Danas predstavljate knjigu „Nepodnošljiva lakoća putovanja“, možete ju predstaviti čitateljima.
‘Nepodnošljiva lakoća putovanja” je zbirka smiješnih i malo manje smiješnih zgoda s mojih putovanja, koje su uobličene kao priče. Ima ih sveukupno pedeset i svaka priča na kraju nudi po jedan savjet, odnosno jednu stvar bitnu za putovanje.
Ovo nije vaša prva knjiga. Je li svaka sljedeća jednostavnija, ili je upravo suprotno?
Činilo mi se da će biti jednostavnije jer sam imala dobru skicu. No, pišući knjigu u jednom trenutku sam shvatila da prvotni koncept od sto priča i isto toliko bitnih stvari za putovanje, zbog svoje obimnosti probija okvire knjige, pa sam u dogovoru s izdavačem odlučila da napravimo dvije knjige – “Nepodnošljivu lakoću putovanja I.dio” i “Nepodnošljivu lakoću putovanja II.dio”, svaku sa pedeset priča. U ponedjeljak je promocija prve knjige.
Proputovali ste čak 136 zemalja, što znači još sto zemalja i vidjeli ste čitav teritorijalni svijet. Je li to još uvijek Vaš cilj?
Moj san je oduvijek bio putovati svijetom. Još kao klinka gutala sam filmove o Tom Sawyeru i Indiana Jonesu i zanosila se kako ću i ja jednog dana upadati u razne pustolovine diljem zemaljske kugle. Posjet svakom novom mjestu u meni stvara posebno uzbuđenje i radost otkrivanja nepoznatog. Kroz putovanja živim slobodu, učim, razvijam se, uživam u upijanju raznovrsnosti i ljepote oko sebe… I da, željela bi proputovati apsolutno sve zemlje na ovom svijetu.
Koja mjesta su obuhvaćena u knjizi „Nepodnošljiva lakoća putovanja“? Koliko ste dugo pisali i pripremali ovu knjigu?
Knjigu sam, prikupljajući iskustva na putovanjima, polako pripremala sedam godina, a posljednjih godinu i pol sam ju intenzivno pisala. Obuhvatila sam Bangladeš, Haiti, Gabon, Kolumbiju, Srednjoafričku Republiku, Senegal, Mauretaniju i Maroko.
Knjiga također obiluje savjetima. Koji je najbolji savjet koji možete pružiti osobama koje se nalaze na putu. Treba li uvijek slijediti vlastiti instinkt? Je li Vas on kada izvukao iz moguće opasnosti?
U knjizi ima raznovrsnih savjeta i oni zavise od podneblja i situacije u kojoj se putnik nalazi. Ipak, uz malo zdravog opreza i dobar instinkt, znatiželja i otvorenost ka različitome, definitivno su karta za pustolovinu i dobar provod na putovanju.
Mnogo puta ste pričali o jelima koje ste kušali na svojim putovanjima. Možete upoznati čitatelje s nekim od čudnijih koje ste probali? Ima li nešto što nikako niste htjeli probati?
O, da. Bilo je puno toga što nikako nisam željela probati. Obzirom da sam vegetarijanka, ne iz nedavnog uvjerenja nego cijeli život iz meni potpuno nepoznatog razloga (s četiri godine sam prestala jesti meso), od mnogih stvari na putovanjima mi se okretao želudac.
Ali, nekako sam ih ipak uspjela probati. Katkada da ne uvrijedim domaćina, katkada jer je znatiželja da isprobam kakvog je okusa štakor/tarantula/dlakave gusjenice bila jača od gađenja. I, moram priznati, svakom bi preporučila pržene tarantule u Kambodži. Imaju okus rakovice i fenomenalne su!
Možete prepričati najbolje i najgore iskustvo koje ste doživjeli na putu?
Kad su putovanja u pitanju, teško je klasificirati nešto kao najbolje ili najgore jer je puno faktora u pitanju i stvari su relativne.
Navest ću vam dva primjera – u selu plemena Korowai (džungla Irian Jaye, Indonezija) spavala sam u krošnji drveta dvadeset metara iznad tla. Kućica izgrađena od grančica lagano se ljuljala, u zraku je bila skoro sto postotna vlaga, komarci su pomahnitalo napadali, a ja to noćenje stavljam na prvo mjesto ljestvice najjačih noćenja ikad.
Drugi primjer je noćenje u nigerskoj Sahari kad smo se zbog hladnoće (temperatura se navečer spustila oko nule, a neobičnim spletom okolnosti nismo imali ni deku ni vreću za spavanje) morali ukopati u pijesak i priljubljeni kao sardine grijati temperaturom tijela (bilo nas je troje). Bez obzira na sve, to noćenje ipak ubrajam u lijepe uspomene jer se ne sjećam kad sam se posljednji put toliko radovala jutru i sunčevim zrakama kao nakon te neprospavane noći.
Često putujete u najzabačenija mjesta na svijetu. Postoji li strah prema nepoznatome i je li ikada postojao?
Ne. Postoji doza razuma i opreza, ali ne straha od nepoznatog. Dapače, nepoznato na mene djeluje tako da podiže razinu adrenalina i osjećaja pustolovine, a to obožavam.
Na jednom putovanju probali ste halucinogenu drogu Ibogein. Kako je i gdje došlo do toga? Možete opisati to iskustvo?
Uh, mogu. Ali izgubit će se draž nekoliko priča u ‘Nepodnošljivoj lakoći putovanja’ ako vam to unaprijed ispričam.
Imate li uzora?
Svaka osoba koja izudarana neimaštinom, nepravdom i bolešću ne priznaje poraz i ne dopušta da joj to zlo slomi duh, za mene je uzor.
Jeste li praznovjerni ili imate možda neki sretni talisman koji nosite na putu?
Nisam praznovjerna.
Koliko ste suputnika izmijenili? Jeste li ikada putovali isključivo sami?
Izmijenila sam desetak suputnika, iako sam znala otputovati i sama.
Koja je najveća lekcija koju ste naučili na putu?
Shvatila sam da se mi u tzv. zapadnom svijetu opterećujemo glupostima i da smo puni predrasuda. Putovanje utječe na pomicanje duhovnih granica, širenje svjetonazora, razvijanje tolerancije i izdržljivosti. Idealan način da čovjek upozna samog sebe i svoja ograničenja je da se otisne na put.
Kada biste mogli jednu osobu (živu ili mrtvu) odvesti na neki put, tko bi to bio i gdje biste išli?
Putovala bih s Markom Twainom, svugdje.
Malo ljudi zna da imate dozvolu za vožnju zrakoplova. Možete prepričati kako je do toga došlo?
Sasvim slučajno. Bila sam u Varaždinu zbog potpisivanja jednog sponzorskog ugovora te se slučajno našla na tamošnjem aerodromu gdje je postojala škola za obuku pilota. Jedan od instruktora mi je ponudio probni let, ja sam se oduševila i ustrtarila u isto vrijeme te nakon nekoliko dana odlučila da ću usprkos strahu od visine i ja krenuti u školu.
Sedam mjeseci kasnije imala sam položene sve ispite i postala sam vlasnica dozvole za upravljenje malim sportskim zrakoplovima u uvjetima vizualnog letenja (private pilot licence).
Stignete li se još baviti karateom?
Nakon osamnaest godina intenzivnog bavljenja ovim predivnim sportom, naklonila sam se posljednji put na tatamiju te skinula kimono i rukavice. Ne treniram više aktivno, ali karate će u meni vječno ostati kao filozofija i način života.
Hrvoje Šalković je za Teklić rekao kako želi ostarjeti u Hrvatskoj? Koji je Vaš stav po tom pitanju?
Svijet je prepun predivnih mjesta koja su me uistinu očarala i koja barem još jednom u životu opet želim posjetiti. No, ne vidim sebe kako puštam korijene negdje drugdje. Hrvatska je moj dom.
Je li za sve još uvijek kriv Tom sawyer?
Da. Kako se čini, još će dugo biti kriv…
NAGRADNA IGRA
Dvina Meler Vam poklanja svoju novu knjigu! Sve što trebate jest ispuniti polja ispod, odgovoriti na nagradno pitanje i ako još slučajno niste lajkati Teklić. Izvlačenje će se održati u ponedjeljak 18.11.2013.kada će dobitnik biti objavljen. Sretno svima!
[formidable id=49]
