Naša tattoo priča ide dalje. Nakratko gubimo korak s kalendarskom godinom, no za to imamo opravdan razlog, jer pustolovni Nikola Kaić, zaštitno lice mjeseca lipnja ovogodišnjeg 23. izdanja humanitarnog kalendara Riječki dečki, rodnu je Rijeku zamijenio Dublinom. Vjerovali ili ne, u Irsku je „zapalio“ Zastavom 101. U svoj oldtimer ima više povjerenja negoli u avione. Razumijemo, ako se i pokvari, još je uvijek čvrsto na zemlji.
Zanimalo nas je li u Irskoj trava zelenija, ali i još mnogo toga…
Koja je poveznica između tetovaža i Dublina? Zastava 101, kaže Nikola. Tetovaže su ga oduvijek privlačile, a za sve su zapravo „krivi“ Sanja i Alex.
„Bilo mi je 9 godina, starci su iznajmljivali vikendicu u Selcu, a oni su bili naši gosti. Zvala se Sanja, a on Alex. Sanja je bila iz Bjelovara, ali se preselila u Njemačku. Imala je nebesko plavu kosu, izbrijanu lijevu stranu glave i puno pirseva. Alex je nosio savršeni crveni irokez nalik rimskoj gladijatorskoj kacigi. Bili su jako istetovirani, čak i za današnje pojmove, a meni je to bilo jako zanimljivo. Sjećam se ko’ danas, nisam mogao prestati gledati ih. Njima je to bilo simpatično, nekoliko su me puta vodili na sladoled i poklonili mi njihovu zajedničku sliku. Tog sam ljeta odlučio da ću se tetovirati čim budem mogao. Tako je i bilo. Moja priča s tetoviranjem krenula je s navršenih 18. Skupio sam neku lovu i ubrzo nakon rođendana otišao u ”Lighthouse Tattoo” kod Mađara. Koliko se sjećam, to je bio jedan od prvih ”oficijelnih” tattoo salona u Rijeci. Nisam poznavao nikoga tko je bio istetoviran, pa mi se izbor činio logičan. 1100 kuna, sat i pol i imam kostura na ramenu. Adrenalin. Nemam objašnjenja zašto adrenalin, al’ tu je, svaki put kad se istetoviram. Neke moje tetovaže imaju priču, neke nemaju, sviđaju mi se vizualno i kako prate kompoziciju tijela. Kad sam se počeo tetovirati nije mi se sviđala boja. Moje prve tetovaže su crno-bijele. Kako sam sazrijevao i boja mi se počela sviđati, ”Traditional Old School” stil tako da sam krenuo u tom pravcu. Cijeli ”sleeve” je najbliži Traditional Old School stilu s nekim elementima koji malo odskaču. Ima tu raznih motiva, od ljubavi, tuge, Rijeke, Dublina, Asa Bastone i 242 zvjezdice. U Rijeci i okolici danas ima puno dobrih artista. Ipak, bilo je prilično teško naći ”zajednički jezik” i ostvariti projekt ”sleeve” tetovaže. Kvalitetni artisti imaju svoj stil rada i ne vole kada im je previše toga ”zadano”, a ja sam imao 90 posto toga definirano u glavi. Dosta sam se raspitivao i dobio mnogo odbijenica, čak i iz susjedne države. Razumijem njihovu filozofiju i nikome ne zamjeram. Naposljetku, čvrsto vjerujem da mora postojati neka veza između tebe i čovjeka koji te na neki način obilježava za cijeli život. Na kraju sam došao do tipa koji je odradio najveći dio posla. S Lukasom Ferenčićem iz tattoo studia ”Forever Yours Tattoo Parlour” dogodio se instant match i lijepa tatto priča koja još uvijek traje“, prepričava nam Nikola svoju tattoo povijest.
Logično, Nikola je bio kao stvoren za ovogodišnje izdanje humanitarnog kalendara Riječki tattoo dečki. Poziv je stigao od Ane Laco, vlasnice pirsing studia Badaku.
„Na prvu sam se nećkao, ali kada sam razmislio, pristao sam uz uvjet da na slici bude Stojadin. Cijelo sam ljeto bio zaokupljen planiranjem ”Route 101”, putovanjem od Rijeke do Dublina za 101 dan u Stojadinu. Dogovaramo fotkanje u listopadu, netom prije puta. Moj prvi auto bio je narančasti Stojadin, ”Mediteran” model – Coupe. Prije preseljenja u Dublin, prodao sam motor i gotovo zauvijek napustio ideju da ću ga kupiti. U nedostatku motora spontano se rodila ideja o oldtajmeru. Bio je to logičan izbor. Kupio sam Zastavu 101 iz 1975. Ovaj put bijeli s petoro vrata. Kakav dragulj! Ispostavilo se da je prvi vlasnik bio pokojni barba Andre Kršul iz Selca, jako dobar prijatelj mog pokojnog nonića. Još su se moja majka i ujak vozili u tom Stojadinu. Slučajno ili ne, zbog toga mi je bilo toplo oko srca. I tako 3. listopada odradim dogovoreno fotkanje za kalendar s fotografom Hrvojem Skočićem koji u međuvremenu isto seli u Dublin. Idući dan lagana nervoza. Po preporuci Ive Orlića, roketo-inženjer Tiho završava posljednje mehaničke provjere, pregledava bobinu i dolijeva rashladnu tekućinu. Lansiranje trupe Stojadinaca zakazano je 5. listopada u 12 sati sa Konta. Plan puta ”Route 101” je Rijeka-Salzburg-Prag-Berlin-Amsterdam-Roterrdam-Hull-Liverpool-Dublin.”
Posadu ”Stojadinaca” čine Krema, Nikola i Saša. Tu je i nešto dodatne opreme, gemišt, gitara, skije, demižon rakije, ključ 13, sajla gasa, rezervno kvačilo, svjećica, dizalica, termostat, kuka, trokut, hanzaplast i još par stvari.
“Prvo espresso na PonteRossu u Trstu pa via Jesenice pri Sloveniji. Tamo smo obavili neke privatne stvari, upoznali Mihu Rebolja, budućeg gradonačelnika Jesenica, popili cocktu u Pizzeriji Turist i krenuli dalje”, govori nam Nikola.
“Prolazimo granicu s Austrijom, polako pada noć i odlučimo prenoćiti u Villachu. Google karta kaže da je najbliži hotel ”Andiamo”. Parkiramo na mračan parking neke tužne utvrde. Niti je ”Andiamo” hotel nit’ smo mi takvi momci“, duhovito dodaje. Intrigira nas pričom o svojoj pustolovini, sa zanimanjem pratimo nastavak.
“Andiamo ”Andiamo” i krenusmo dalje u noć. Prenoćili smo u pitomom Salzburškom hotelu ”Goldene Traube” nakon što smo dobro natopili nepce nekakvim njihovim likerom od zlatnog grožđa pjevajući jedinu hrvatsku pjesmu koji su lokalci hotelskog restorana znali. Motooori, motooori, Moto Riiiii (Slika s gorštacima). Jutarnji salzburški kafe kod Sinjor Alberta, zaljubljenika u Fiće i Vespe na kojeg smo naletjeli slučajno lutajući gradom. Malo smo se pokarali sa Sinjor Albertom čigov klip boje dela, ali smo sve izgladili Aperol Spritzom.”
“Sljedeća tri sata proveli smo grizući asfalt prema Češkoj. Kratko smo predahnuli na granici s Austrijom, stali nabrusit skije, kupit cigarete i keramičkog patuljka za sreću, bez toga ne može.”
“Vozili smo prema Pragu 101 na sat, iako s nama nije bio Jura, tempomat se pokazao odličnom idejom.”
“Gemišt je kriv za Češke Boje, prašku verziju ”Teških Boja”, iako još čekamo kaznu za plagijat, plan je srušit presudu na Habsburškom sudu za ljudska prava, jer ni izbliza ne zvučimo ko’ Bare“, šali se Nikola.
“U Pragu nas ugošćuju moji stari prijatelji. Dočekala nas cijela familija Jurović-Weisser sa stalnom adresom u Pragu. Stanovita Riječanka koja je ulovila češkog turista na plaži. Dva dana Praga uz Irininu kuhinju I Mihalovo gostoprimstvo dalo nam je snage za sljedeću bitku.
Berlin – tu su mnogi kapitulirali, ali ne i bojno vozilo Z101 i naša trupa Stojadinaca naoružana osmjehom! Lenijeva družina pod čvrstom rukom Kolumbijske princeze Xueh udomila nas je u Kreuzberg-u – nadrealno mjesto na kugli zemaljskoj gotovo jednako ludo kao i cijelo ovo putovanje. Što se dogodilo u Berlinu ostaje u Berlinu, to je sve sto trebate znati o ta dva dana. Nudili su nam velike svote, nekolicinu očuvanih trabanta I najnoviji BMW u zamjenu za Stojadina, ali neke se stvari ipak ne mogu kupiti novcem. Sada dolazimo do jedinog tužnog trenutka putovanja. Ipak je Berlin odnio žrtvu. Stojadinac Krema morao je potpisat kapitulaciju jer su ga pritisli ugovori i rokovi za montažu najnovijeg dokumentarca o riječkom umjetniku Kreši Kovačičeku. Moj Krema ode prvim avionom.Izgubili smo bitku ali ne i rat.”
“Gorka jutarnja kava, 20 litara benzina do čepa, gume na 3.5 bara za manju potrošnju i hitamo za Amsterdam; 655 kilometara i 9 sati za volanom sa 3 stajanja. Sva sreća da je Stojadin suvremeno, snažno i komforno vozilo s petoro vrata pa put nismo ni osjetili. (*to je bila oficijalna reklama za Zastavu 101*). Negdje na autocesti izmedju Hanovera i Bremena već postajemo viralna atrakcija.“, slušamo uzbudljivu Nikolinu priču.
“Amsterdam nam je ostao u magli, hodanje po uskim ulicama i turistička vožnja brodom po kanalu nam nije sjela. Morska bolest i u krevet u 8 navečer. Drugi dan u Amsterdamu suzdržano, Muzej Voštanih Figura, Kuća Ane Frank, magnetić na Van Gogha I dalje za Rotterdam. U Rotterdamu hvatamo noćni trajekt za britanski Hull.
UK je uvijek bio samo dio Irske pa se na trajektu već osjećamo jako blizu cilju. Ne treba prerano slavit, ali uzbuđenje opasno raste. Malo umorni ali zadovoljni ispijamo kremaste Guinnesse u brodskom Irish Pub-u. Privezali smo naše trupe za britansko tlo u zoru sljedećeg jutra u 07:33. Doček je bio spektakularan kako i dolikuje odvažnoj posadi Stajadinaca, nebo je prostrlo purpurni tepih u znak poštovanja.”, romantičan je i nadahnut Nikola.
“Nakon samo 20 minuta na britanskom tlu na naše, do sada neuništivo vozilo naletio je britanski „razarač“ i zamalo, u sekundi, smrskao naše snove u sekundi. Organi reda, razmjena dokumenata, i očekivanje velike svote od njihovog osiguranja. Bilo kako bilo, 2 sata na parkingu, Saletove zlatne ruke, onih ”par sitnica” dodatne opreme s početka priče i opet imamo tehnički ispravno vozilo.”
“Kontra špijun iz matične države, Ivo Matošić sugerira da promjenimo ime, kao u svakom pravom filmu o James Bondu. ”Zastava 101” postaje ”Flag One-O-One”. Liverpool je Rock and Roll u srži. Bila je to naša posljednja noć prije finalnog odredišta. Prilično sirov bez glume ”natjerao” nas je na klasičan Pub Crawling. U apartmanu se Rock and Roll nastavio. Iako više volim Gunse nego Beatlese nekako smo osjećali duh Lennona u tom gradu. Kako smo pet dana zakasnili na njegovu rođendansku proslavu odlučili smo preraditi pjesmu ”Imagine” – himnu mira, ljubavi i svijeta kakav bi trebao biti. ”Pensaj” by Stojadinci čeka pokoriti Bilboard ljestvice ili barem ugledati svjetlo dana na nekom Čansona Festu, jednom. Probudilo nas je mamurno i tmurno liverpoolsko jutro, kiša pomiješana s adrenalinom. Brisači rade, grijanje radi. Ulaz u luku bilo je teže naći nego što smo zamišljali. Nervoza je kulminirala, ali Stojadinac Saša ostao je pribran pa smo naposljetku stigli na vrijeme. Nakon 10.1 dan i par tisuća kilometara u Dublin smo uplovili tiho, 15.listopada 2018., točno 47 godina nakon što je prvi primjerak Zastave 101 sišao s proizvodne trake u Kragujevcu”, slikovit je Nikola.
I nadahnut….”Osjećali smo se kao da smo bili u ratu, ponosno, nepobjedivo. Ne pravom ratu, ne daj Bože nikome nikada rata. Mi jesmo bili u ratu, plemenitome, u ratu protiv vremena. Stojadinci su pokorili pola Europe u Zastavi 101 iz 1975 šireći ljubav, prijateljstvo i osmjehe. Tko se bar jednom vozio u Stojadinu, pamti miris benzina pomiješanog s plastikom. Baš kao što je kolačić Madeleine ”odnio” Prousta u neka njegova izgubljena vremena, nas je putovanje vratilo u neka naša bezbrižna vremena. Tih 10.1 dan ”Sve nedaće života postadoše ravnodušne”, citira nam Prousta i nastavlja „…zato je ovo putovanje bila pobjeda nad vremenom. Jer prolaznost vremena pobjeđuje se uspomenama koje ne blijede. A ovo je bila jedna od tih. Siguran sam da bi James Joyce bio ponosan na naša lutanja“.
Nikola je u duši vinogradar, no duša je jedno, a surova stvarnost drugo. Ideja o vlastitom trsju i zavodljivim vinskim parama moraju čekati bolja vremena. Vinogradarski rečeno, pustimo grožđu da zrije.
„Morao sam se suočiti s realnošću i napokon si priznati da vinogradarstvo i moj projekt nove sorte grožđa od koje se izravno dobiva popularni ”bambus” nije polučio neki uspjeh. Nisam odustao, ni govora. Od snova se ne odustaje! Odlučio sam se privremeno vratiti uredskom IT poslu Cloud Engineera i cijeli projekt stavit ”on hold” do daljnjeg, dok ne budemo mogao radit ”remotely” iz bilo kojeg dijela kugle zemaljske. Onda ću kupiti vinograde u Hrvatskoj, Španjolskoj i Portugalu i nastaviti. Nema smisla sad još seliti iz Dublina, grad je divan. Nije prevelik, mješavina kozmopolitskog grada sa prostom seljačkom dušom. Takvi su i Irci, neiskvareni, iskreni, veseli. Lijepo nam je. I mojoj Vili je lijepo. Ide u školu sa Srnom, Conorom, Gasparom i Ruby. Upija vrijednosti društva koje razmišlja razborito, moralno i logično. Lijepo nam je i u Rijeci. Vila će biti cijelo ljeto, sad je kod none Marine i nonića Henrika, poslije ide kod babe i dide na Korčulu pa s mojom sestrom i malim Meštrovićima na Rab, a onda nazad u Dublin krajem osmog. Ja sam bio nedavno i proveo 2 tjedna s meni dragim ljudima. Došli su sa mnom i moji novi irski prijatelji, Paul, Ali, Troy, Benjamin, Bogdan. Proslavili smo moj trideset i neki i bilo nam je lijepo.”
“Možda se jednom i vratimo, kad odrastemo. Stojadin će biti u najboljim godinama, spreman za povratak ili nove rute“, otkriva nam Nikola detalje svoje životne pustolovine. Želimo mu da nikada ne odraste…tako je ljepše.
