EMBA serijska poduzetnica i spisateljica Kristina Ercegović na svojoj internetskoj stranici progovorila o izazovima s kojima se susretala i o izazovima koji su je učinili onakvom kakva danas jest. O izazovima koji su je naučili ono što je najvažnije u životu – biti čovjek. Ali i da nikad ne treba odustati.
Ercegović je 2002. godine osnovala Herakleu – prvu agenciju u Hrvatskoj specijaliziranu za mystery shopping. Nadalje, 2012. godine osnovala je Mildu, piše kolumne, knjige i blog, a prošle godine pokrenula je konferenciju i radionice Žene i novac. Ercegović od 2010. godine vodi vlastitu tvrtku unutar koje se nalazi projekt naziva Business Cafe, koji umrežava i educira male poduzetnike, a ove godine slavi jubilarnih 10 godina poslovanja. Početak nije bio lagan, a nakon niza padova, došlo je vrijeme i za uspon. Cilj Business Cafea je savjetovati male poduzetnike kako pokrenuti, izraditi ili prodati svoj biznis. Pritom, posebna pažnja pridaje se činjenici da mali poduzetnici u realizaciji ne podlegnu sindromu izgaranja – jer ponekad se čini kako je najlakše odustati. Što je Ercegović u ovih 10 godina naučila, kroz što je prošla i koje su bile nove spoznaje u tijeku pokretanja i razvitka Business Cafea prenosimo u nastavku.
U svom blogu, potaknuta tekstom američkog kolege, Ercegović je došla do uvida u zaključak koji glasi: „Naš idealan klijent smo – MI SAMI“. Na tragu toga Ercegović je spomenula: „Hm, to mi je baš dalo poticaj za razmisliti i prisjetiti se duhovnog zakona da se UVIJEK RADI O NAMA. Da, radi se o nama. Ne radi se o tzv. sranjima koje doživimo u životu nego kako se s njima nosimo. Nitko nema savršen život, svatko nosi svoj križ. Zato zavist, usporedbe i takmičenja nemaju smisla kao što stalno iznova naglašavam.“
Ercegović je nadalje u 5 faza progovorila o svom Business Cafeu i tome kako su se gosti, publika i sponzori mijenjali tijekom godina. Ercegović je prvu fazu nazvala „Ajde, doći ću ti iz usluge“ i opisala je: „Prva faza je bila, ajde ona nešto pokreće, podržat ću je jer je znam, dakle FAZA – ‘AJDE, DOĆI ĆU TI IZ USLUGE. Budi sretna da sam tamo. I pričali su samo o svojim uspjesima. Sve se može kad se hoće, bla, bla. Nema pogrešaka, oni nisu ništa pogriješili njima je sve super, samo se moraš dobro organizirati i akcija.“
Druga faza nazvana je „Ovo nije običan event“ koju je opisala na sljedeći način: „Druga faza je ubrzo došla – nazvala bih je U JBT, PA OVO NIJE OBIČAN EVENT, ovo je POKRET – dakle – faza ČAST MI JE BITI POZVAN KAO GOST.“ Treću fazu nazvala je „Ja moram biti dio te priče“ nadodajući: „Ovu bih fazu opisala kao – Zašto ja nisam pozvan. Kako ona bira i poziva te goste. Tko stvarno stoji iza te priče? Može li se gostovanje kupiti? Ne, ne može. Nikad nije moglo. Nikad neće moći.“
Posljednje dvije faze Ercegović je opisala kao vrhunac poslovanja i nazvala ih je „Postali smo pojam i brend. Pokret. Način poslovanja“ te „Svoj na svome“: „Došli smo u fazu da nas se NE ODBIJA. Nema ne. Neki smatraju da još nisu dovoljno uspješni da budu naši gosti. Iako mi itekako mislimo i vidimo suprotno. Neki ne žele pričati o sebi. Neki se boje nastupa jer imaju prevelik strah od toga. No, ne je samo ne sada. I nema veze uostalom. Nije sve za svakoga niti smo mi za sve. I najpoznatiji poduzetnici su došli, s njima smo prethodno godinama i mjesecima, tj. s njihovim PR i sličnim službama dogovarali stroge smjernice, može 30 minuta, može 60 minuta, može samo 15 minuta.. ne može ovo, ne može ono… i na sve smo pristali. Ali onda kad su oni došli kod nas i vidjeli sve nas i osjetili tu našu energiju Bolje Hrvatske, nisu htjeli otići, ostali su i po 2 i više sati, umalo zakasnili na avione… kasnili na druge evente.. zahvaljivali se nama što smo ih zvali, rekli da ih obavezno zovemo opet. Zašto – jer uvijek slične nastupe i riječi imaju i govore pred studentima koji jednostavno nisu u fazi da prime pa se osjećaju kao da bacaju bisere pred svinje, ili pred uhljebima, a to su svijeta dva, potpuno različita. Dakle – zaista je druga priča kad svoje uspone i padove dijeliš sa 200 ljudi koji te razumiju. Ali ono RAZUMIJU RAZUMIJU. U svakoj stanici svoga tijela. Zato smo rasplakali mnoge goste, oba spola, zato su nama prvima rekli što nisu nikome, što nisu ni planirali, što se nisu ni sebi usudili priznati. Jer su imali osjećaj da su među svojim plemenom. Konačno. Ružno pače je našlo svoje labudove. Čim se objavi event, ulaznice se rasprodaju. Liste čekanja su odmah formirane. Ne gledaju se ni teme ni gosti. Poduzetnici znaju da su na Business cafeu svoj na svome, da je atmosfera i energija neopisiva, žele samo biti tamo. Tu samo sada već neko vrijeme. Unatoč svemu i svima.“
Što se tiče publike, Ercegović je opisala stanje publike od one koja je dolazila slušati o uspjesima i koja se sama osjećala loše i neuspješno. S vremenom su se gosti promijenili i govorili o svojim izazovima pa se na jednak način i publika promijenila. Naposljetku: „Prestali su dolaziti oni „prodavači i uvaljivači koječega“ koji networking vide kao uvalim ti vizitku pa svoj proizvod i nestanem, dakle nestajali su oni koji žele nešto UZETI i dolazili su oni koji ŽELE DATI. Prije su gledali joj tko je gost, koja je tema, ma ovo znam, on je ovakav onakav, ne mogu doći radi ovog onog.. a sada, objavimo termin, karte nestanu.“
Naposljetku, i sama Ercegović je primijetila promjenu na sebi te naglasila ono što je jednom i pročitala „Ako zaista želiš raditi na sebi, otvori svoj biznis“. U svom zaključku bloga Ercegović se ispovijestila: “Svi mi danas kažu kako sam se promijenila na bolje, posebno svi ističu kako sam mirna (vjerujte mi rezultat dubokog no bullshit rada na sebi) a i svjestan život u miru bez drama pomaže. (znat će kolegice na što mislim)
Dakle, ne radi se o sranjima koja nam se dogode, nego kako ćemo se s njima nositi. Kakva ćemo osoba putem postati. A ja stalno naglašavam da je to poanta poduzetništva, put, dakle da ostanemo i postanemo ČOVJEK.
Nije uvijek (bilo) lako.
Bilo je tu svega, prevara, krađa, kopiranja, privatnih i poslovnih izdaja, raznih uspona i padova, mojih pogrešaka koje su mi izazivale sram i krivnju, ma svega.
Bilo je dana kada mi se raspadao privatni život, a to se nije smjelo vidjeti na van.
Neke sam stvari mogla sakriti, za neke tada ja nisam bila dovoljno jaka pa su se vidjele.
Bilo je dana kad sam i ja mislila odustati i poslati sve u k.. i rekla sam curama, ovo je zadnji BC, ovo je moj zadnji event. Ne mogu više. A onda sam stala pred publiku i vidjela sve vas.
Nekad vi niste odustali zbog mene, a nekad ja nisam odustajala zbog vas. No, ne laje pas radi sela. Da se vratimo na početak priče. Kako se UVIJEK U ŽIVOTU RADI O NAMA, tako sam i ja putem shvatila da je Business Cafe trebao i meni. Trebao mi je da čujem i iznova slušam da ipak nisam luda, da nisam sama, da je moguće uspjeti na pošten način i da postoji jedna drugačija – Bolja Hrvatska.
Zaokret i Business cafe su trebali i meni jer su mi srušili svijet i život kakav sam vodila dotada i pomogli mi izgraditi skroz novi. Samo u mom slučaju pred očima poslovne poduzetničke javnosti. E taj dio nije uvijek bio najlakši.
Moja BAKA IKA, koju sam jako voljela i koja je umrla prije 9 godina, nije imala ništa, a dala mi je sve. Ostavila mi je u nasljedstvo doslovce jedan crveni papirić u obliku srca na kojem je pisalo LJUBAV SVE POBJEĐUJE (rekla sam sebi, jednom ću napisati taj roman). Sumnjala sam u to itekako. Posumnjam i danas. Ipak, zasada me svi lomovi nisu poslali u krivom smjeru nego baš u tom. I da, bako, bila si u pravu, LJUBAV SVE POBJEĐUJE. Na ovaj ili onaj način, LJUBAV uvijek pronađe svoj put. BITI i OSTATI ČOVJEK. O tome se radi. I u poduzetništvu. I u životu. I radi se o LJUBAVI. I u poduzetništvu. I u životu.
Hvala ti Business Cafe na svemu što si napravio za mene i za sve nas poduzetnike u ovih 10 godina.“
