Frank Uwe Laysiepsen, poznatiji kao Ulay preminuo je u Ljubljani u 77 godini života nakon teške bolesti. Ulay je bio pionir body arta, konceptualni umjetnik i performer, koji je u svojim djelima tragajući za pitanjem „Tko sam ja?“ za sebe rekao „Ja sam nomad modernog doba“. Ulay je i dobitnik nagrade za životno djelo na Festivalu biografskog filma u Bologni.
Ulay je rođen u Njemačkoj, točnije u Solingenu u samom jeku Drugog svjetskog rata, a promišljanjem o umjetnosti i bitnim egzistencijalnim pitanjima počeo se baviti u tinejdžerskim godinama kada je ostao siroče. U to vrijeme radio je kao fotograf u kompaniji Polaroid što mu je omogućilo pionirsko korištenje polaroida kao umjetničkog medija. 1968. godine odlazi u Nizozemsku i započinje svoju umjetničku djelatnost.
Javnosti je poznat i po svojoj privatnoj i profesionalnoj vezi s umjetnicom Marinom Abramović koja ga je obilježila. Marina Abramović o Ulayu je rekla: „Potrebno je mnogo vremena, vjerojatno cijeli život, da bi se razumio Ulay.“ Ulay je Marinu Abramović upoznao u Amsterdamu gdje se preselio zbog podržavanja anarhističkog pokreta Provo. U njihovim zajedničkim djelima od 1976. do 1988. godine ispitivali su granice izdržljivosti ljudskoga tijela međusobno se šamarajući i izlagajući se smrtnim opasnostima ujedno šokirajući i provocirajući publiku. Ulay je govorio: „Tijelo je medij izražavanja, a paradoks je to što sam ga ja nastojao autodestruktivnim performansima, zapravo – poništiti. Bilo je to divlje vrijeme i puno sam se ozljeđivao. Ono što sam radio s Marinom Abramović bilo je unakazivanje, autoagresija. To nije bilo zdravo, ali učinilo me snažnijim. Kao što je govorio Nietzsche, ono što vas ne ubije…“
Jedno od njihovih najpoznatijih djela je „Imponderabilia“ iz 1977. godine kada su stajali nagi na uskom prolazu u galeriju, a posjetitelji galerije trebali su bočno proći između njihovih tijela.
Izmjenjivali su i dah na usta u djelu „Breathing In/Breathing Out“ 1977. godine sve dok se nisu onesvijestili nakon 17 minuta. „Ljubavnici: Hod po Kineskom zidu“ djelo je koje je označilo kraj njihove veze i suradnje na način da su krenuli s različitih krajeva zida – ona od Žutog mora, a on od pustinje Gobi – prehodavši tako danima 2 500 kilometara. Tu su se zagrlili i odlučili da se više neće vidjeti. Nakon prekida, Ulay i Marina Abramović nisu se vidjeli sve do 2010. godine kada se Ulay pojavio na tromjesečnom performansu Marine Abramović „Umjetnica je prisutna“ u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Marina Abramović izvodila je performans u kojem je za stolom nepomično i ravnodušno 8 sati dnevno provodila vrijeme s posjetiteljima. Međutim, u jednom trenutku za njezin stol sjeo je Ulay kao sudionik performansa. Primili su se za ruke, a umjetnica se u tom trenutku slomila i zaplakala. Ipak, 5 godina kasnije, Ulay je tužio Marinu Abramović jer je smatrao da je prekršila njihova autorska prava i da mu nije isplaćivala honorare u 16 godina zajedničkog rada.
Odmak od Marine Abramović, za Ulaya je značio povratak prvobitnom umjetničkom mediju – polaroidu. Fotografijom se posvetio ispitivanju pozicije čovjeka u suvremenom društvu te stavio fokus na problem nacionalizma, a nešto kasnije i na problem pitke vode kojem je pristupio jednako kao i ljudskom tijelu: „Nedavno sam odlučio da ću se pri upoznavanju s ljudima predstavljati kao Voda. Razmislite o tome: oko 90% našeg mozga čini voda, oko 68% našeg tijela čini voda.“ Ljubljanu je 2009. godine izabrao kao dom, a vlastito oboljenje od raka javnosti je predočio kao svoj najradikalniji performans. U obliku dokumentarnog filma redatelja Damjana Kozolea iz 2013. godine „Projekt rak: Ulayev dnevnik od studenog do studenog“ pratio je njegovu bolest i liječenje putovajući svijetom kako bi se oprostio s prijateljima (uključivši i Marinu Abramović) uvjeravajući ih da mu nije ostalo mnogo života. Ipak, rak je prebolio, a ostatak života puno je radio, a malo izlagao javnosti svoja djela.
Nekoliko važnih djela koja je bitno spomenuti su i instalacije „Can’t Beat the Feeling: Long Playing Record“, „Bread and Butter“ kojima je oštro kritizirao Europsku uniju. Njegova velika izložba najavljena je u Amsterdamu u Stedelijk muzeju za kraj 2020. godine.
Ulay je i u nekoliko navrata predstavljao svoj umjetnički rad u Rijeci. Posljednji njegov dolazak u Rijeku u srpnju 2019. godine obilježen je bitnim razgovorom s Janom Fabreom, kazališnim redateljem, kiparom i performerom iz Belgije, oko redefiniranja okvira performansa 21. stoljeća.
Komentari