Kako stvari stoje, MOST više ne zahtjeva uspostavu Vlade nacionalnog jedinstva, iako neki od njih tvrde da to zapravo nisu ni tražili – očito ih je cijela država krivo razumijela. Valjda se krivo razumio i ultimatum kako sa aktualnim čelnicima dviju najvećih koalicija neće pregovarati (a barem se jedna od njih jako brzo složila kako će pronaći drugog kandidata i tako se riješiti postojećeg). Amaterskom shvaćanju politike, što želja za promjenom čelnog čovjeka druge strane svakako jest, tu nije kraj i kako stvari stoje, mogao bi označiti i vrlo brzi kraj Mosta.
Da kojim slučajem parlamentarna demokracija živi u hrvatskoj malo duže, pa da su i HDZ i SDP spremni sjesti za zajednički stol, već su zapravo mogli zaobići Most. Do sad smo domaće političke prilike uspoređivali s onima u Grčkoj i Portugalu, sada ćemo to učiniti sa Švedskom.
U Švedskoj je lani bila slična situacija u parlamentu, nijedan veliki blok nije imao apsolutnu većinu, a prevagu je imala stranka koju mnogi drže ne samo krajnje desnom i nacionalističkom već i rasističkom – Švedski demokrati. I takva je svejedno osvojila 49 od 349 mandata.
Dva velika bloka stoga su se dogovorili da onaj s relativnom većinom formira manjinsku vladu, a da se oko bitnih stvari (izbjeglice, tržište rada, obrazovanje…) dogovaraju, te ne ruši vlada iz oporbe. Manjinska vlada nije neko čudo u Švedskoj, a uz ovakve dogovore i funkcionira sasvim dobro.
U Hrvatskoj bi prvi problem bio već odrediti tko je uopće relativni pobjednik, jer se time smatraju i HDZ i SDP, kao što se obe koalicije nadaju kako će Most u jednom dijelu ili cijelosti pristupiti upravo njima. Zato će se dogovor s Mostom postići ili trgovinom ili lomljenjem liste i pridobijanjem dijela članova. Naravno, potonju opciju svi odbijaju kao nemoguću, no u politici nikad ne recite nikad, sve je moguće. Osim da se SDP i HDZ sjednu za isti stol, očito.
Kako bi spriječio taj scenarij, Mostu bi za početak bilo najbolje čim prije postići dogovor s nekim, iako ih i onda čeka borba za politički opstanak u nadolazećem periodu i opravdanje povjerenja birača, nešto što prethodne “treće opcije” nisu preživjele. Koliko god se proglašavali pobjednicima ili naglašavali želju građana za reformama, govorimo o 19 mandata spram gotovo 120 dviju velikih koalicija. uz to, ovi su nam izbori pokazali kako iz političkog života nestaju oni na čije smo prisustvo navikli proteklih dva desetljeća kao na nešto razumljivo. Za koji tjedan malo tko će ih se sjećati. Onima koji se pokažu amaterima ili neodlučnima vijek bi mogao biti još kraći…
B.Ž.
Komentari