Protekli tjedan došli smo do točke s koje nema povratka. Prvog poljupca. Jednostavno ovo izgleda ovako na papiru, a u stvarnosti nije uvijek tako. Dapače, u poljupcu se krije puno odgovora. Koliko ste se samo puta oduševili nekom osobom dok je pričala, dok ste je promatrali i sanjarali kako ta žena mora biti ”živa vatra ispod trepavica”, i onda, kada ste konačno došli do toga da se poljubite- razočarali se? Mnogo. Po poljupcu vidimo koliko smo tjelesno kompatibilni sa tom osobom, a i na kraju, kako će biti u krevetu… A koliko puta vam je taj prvi poljubac rekao koliko lijepih trenutaka tek slijedi? Eeeeeh…
Vratimo se malo na same početke, u doba kada nismo curu koja nam se sviđa tražili preko Fejsa, u vrijeme kada smo slušali Crvenu jabuku, bježali kroz prozor na njihove koncerte, presnimavali kazete i slušali radio čekajući omiljenu pjesmu da je snimimo. Vrijeme kada smo morali saznati broj telefona cure koja nam se sviđala. Back to 1996.
Sjećam se tako dobro te godine. Zaljubio sam se u glavnu frajericu u školi, Lidija iz 6.C. Bila je naprednija od svojih vršnjakinja. Dolazila je u školu u crnim pripijenim minicama i golicala nam maštu. Znam da se sviđala i mom naj frendu koji je sa mnom dijelio zadnju klupu. On nije znao da se sviđa i meni. Barem neko vrijeme. Lidija je već tada odlazila u Opatiju u diskoteku pa zadnjim busom doma. Nama je to bio science fiction. Nama je vrhunac svega bio školski ples koji se organizirao dvaput godišnje, i tada bi nas roditelji ”čuvali” dežurajući zajedno s profesorima. Vrhunac večeri bili su stiskavci kada su se ugasila svjetla i mi bi se stiskali ako ništa drugo s frendicama iz razreda. O poljupcu ni govora.
Ludio sam sve više za Lidijom, znam kako sam je gledao kako pleše na plesu za kraj prvog polugodišta, imala je taj pokret kojim kao da je govorila- cure, niste mi ni do koljena.
Naravno da nisam dugo izdržao, kada sam joj jednog dana, vrlo originalno, na hodniku u ruku stavio papirić ispisan točno ovim riječima: ”Da li želiš hodati sa mnom? Zaokruži DA ili NE.” Naravno, u najluđem scenariju nisam mogao zamisliti reakciju- pročitala je, pogledala me i rekla- NE. Uuu, kako sam se posrao. Ajme. Postala mi je još zanimljivija.
Za nekoliko mjeseci otišli smo na izlet u Zagreb. Naš razred i pola cekavaca. I Lidija koja sjedi s mojom sestričnom. Gledao sam je kako hoda po zoološkom vrtu i pomislio da moram nešto ponovno poduzeti. Ne sjećam se ni lavova, ni majmuna ni pandi. Samo Lidije. Bus se za nazad pokvario i ja sam, kao slučajno, sjeo na sjedalo iza Lidije i moje sestrične s kojom sam počeo konverzaciju i pričao najveće gluposti iz svog repertoara. Lidija se zainteresirala za tematiku pa je i ona sudjelovala u razgovoru. Izmišljao sam priče, kenjavio o tome kako smo susjedu krali jabuke i breskve, ova se smijala kao sumanuta i jednostavno sam po prvi puta osjetio da joj se možda malo i sviđam. Popravili su prokleti bus iako sam ja htio da ga nikada ne poprave i da ostanem u tom busu zauvijek nasmijavati Lidiju. Na odlasku, potpisala mi se na torbu korektorom. Izvrsno.
Sljedeći dan u školi lijepo smo se gledali po hodniku, a kasnije je ona ušla u moj razred sa papirićem na kojem je pisalo ”ZAUVJEK TVOJA”. Već tada sam bio alergičan na pravopis i ije/je, ali začudo, u tom trenutku nije me to smetalo. I tako, Lidija je postala moja cura. Kao u filmu.
Bližio se novi školski ples, ja sam , naravno, kao i uvijek, kasnio jer sam negdje imao nastup s harmonikom, i ono, Lidija i ja plešemo. Ona mi govori kako lijepo mirišem, par puta skužim kako naginje glavu, a ja nekako refleksno odmičem svoju vugla i sam sebi govorim: majmune, kretenu, papku, usrao si se, htjela te poljubiti, luzeru. Šupak si. Najveći. Pičkica.
Sakupljam hrabrost, sa knedlom u grlu kažem ja njoj – ajmo malo sjest na klupicu iza zvučnika. Kao da je jučer bilo mogu osjetiti atmosferu, band svira ”Stara zvona”, te godine apsolutni hit, starci i profesori na vratima dežuraju, ovi iz razreda plešu stiskavac, a Lidija i ja na klupici. Gledamo se. Ja njoj: ”mogu li te poljubiti?” Ona mi uhvati glavu i počne ljubiti. Ne ljubiti, uvali mi jezičinu, ja gledam – koji je sad ovo klinac, nisam ja to tako zamišljao! Vrti ona tim jezikom po mojim ustima, mislim ja, valjda se to tako mora, pa i ja uzvratim. Ali nije to bilo normalno vrćenje… ne ne… to je bila centrifuga! Trenutak kasnije bilo mi je jasno da su valjda svi vidjeli što izvodimo iza te klupice, srce mi je lupalo valjda 200 u minuti, i još uvijek sam si mislio- u jebote, kako me zaslinila. Al nema veze. Nisam ispao šupak. Poljubili smo se.
Dobro se sjećam i kako mi se nasmijala Mašina mama koja je te večeri bila dežurni roditelj. Propao sam u zemlju od srama. Da li ima netko tko nije vidio?
Ne moram ni napominjati da je sljedeći dan to bila tema svih razgovora u razredu. Prvi sam se poljubio, svi su me pitali kako je to, a ja sam, kao, kulerski odgovarao- ma super, ono, normalno…
Šesti razred, eeeeeeeej, to je za našu generaciju bilo hiper-napredno, dok danas već svi ti klinci puše, a neke klinke su već vjerojatno i trudne.
Lidija i ja bili smo cura i dečko još nekoliko mjeseci dok nije došlo ljeto pa je ona počela odlaziti na kupanje sa starijim frajerima na Slatinu. Nisam je godinama vidio ali ovih trenutaka uvijek se rado sjetim. Pogotovo kad pomislim koliko sam bio prestrašen kada sam je prvi puta zvao na telefon, pa onda zamoliti njenu mamu da nju dobijem na telefon, predstaviti se… nije bilo inboxa, chata i svega ostaloga. Možda je baš zato i imalo svu tu draž. Ponekad kad čujem band La Bouche sjetim se baš tih godina. Nezaboravno.
Savjet za sve one koji ne znaju kako prvi put poljubiti curu?
Ne slušajte mene, ja to ionako radim tek na trećem dejtu.
Mauro
