Kako pomoći svome djetetu…ključna riječ je odgovornost!

31

Jedan od najrespektabilnijih osobnih trenera u Hrvatskoj Roni Kovačić, osnivač Bodysculpta, privukao je pažnju zanimljivom objavom na svom Facebook profilu.

Roditeljima je odaslao važnu poruku…

ŽELIM POMOĆI SVOME DJETETU…!?

ILI ŽELITE DA NETKO POMOGNE VAŠEM DJETETU ?

KLJUČNA RIJEČ JE ODGOVORNOST…

Prije nekoliko mjeseci na intervju sam zaprimio majku i 14 godišnjeg sina.
U upitu je navedeno da ima astmu i skoliozu.
Međutim već prvi dojam otkriva da je priča puno šira.
Na pitanja u pravilu odgovara majka a dečko ne gleda u mom smjeru ni onda kada kratko odgovara na moj upit.
Uz klasičnu analizu posturalnih problema prošli smo ustajanje sa stolice i hod.
Ono što se moglo zamijetiti kroz komunikaciju samo se potvrdilo u testovima, astma i posturalni problemi samo su dio priče.
Hipotonija vuče korijen iz nekog neurološkog problema jer dečko se na niti jedan pokret ne može fokusirati a na svaki vanjski otpor reagira sa velikom nelagodom, stenjanjem i skretanjem pogleda.
Više je nego očigledno kako je sami dolazak na intervju, naš prostor i sami moj lik prevelika prepreka za neki početak suradnje.
Pitam dečka koji sport voli…
Nogomet…
Igraš često ?
Sa prijateljima da skoro svaki dan…
Odlično…
Predložim majci slijedeće…
Upis na nogomet međutim kao golman jer nema potrebe za aerobnim kapacitetom, socijalizaciju, razvoj sposobnosti i sigurnost koju sport donosi ne treba spominjati.
Savjet je prihvaćen i odlazi na prve treninge…
Međutim dobijam poruku kako je trener rekao da nema kondicije pa bolje da ne dolazi.
Pokušam objasniti majci da je gotovo sigurno kako je to samo izgovor jer se dečko nije uklopio i treneru predstavlja teret i boji se reakcija druge djece međutim kroz odgovore majke shvaćam kako je moguće da ovaj dio o zdravstvenoj problematici, socijalizaciji u ulozi golmana nije niti prenesen.
Naime nakon nogometa upisan je na plivanje što također nije “poboljšalo stanje” pa je dogovoren pregled kod ortopeda koji razmatra moguću ortozu za tzv “kokošja prsa”….
Sat vremena utrošenih na intervju očigledno su bačeni u vjetar…
Na kraju se opet javljaju meni i odlučim uzeti dečka na probni trening, malo dijagnostike, disanja, propriocepcije nošenja tereta, čučnja uz medicinku i sve ono sa intervjua postaje sve očitije…
Majka za vrijeme treninga povremeno prati ali ne sa pretjeranim interesom međutim na moju sugestiju za odlazak neurologu jer simptomi ukazuju na mogući ADHD ali i još štogod kaže da je svjesna problema i pita imamo li koga za preporučiti…
U gymu je bračni par psihologa i pitam ih za savjet, preporuku prenesem i dogovorimo naredni termin jer je zaključak bio da je to ono što dečko treba.

Naredni trening njegove su reakcije 50 posto bolje, smije se , komunicira, fokus se pojavljuje na momente…
Da li bi on trebao dizati utege kada je tako slab pita majka…?
Kako bi trebao postati jači bez vanjskog otpora ?
Objasnim proces, život, adaptaciju…
Majka djeluje zadovoljno, sin još više, strah je nestao…
Dogovara se naredni termin…
I to je to…
Više se nisu pojavili….

Ovo je jedan radikalniji primjer problema sa kojim se vrlo često ponavlja, roditelji traže rješenje za svoju djecu međutim ne interesira što je sa njima nego žele da problem nestane pa sa istim i pritisak koji stvara…
Oni za to nemaju vremena jer su prioriteti negdje drugdje…
Pa tako primjeri oca koji na intervjuu odgovara za svog sina koji tipka po mobitelu ili primjer obitelji u kojoj svi imaju najmanje 30kg viška ali ne znaju kako se desilo da njihovo dijete ima šećer 12 postaju normala…

Kako nam se dogodio ovakav svijet ?

Svijet u kojem mi za svaku djetetovu slabost nalazimo ispriku...
Slabi su pa ne moraju ništa raditi…
Spava im se pa moraju odmoriti…
Torba je teška…
Škola je teška…
Škola je daleko…
Sramežljivi su pa ne moraju pozdravljati…
Njihove su obaveze važnije od svega…
Kupujemo im stvari koji imaju drugi da se ne osjećaju ugroženima…
Štitimo ih i izoliramo po potrebi jer je svijet opasan i mogu se desiti loše stvari…
Djeca se sve manje samostalno igraju…
Točnije ništa ne rade samostalno i svaka se aktivnost nadgleda..
Komuniciraju putem gadgeta bez govora, pogleda i dodira…
Slabost smo pretvorili u sebičnost…
Sebičnost u jakost…

I onda se čudimo njihovim problemima i tražimo rješenja kod liječnika i terapeuta umjesto tamo gdje je problem i nastao…
U djetetovoj glavi i u odnosima unutar obitelji…
Jer ako ovakve bolesti nisu postojale ili su bile iznimka potpuno je jasno da su ih izazvali ti novi “progresivni” oblici ponašanja
…“, objavio je na Facebooku Roni Kovačić.

ŽELIM POMOĆI SVOME DJETETU…!?ILI ŽELITE DA NETKO POMOGNE VAŠEM DJETETU ?KLJUČNA RIJEČ JE ODGOVORNOST…Prije…

Objavljuje Roni KovačićČetvrtak, 12. rujna 2019.

Komentari