7. veljače pamtimo, između ostalog, kao datum na koji pada obljetnica rođenja Dušana Vukotića, našeg poznatog redatelja, animatora, crtača, scenariste i karikaturiste, najpoznatijeg po osvajanju Oscara za animirani film ‘Surogat’ 1962. Bio je to prvi Oscar za crtani film dodijeljen autoru izvan Amerike.
Oskar je međutim tek jedna, istina najzvučnija, od brojnih nagrada koje je Vukotić primio za svoj rad. Kroz godine se etablirao kao svjetski majstor s dometima čija vanjska virtuoznost i atraktivnost prenose gledalištu autorova razmišljanja o suštinskim konfliktima suvremenog svijeta i čovjekova opstanka.
Primio je nagrade u Londonu, Oberhausenu, Corku, Karlovym Varyma, Ciudad de Mexicu, San Francisku, Bergamou, Teheranu, Mannheimu, Cannesu, Melbourneu, Pragu, Milanu, Atlanti… Pored animiranih, radio je i na cjelovečernjim igranim filmovima, a predavao je i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te se bavio i teorijom animacije.
Radovi Dušana Vukotića i danas se smatraju remek-djelima, barem u inozemstvu. U ovim je krajevima početkom 90-ih došla neka nova politika, kojoj je odjednom njegovo podrijetlo/prezime postalo problem. Dušan Vukotić je preko noći društveno izoliran, a njegov rad i uspjesi marginalizirani i zaboravljeni.
[youtube 1qpexFfqX3M]
Sve je kulminiralo, neki će reći otvoreno započelo, 1991. kada je na ulazu u Zagreb film, studio u kojem je proveo cijeli radni vijek, mjesto koje mu je bilo drugi dom, zaustavljen s obrazloženjem portira kako je dobio nalog da ga više ne pušta u zgradu.
Mogli bi sad štogod reći o tom portiru, ali zapravo, još bi puno više mogli reći, nipošto lijepog, o nalogodavcima koji su na tako sramotan način zaustavili umjetnika, ponizili ga i izvrijeđali. Mogli bi svašta reći o kulturnjacima i umjetnicima koji su preko toga šutke prešli. Njegovo tijelo nije moglo preći: šok, šećerna bolest, problemi sa srcem, infarkt.
Mogao je otići u Beograd ili Podgoricu, otkud je dobijao pozive, no odlučio je ostati u svom Zagrebu.
[youtube TdQJczgjnzU]
Ni smrt 8. srpnja 1998. nije propisno obilježena, kao da je umro netko nebitan, kao da je umro tamo neki Dušan, za kojeg nikog nije briga. Tada vjerojatno nikog i nije bilo briga, izuzev obitelji i prijatelja. Jedan od njih, Nenad Pata, prije nekoliko je godina sastavio i monografiju Dušana Vukotića.
Urednicima kulturnih emisija koji su kulturu procijenjivali kroz kriterij podobnosti, ministrima kojima je ta podobnost jedina referenca za vođenje resora kulture i sličnim ‘podobnim’ stvorenjima, koji su jezdili 90-ih, a neki jezde i sada, neće imati tko pisati monografije, a neće imati ni zašto. Iz njih neće ostati ništa za pamćenje. A potratiti život i ne ostaviti ništa iza sebe stvarno je sramota. Njihova sramota.
[youtube C95nrx791fA]
Sramota je društva utoliko što dopušta da tako što postane prihvatljivo i slobodno se možemo zapitati, koliko se društvo mora iskupiti Dušanu Vukotiću da bi uopće smjelo spominjati njegova priznanja i nagrade. Možda bi za početak mogli krenuti od spominjanja svih drugih ‘Dušana Vukotića’ koji su izgnani iz kulture i umjetnosti zbog sličnih razloga. A onda, možda tamo neke daleke godine zaslužimo i Oskara za konačno normalno društvo…
B.Ž.
