Festival slobode: Gdje je poveznica između autobusa Tonyja Cetinskog i reproduktivnog zdravlja žena?

650
Izvor: Festival slobode Facebook

Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu održao se Festival slobode koji je okupio građane nezadovoljne propisanim mjerama za suzbijanje koronavirusa. Za glazbu se pobrinuo Tony Cetinski i to iz autobusa. Već je poznato da je Tony Cetinski krenuo među DJ-eve budući da je glazbena karijera neizvjesna zbog trenutnih okolnosti. Pitanje koje se ovdje nameće glasi: Odakle u vremenu neizvjesnosti, kada je ugrožena egzistencija estradnjaka, novac za razglas, binu i autobus? Štoviše, na autobusu je osvanuo natpis “Bebino srce počinje kucati 18. dan trudnoće”. Istovremeno, na Festivalu slobode okupili su se ljudi koji zanijekuju ženama pravo da odlučuju o svom reproduktivnom zdravlju i trenutno prosvjeduju na Trgu pod motom “Imamo pravo odlučivati o našem zdravlju.” Uočavamo li paradoks?

Na svojem Facebook profilu s ovim opaskama oglasio se Branko Bogunović:

118952004_3043345962454481_8405055622977389617_n

O Festivalu slobode oglasio se i glumac Asim Ugljen napisavši:

“Moj otac je kardijalni kirurg. Moja majka je stomatolog. Jedan od moje braće je stomatolog. Drugi od moje braće će vrlo skoro biti doktor. Moja šogorica je doktorica. Moj tetak je torakalni kirurg. Prijatelje da ni ne spominjem. Znači da dobro poznajem doktore.

Danas ću pisati samo o ocu i tetku.

Njih dvojica su kirurzi.

Kirurgija je težak posao. Fizički iznimno zahtjevan. Psihički još više.

Kada bi moj otac došao kući, a pacijenti ne bi bili dobro, klonili bismo ga se kao vrag tamjana, jer je bio jako uzjeban i sjedio na iglama čekajući poziv da se vrati operirati.

Nekad bi i otišao prije poziva jer bi znao da će morati opet u salu.

Imao je pet godina kada je secirao prvu žabu i rekao da će biti kirurg.

Svi su se smijali i rekli: “Da, ok.”

Nikada u životu nije niti pomislio da će biti išta drugo.

Nikad.

Kada je napokon došao do kirurgije, nije bilo instrumenata za ljevake u Jugoslaviji.

A on je bio ljevak.

Rekli su mu da ne može baviti kirurgijom.

On je otišao i heklao godinu i pol desnom rukom dok nije postao ambideksterijalan.

Zbog toga je godinama mucao jer si je pojebao centar za govor.

Nakon toga se vratio u salu i proveo čitav radni vijek operirajući srce desnom rukom.

Kao ljevak.

Operirao je. Srce. Desnom rukom. A ljevak je.

Pročitajte to još jednom i onda probajte obrisati guzicu nedominatnom rukom.

Moj tetak je torakalni kirurg.

Nikad u životu empatičniju osobu nisam susreo.

Čovjek je ostavio srce i dušu u sali.

Htio je biti filozofom. Ali je iz doktorske obitelji i odlučio se za kirurgiju.

Zato da bi pomagao ljudima.

Jer količina empatije prema ljudskom rodu koju on nosi je ogromna.

Kirurgija kod nas nije pretjerano plaćena.

I jedan i drugi su imali priliku ići van operirati za neusporedivo veće novce.

Nisu. Jer su smatrali da moraju vratiti dug društvu koje ih je odškolovalo.

Jer kirurgija to jest. Vraćanje duga društvu.

Kirurzi ne propisuju lijekove. Kirurzi operiraju. Oni su šljakeri sa skalpelima namjesto lopata.

Kirurzi se ne dogovaraju s farmaceutima oko ičeg.

Oni jednostavno režu, pile i krpaju.

Poprilično je to nezahvalan posao.

Moraš to neizmjerno voljeti da bi to radio.

A njih dvojica su neizmjerno voljela kirurgiju.

Jer su voljeli ljude. Jer su posvetili život pomaganju drugima.

I kada mi ljudi koji od medicine nisu vidjeli ni m govore da su njih dvojica plaćenici farmaceutske industrije, to me zaboli.

A kada vidim rulju koja se dere na kola medicinske pomoći: “Izdajnici!”- dobijem blagi moždani udar.

Danas, sa žaljenjem moram reći da mi je žao što njih dvojica nisu otišla van operirati i odveli sve nas u civiliziraniji svijet.

Jer mislim da ovo društvo nije zaslužilo njih dvojicu.

A mi nismo zaslužili ovakvo društvo.”

Moj otac je kardijalni kirurg. Moja majka je stomatolog. Jedan od moje braće je stomatolog. Drugi od moje braće će vrlo…

Objavljuje Asim UgljenNedjelja, 6. rujna 2020.

Komentari