24-godišnja majka Danijela Čalić iz Vodnjana svoje je sinove spasila od sigurne smrti kada je vidjela da vozilo neće stati na pješačkom prijelazu. Tog dana vodila je svoje sinove u vrtić. Ona je nakon naleta automobila ostala ležati na cesti i nije se mogla pomaknuti zbog slomljenog gležnja. Nazvala je tete iz vrtića da preuzmu dječake, a ona je ostala na cesti do dolaska hitne pomoći. Na njih je naletjela 19-godišnja vozačica Opela koja se kretala iz smjera Bala prema Puli. Protiv vozačice se podnosi kaznena prijava.
Za 24 sata ova hrabra majka je ispričala: „Vidjela sam da vozilo neće stati na pješačkom prijelazu i da se približava munjevitom brzinom. Shvativši da smo u opasnosti djeca i ja, morala sam ostati prisebna i odreagirati u sekundi. Prošlo mi je kroz glavu da hitno trebam spasiti svoju djecu, što sam, hvala Bogu, i uspjela. Starije dijete od šest godina koje sam do tog trenutka držala za ruku gurnula sam prema nogostupu, a mlađeg sinčića od dvije godine, kojeg sam držala u naručju, čvrsto sam stisnula u trenutku udarca. Ostao mi je u naručju i pao na mene kad me pokosio automobil. Niti njemu, nasreću, osim pretrpljenog šoka, nije ništa. Nalazim se na Odjelu traumatologije pulske Opće bolnice sa slomljenim gležnjem. Boli me, ali sam sretna jer moja djeca nisu stradala.
Ne znam kako me nije vozačica vidjela. Automobil koji je u tom trenutku bio s desne strane vidio me i stao je na pješačkom, a onaj s lijeve strane bio je udaljen oko 15-ak metara dalje. Kako sam gotovo prešla pješački osim tog zadnjeg koraka, vozilo se nije zaustavilo i udarilo me u nogu. Vozačica je imala vremena stati, ali nije. Rekla je poslije da me nije vidjela što je nemoguće. Počela je i plakati i ponavljala da me nije vidjela te da je nedavno položila vozački ispit. Stvorilo se u sekundi nekoliko ljudi pored mene. Nisam svjesna niti tko je zvao policiju i Hitnu pomoć. Samo mi je bilo u glavi da se djeca odvedu sigurno u vrtić, da ne gledaju dalje što se događa. Udarac je bio jak i samo sam klonula te pala. Silovita bol me presjekla i znala sam da je desna noga pukla. Dijete u naručju je plakalo, a stariji sinčić je samo nijemo gledao u mene. Uspjela sam pozvati vrtić i tete su preuzele moje sinove i hvala im puno. Moglo je sve završiti puno tragičnije, ne želim ni misliti o tome. Tužit ću vozačicu.“
