu povratnu reakciju izazvao je spektakularni mjuzikl „Evita“ koji je o svojoj sunarodnjakinji postavila Renata Carola Gatica. Iako je još uvijek zatečena odličnim prihvaćanjem uprizorenja života prve dame Argentine, već je angažirana u novom projektu „Vježbanje života“ jer u poslu koji radi nema stanke i uživanja u lovorikama posebice u gradu koji ima titulu Europske prijestolnice kulture. Renata je odrasla u Cordobi, a u Hrvatsku se preselila nakon što je 2003. upoznala svoga supruga, glumca Deana Krivačića kojemu je sada šefica. Posljednjih godinu i pol živi i radi u Rijeci, a prije toga je kao nezavisna redateljica ostvarila niz uspješnih suradnji s brojnim kazalištima u Zagrebu i Splitu, a pokrenula je i nezavisni dječji Teatar Poco Loco. Već nakon samo dva mjeseca života u Rijeci toliko ju je zavoljela da joj se čini da ovdje živi cijeli život i da joj nimalo ne smeta kiša na koju su je svi u Zagrebu upozoravali. Pod kožu su joj se podvukli pristupačni i tolerantni sugrađani, more, izvrsna hrana, prekrasni otoci Cres i Lošinj, čarobna Istra, i sve je na neki način podsjeća na rodnu zemlju. S temperamentnom, vedrom i nadasve zanimljivom Argentinkom razgovaramo o znamenitom mjuziklu, profesionalnim izazovima i ženskim pravima koja su i u 21. stoljeću često u zapećku.

Nakon hita „Sunset Boulevard“, prvi put u Hrvatskoj postavili ste mjuzikl „Evita“ Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea. Riječ je o vrlo zahtjevnom projektu. Nakon premijere očito je da ste osvojili riječku publiku i ujedno ponovili uspjeh prethodnog mjuzikla. Jeste li zadovoljni prvim reakcijama?

Jako sam zadovoljna, no moram priznati da mi je još pomalo neobično zbog tako puno pozitivnih i dobrih reakcija. Ja sam više komorna redateljica, radim predstave za djecu koja reagiraju već tijekom izvođenja, što mi je jako poticajno, ali poslije nema nekih značajnih povratnih reakcija. Potpuno sam iznenađena koliko riječka publika stvarno voli mjuzikl. „Evita“ je postavljena u repertoar jer je to publika tražila, ali nisam bila pripremljena na tako velike reakcije. Naš umjetnički zadatak nije isključivo zadovoljiti publiku, već zadovoljiti i same sebe da bismo napravili bolje društvo, ali ovoga puta publika je s oduševljenjem prihvatila predstavu što mi je vrlo motivirajuće i emotivno.

ŽENSKA PRAVA HOĆU

Eva Perón, od milja zvana Evita, stekla je status živuće ikone u Argentini, a njezina slava nakon smrti proširila se na cijeli svijet. Zalagala se za emancipaciju žena i prava radnika zbog čega su je u političkom angažmanu podržavali milijuni Argentinaca. Zašto je Evita i danas toliko privlačna?

Nažalost i nakon sedamdeset godina ta tema je dalje aktualna – pozicija žena u odnosu na poziciju moći, ženska prava, ženski odnos prema poslu koji radi, ne volim previše koristiti riječ feminizam jer i danas ljudi imaju otpor prema toj riječi. Moram priznati da sam jako razočarana, umorna i svaki put me iznenadi činjenica koliko je još uvijek potrebno govoriti o ženskoj borbi, poziciji žene, o toliko kontradikcija i koliko se moramo i dalje aktivno boriti za to. Mislim da je Evita aktualna jer taj tabu da žena koja je modna ikona, umjetnica, glumica, o kojoj se govorilo da je bila čak kurva i karijeristica zbog svega toga nije imala pravo biti politički aktivna. Nitko ne raspravlja o tome što sve visokopozicionirani muškarci naprave da bi to postali, no puno znamo o malobrojnim ženama na takvim funkcijama. Zato mi je fascinantno da ova priča koja se dogodila prije sedamdeset godina na drugom kontinentu, u zemlji koja je zapravo treći svijet i trebala bi biti daleko iza Hrvatske je još uvijek toliko aktualna u današnjoj Hrvatskoj.

„Evita“ je ne samo ljubavna priča o argentinskoj prvoj dami, već i politička priča. Koliko to dolazi do izražaja u riječkom mjuziklu?

Moramo biti realni jer je riječ o mjuziklu kojem je primarni cilj zabava pa nema puno mjesta za društveno, socijalno i političko angažirano kazalište. Ova priča o Eviti ima sve i svašta. U originalnom mjuziklu ima puno više političke pozadine. Ne smijemo zaboraviti da je ovaj mjuzikl napravljen i postavljen u vremenu kada je Argentina ratovala s Velikom Britanijom pa ima dosta veliki politički podtekst, na nekakav način radi se o antipropagandi vojske i Argentine i nekakvoj mješavini između fašista, vojske i Perona koji je, po mom mišljenju, jako kontradiktoran. No taj dio priče mi je najnezanimljiviji. Puno mi je zanimljivija Evita kao lik, njezino putovanje sa sela u grad, te marginalizacija žene, umjetnice koja je uvijek nekako drugačija, s muškom energijom, direktna, bezobrazna, ako se želi i tako reći, kako je ona uspjela doći tamo gdje je htjela, njezina borba ne toliko protiv sistema nego borba protiv sebe i bolesnog tijela koje otkazuje u trenutku kada joj najviše treba. To veliko žrtvovanje, jer je Evita dugo znala da je bolesna i da će umrijeti, umjesto da se liječila ona je tih godina sve podredila svom narodu, što je akcent u riječkom mjuziklu. Ona je tada formirala put svim ženama latinoameričke zemlje turbulentne povijesti. Ona je bila prva žena koja je na izborima glasala iz bolničkog kreveta. Pola Argentine mrzi Evitu i Perona, a druga polovica je voli, ali cijela Argentina živi i uživa u privilegijama koje su dobili u njihovoj vladavini. Oni su fascinantni i kontroverzni kao likovi, ali njihovo djelo u argentinskoj povijesti je činjenica – sindikati, radnici, „bezkošuljaši“, siromašni, djeca su dobili besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo što u Europi nikada nije bilo, mjesto za odlazak na godišnji odmor. Fondacija Eve Peron otvorila je domove za sve žene žrtve obiteljskog i svakog drugog nasilja. Tada je to bilo ilegalno, uopće se nije moglo govoriti o takvim domovima, ali činjenica je da su postojali za žene i djecu koja su bila izložena nasilju. Prva dama najzaslužnija je da su žene u Argentini dobile pravo glasa, a njezina zaklada se borila protiv siromaštva, otvarala je brojna sirotišta, bolnice, škole i već spomenute sigurne kuće. Za razliku od riječkog u originalnom mjuziklu u prvom je planu njezina politička karijera.

_MG_7723
Foto: Dražen Šokčević

OD USPONA DO PADA

Imali ste točnu viziju mjuzikla, znali ste kako je ostvariti i, ono najvažnije, znali ste što želite i možete dobiti od ljudi s kojima radite. Jeste li nailazili na teškoće?

Ovoga puta nisam. Najveće teškoće bile su tehničke prirode. Evita je tema koja mi je bliska, obiteljska, bila sam u Buenos Airesu i puno sam razgovarala o Eviti i obilazila sam sva mjesta gdje se događa mjuzikl. Imala sam jasnu sliku što želim i što mogu, svi izvođači su kućni, poznajem ih, a mogućnosti vanjskih izvođača sam vidjela na audiciji i ovog puta smo bili jako sigurni što želimo. Teškoće dolaze zbog produkcije u našoj nacionalnoj kući koja se ne bavi mjuziklom. Tako imamo super plesače koji ne pjevaju, imamo super zbor koji ne glumi, pa je teškoća postaviti predstavu s izvođačima koji nisu kompletni mjuzikl izvođači, osim Elene Brumini i Fabijana Pavla Medvešeka. Najveća teškoća je kamuflirati nedostatak našeg ansambla, a u tome smo uspjeli i tu se vidi snaga i kreativnost naše kuće da možemo napraviti nešto da izgleda dobro a da se ne vidi to što nam nedostaje.

„Evita“ je pjevana na hrvatskom jeziku jer, kazali ste, mjuzikl je forma koja prvenstveno priča priču. Jeste li morali kratiti tekst?

Jako je skraćen tekst. Maestro Igor Vlajnić napravio je prepjev i „Sunset Boulevarda“ i „Evite“ i to izvanredno radi. Ovog puta je već maestro napravio super rez u tekstu, pa se zapravo ne primijeti jer je sve oblikovao kao cjelinu i uvažavao je to što sam ja željela prikazati taj dramski dio, emocionalne scene uz Perona i Evitinu bolest, dok je politika ostavljena sa strane. Vlajnić je to vrhunski skratio na način da smo dobili predstavu u kojoj je prikazana u cjelini Evitina priča dok originalna predstava nije baš povezana.

Kada ste otkrili da je režija vaša ljubav i jeste li ikada posumnjali u svoj talent?

I danas sumnjam u svoj talent. Režija je jako kompleksna i ovisi o previše elemenata. Pretpostavljam da ne postoji redatelj koji se ne pita jesam li ja ili su super izvođači, jesam li ja ili je super tekst… Moj problem je što jako volim kazalište koje ne znam raditi. Kazalište koje je zabavnije, koje jednostavnije komunicira s publikom, dječju scenu, mjuzikl ili komediju ne volim najviše, ali shvaćam da mi takve predstave najbolje idu. Mislim da imam krivi talent, željela bih imati drugi, ali sam u Hrvatskoj pronašla način komunikacije s publikom. Ako ništa drugo posjedujem talent komunikacije i govorim hrvatski jezik koji je jako težak.

Što vas više veseli – biti ravnateljica riječke Drame ili redateljica?

Prilikom režiranja i na izvođenju proba ja sam doma, kao riba u vodi, to mi je prirodno mjesto i kad ne znam što radim znam gdje idem i sigurna sam za to, dok je ravnateljstvo samo pitanje. Stalno se pitam što da radim, kako da to radim, pa trenutno više uživam u ravnateljstvu jer mi je to veći izazov unatoč tome što mi je to puno teže jer se ne brineš samo o predstavama već općenito o kazalištu, o umjetnicima u kući, o publici, o kvalitetnom repertoaru… Zadovoljiti umjetničku kvalitetu i želje publike je vrlo zahtjevan izazov. Širok je raspon predstava od komedije do mjuzikla, od dječjih do tinejdžerskih naslova. Teško je i stresno sve to uskladiti, ali zato mi je baš to zanimljiv izazov.

Imate dugu i plodnu karijeru. Što biste još htjeli režirati? Imate li još neistraženih teritorija?

Da ste me to pitali prije dvije godine nikad ne bih rekla mjuzikl, nikad to nisam očekivala niti sam se pripremala, niti sam htjela to raditi. I onda sam krenula to režirati jer je bilo potrebno i shvatila sam da je to super. Nakon godine i pol boravka u Rijeci željela bih režirati neku dobru operu za djecu. Mislim da bi mi to bio izazov koji nisam radila iako sam puno radila dječje predstave. Smatram da se moramo baviti predstavama za srednjoškolce i tinejdžere. To je doba kad taj uzrast prestaje odlaziti u kazalište jer nema puno predstava namijenjenih njima.

_MG_1912
Foto: Dražen Šokčević

MAGIČNA PRIVLAČNOST KAZALIŠTA

Što je toliko magično u samom kazalištu, da o njemu i dalje pričate s toliko strasti? 

To što možete živjeti sto života u jednom. Svaki dan je drugačiji, svaki projekt je različit. Zbog Evite smo bili mjesec dana u Argentini, izvođači su učili španjolski, razgovarali smo o argentinskoj povijesti, a sljedeći projekt će nam donijeti drugi svijet, na neki način stalno se mijenja ekipa, energija… Kazalište mi je omogućilo da živim sto života, osjećam da sam stara 150 godina i tek sam počela.

Dobro ste upoznati s hrvatskim političkim i kazališnim prilikama. Kakav je položaj teatra i kulture u Hrvatskoj? 

Naučila sam se da ne želim previše analizirati političke prilike jer sam strankinja, nemam pravo glasati, pokušavam biti informirana, ali sam odlučila da moj aktivizam i moj stav o hrvatskoj kulturi i političkoj situaciji bude kroz moja djela, a ne kroz moje riječi jer je osjetljivo da netko tko nije Hrvat govori o Hrvatskoj. Radim u Hrvatskoj i u instituciji sam da mogu pomagati i raditi iznutra kako bih doprinijela unapređenju kulture.

U moru informacija o stručnjacima koji napuštaju Hrvatsku i u potrazi za boljim uvjetima života, ali i rada, odlaze prema zapadu, vaša profesionalna karijera zvuči pomalo neobično. Iz rodne Argentine 2003. ste došli u Hrvatsku i ostali ovdje. Logično pitanje koje se nameće je – zašto ste ostali?

Mislim da sam potrebna ovoj zemlji. Rodila sam se u Cordobi i naučila sam se boriti i imam energiju koja je potrebna da pokrenem neke ljude. U Zagrebu sam otvorila Poco Loco i u ovoj poziciji se osjećam kao pokretač. Čini mi se da su takvi ljudi ovdje potrebni. Naravno nisu to velike stvari, a u Rijeci mi se čini da mogu pomoći s nekom drugačijom energijom i drugim načinom razmišljanja pa vjerujem, što sam shvatila u ovih sedamnaest godina što sam ovdje, da ta kombinacija latino strasti i balkanskog temperamenta je koliko je eksplozivna i stvarno dobra. Moja migracija nije ekonomska. Nisam tu došla zato što nisam željela biti u Argentini, već sam došla jer sam se zaljubila u Deana Krivačića i bio mi je prioritet biti s njim i tu sam se našla. Ja nisam ekonomska migrantica i to nije moja priča. Inače u Rijeci se jako osjeti ta migracija jer je grad izgubio jako puno stanovnika što je jako tužno.

HNK Ivana pl. Zajca jedan je od nositelja projekta EPK. Što publika može očekivati?

Izuzetno bogati program koji je Uprava i ja usmjerila isključivo na riječku publiku. Koliko god vježbamo različitost i otvaramo kuću mnogim gostima izvana, željeli smo da program pokriva ciljano riječku publiku. EPK nam je omogućio veliki program pa imamo i „Vježbanje života“, „Gospođu ministarku“, „Kralja Edipa“, dolazi nam režirati Ivana Sajko, pa kolektiv iz Latino Amerike koji će raditi neke feminističke priče i još puno predstava zbog čega smo jako zadovoljni.

Komentari