Alan Meniga na društvenim je mrežama objasnio razliku između jelovnika, menija, dnevne ponude, dnevnog menija, degustacijskog menija i a la carte. Jeste li vi znali za ovu razliku?
“Mali leksikon gastronomskih pojmova:
JELOVNIK – MENI – FINE DINING
Vrlo često možemo čuti od restoranskog osoblja “donijet ćemo vam meni”, pa onda neki blogeri pišu “danas sam doma na meniju imao…”, pa sve do najnovijeg teksta općepametne, ali Sve Užasnije Plave Kamenice gdje pišu ” …kojem smo nahvalili riblji dnevni meni…”
Iz gore navedenog vidimo da nitko ne zna hrvatsko značenje riječi meni. Jer to što je gore napisano, potpuno je neispravno.
Dok od prvo i drugo navedenih nit ne očekujemo, od nadnaravno inteligentne Plave Kamenice koja ne razlikuje škampa od jastoga a jastoga od hlapa još manje očekujemo da znaju gastronomsku terminolologiju.
Znam da riječ “jelovnik” djeluje premalo elegantno za hrvatsku gospodu, pa da više baca na neke restorane opće prehrane, ali još je gore kad se govori krivo. I još na ovom našem lijepom hrvatskom jeziku
JELOVNIK
jelovnik je popis svih jela koje nudi jedan ugostiteljski objekt
MENI
meni je kombinacija dvaju ili više jela po jednoj jedinstvenoj cijeni. Obično su to predjelo i glavno jelo, juha, glavno jelo i desert ili već prema želji ugostitelja.
DNEVNA PONUDA
dnevna je ponuda popis jela koji se spravljaju mimo jelovnika taj dan i obično su posebno istaknuta i nisu dio jelovnika (iako mogu biti dodata u jelovnik na posebnoj stranici koja se aktualizira svakodnevno).
DNEVNI MENI
popis od dvaju ili više slijedova koja se nude taj dan i obično su jeftinija nego inače.
DEGUSTACIJSKI MENI
nekoliko slijedova (neparan), kvantitativno malih, koji ne moraju uslovno imati neki logični slijed (predjelo, juha, glavno jelo), nego su kreacija glavnog chefa kuhinje, kojom se isti ponosi, a u svrhu upoznavanja vještine istoga.
A LA CARTE
u hrvatskom je jeziku oznaka za jela koja su višeg cjenovnog razreda i koja se spremaju posebno. A LA CARTE je inače u svijetu oznaka za jelovnik, znači popis jela prema vlastitom izboru i vlastitoj kombinatorici.
Kad smo vec kod nekih gastronomskih pojmova, moram se osvrnuti i na pojam “fine dining”. To je pojam koji je već davno izašao iz uporabe jer su njihova pravila dosta stroga i više nisu primjerena današnjem vremenu. Od samog pravila oblačenja gosta, pravila oblačenja osoblja, obaveznog bijelog stolnjaka…
To znači da ti sommelier ne smije hodati po sali u tenisicama i razdrljene košulje, da ne postoji stolnjak nego da pribor za jelo stoji direktno na stolu, ili da je svaki stolac drugačiji ko da su nađeni na Hreliću.
No upravo to su lokali koje Grozna Kamenica proglašava “fine dining” restoranima jer se tamo mukte i fino ždere. Dakle, “fine dining” su samo oni lokali za koje Kamenica kaže da jesu, a svi ostali…sikter!!!”
