Subota je poslijepodne, a centar Chełma, poljskog grada na ukrajinskoj granici, prazan je. Osim jedne žene i njezinog malog djeteta. Spomenik “palim sinovima” u Poljsko-sovjetskom ratu 1920. označava sredinu tržnice, okružen s dvije crkve, nekoliko zatvorenih restorana i daskama na štandu s natpisom “jeftina obuća”. Katolička bazilika – nekadašnja pravoslavna crkva – dominira krajolikom i, kažu mještani, društvenim životom grada.
Chełm se nalazi u jednom od najsiromašnijih područja u Poljskoj, uporištu vladajuće nacionalističke stranke Pravo i pravda, gdje je natalitet -6,1, a ljudi u 60-im godinama čine najveću dobnu skupinu.
“To je umiruća rupa i mi smo zapeli u njoj”, kaže 33-godišnja Monika, majka troje djece koja sa suprugom posjeduje lokalnu trgovinu. Ona je jedina osoba u Chełmu koja službeno prikuplja potpise pod zakonom za legalizaciju pobačaja u Poljskoj. Sanja o selidbi u Češku, “normalnu zemlju”, kako kaže.
Monika je odrasla u Chełmu i prvi put je zatrudnjela s 22 godine, dok je bila na sveučilištu. Nikada nije razmišljala o pobačaju. “Tada sam mislila da će to biti moj grijeh, zločin i ubojstvo”, kaže ona. Monika je dvije godine kasnije diplomirala magisterij s dvije bebe.
O abortusu se u gradu nije razgovaralo, ni javno ni prigušenim tonovima među mladim ženama, prema Monikinim riječima, osim srednjoškolskih projekcija diskreditiranog filma protiv pobačaja iz 1980-ih. Tihi vrisak. “Ako je itko to ikada spomenuo”, kaže Monika, “to je bilo u stilu: ‘Nikad to ne bih učinila.’ To je bilo nešto što su ljudi radili tamo u velikom svijetu, u ovim progresivnim, ljevičarskim zemljama. Ne ovdje.”
Nakon što joj se prije tri godine rodila treća kćer, Monika se obratila svom ginekologu da joj ugradi spiralu. Sva su joj djeca rođena carskim rezom, zahvatom koji ženu stavlja pod povećan rizik svaki put kada se radi. “Četvrti bi mogao završiti loše za mene.” Bila je umorna od nuspojava pilula, a budući da se kontracepcija u Poljskoj ne financira javno, mjesečni recepti bili su financijski problem. Liječnik ju je doveo u zabludu, rekavši da spiralu može dobiti samo privatno. “To košta od 1.500 do 2.000 zl (300 – 400 funti). Nisam imala takav novac” – kaže Monika. Pokušavala je s drugim liječnicima, ali su joj svaki put rekli isto.
U listopadu 2020., kada je val prosvjeda protiv gotovo potpune zabrane pobačaja stigao do Chełma, Monika se nije pridružila ženama na ulicama. Bila je zauzeta i trebala je pokupiti svoje dijete iz vrtića. ‘Neka drugi brinu o tome, oni koji još ne žele imati djecu i koji bi mogli završiti u bolnici s problemima’, pomislila sam. Bila sam sigurna, nisam morala komentirati” – prisjeća se Monika.
No kako su prosvjedi bjesnili 2021., počela je češće razmišljati o pobačaju. “Mislim da sam pročitala cijelu web stranicu Aborcyjny abortion Dream Teama i puno knjiga sa savjetima i došla sam do zaključka da to nije ništa loše. To nikoga ne povrjeđuje niti ubija” – kaže Monika.
Potom se u rujnu 2021. Monika suočila s tom stvarnošću kada je zatrudnjela po četvrti put. Odmah je otišla na internet i pronašla siguran način da joj kući pošalju tablete za pobačaj. Tjedan dana kasnije u njezin poštanski sandučić stigao je kartonski paket iz Nizozemske. “Bila sam tako sretna kada sam to vidjela. Počela sam plakati od radosti” – kaže ona.
Uzela je tablete u subotu nakon posla. Njezine starije kćeri bile su na rođendanu, najmlađa je gledala crtiće. Cijeli je proces trajao pet sati, do 23 sata Monika se istuširala i zaspala. Pravni rizici joj nisu bili na pameti.
Dok onaj koji pomaže nekome u pobačaju u Poljskoj riskira zatvorsku kaznu do tri godine, izazivanje vlastitog pobačaja nije protuzakonito do 22. tjedna trudnoće. Tijekom posljednjih 30 godina malo se ljudi suočilo sa sudskim postupcima zbog optužbi za pobačaj, ali ih je policija ispitala mnogo više.
Monika ne žali zbog pobačaja, ali kaže da ju je to iskustvo promijenilo. Počela je dijeliti svoju priču s prijateljima, a nedavno je svoju najstariju kćer ispisala iz vjeronauke u školi, unatoč neslaganju učitelja.
“Priznajem, prije sam osuđivala ljude”, kaže ona. “Poslije sam čitala svjedočanstva drugih ljudi na internetu i pomislila: ‘O Bože, kako sam bila glupa.’ Toliko nas je – svaki treći. Pa zašto se ponašamo kao da uopće nismo ovdje?”
U svojoj trgovini Monika drži papirnatu peticiju koju kupci mogu potpisati, podržavajući potpuni pristup pobačaju u Poljskoj. Još uvijek čeka prvi potpis.
Izvor: The Guardian
L.B.
