Subota, 18.06.2011

Intervju: Nada Matošević Orešković

Mislim da bi se Riječke ljetne noći moglo iskoristiti puno više kao turistički proizvod.

Dobar dan, maestra Matošević. Moram Vam reći da sam uvijek smatrala da je Rijeka sretna i posebno privilegirana što u svome matičnom teatru ima ovako mladu i uspješnu dirigenticu. Koliko znam, malo je takvih u svijetu.
Da, zapravo je malo žena u toj struci, iako moje zadnje iskustvo kazuje da se stanje mijenja. Baš nedavno bila sam članica stručnog povjerenstva za prvi krug međunarodnoga Matačićeva natjecanja za mlade dirigente, koje će se na jesen održati u Zagrebu, a na koje se prijavilo više žena nego prije. Dakle, i u to zanimanje, doduše vrlo polako, ulaze žene, i kod nas i u svijetu. Ali to je specifičan poziv i posao. Znam reći da svi instrumentalisti ili svi pjevači imaju svoj instrument ili svoj glas uza se, a dirigent svoj instrument, koji bi bio orkestar, ne nosi sa sobom. To su već dijametralno suprotni uvjeti za rad, drukčije nego kod ostalih umjetnosti i umjetnika.

Nakon studija u Ljubljani, dolazite u Rijeku na mjesto dirigentice orkestra Kazališta, puni planova, energije i želje za stvaranjem. Sigurno ste to i danas. Postoji li razlika između ondašnje i današnje maestre Matošević?
Razlika sigurno postoji, prije svega u iskustvu, u odnosu s okolinom i ljudima s kojima radim, ali mislim da još uvijek imam u sebi tu želju i strast prema glazbi kao i kada sam tek počinjala. Bez toga se i ne bih mogla baviti umjetnošću.

Da bi vodio orkestar, dirigent mora imati snagu i autoritet. To su obično osobine koje se pripisuju liderima, a bez obzira na emancipaciju, više se povezuju s muškarcima. Je li Vam teško kao ženi u svemu tome? Osjećate li se katkad kao otok?
Pa znam samo da se nama ženama moguće greške puno teže praštaju nego muškarcima. Mislim da autoritet i sve ono što ste spomenuli nije toliko povezan sa spolom, jer autoritet ili posjedujete ili ne posjedujete. Poznajem puno muškaraca i muških kolega koji to nemaju. Kada govorimo o dirigiranju, pred očima imamo gospodu koja već imaju poneku sijedu vlas na glavi, i onda to povezujemo s autoritetom.

Sada ste u drugome mandatu intendantica riječkog Kazališta. Vodite ga kreativno, nadahnuto, ali će neki za Vas reći i da ste malo prestrogi. Je li razlog tome specifičan posao dirigenta u kojem su svaki pokret, treptaj i disciplina važni, a timski je rad možda važniji nego u bilo kojem drugom segmentu umjetnosti?
U odgovoru na to pitanje, najprije bih se vratila u prošlost, odnosno u doba mladosti i djetinjstva. Spadam u generaciju koja je odmalena pohađala dvije škole – osnovnu i glazbenu. Provodili smo doslovno cijele dane u školi i morali smo biti dobro organizirani da bismo uopće stigli ispuniti sve obveze. A to sigurno stvara određenu naviku koncentracije i discipline, naviku da ništa nije teško i da se sve može. Otuda kod mene određena discipliniranost koja se povezuje sa strogoćom, ali mislim da je strogoća preplošan pojam da bi se njime okarakteriziralo bilo koju osobu.

Naslijedili ste Mani Gotovac, legendarnu Mani Gotovac koja Vas je u trenutku odlaska smatrala svojom pravom nasljednicom. U kakvim ste odnosima s Mani danas, čujete li se, savjetujete li se o kazalištu ili umjetnosti?
Nakon što je Mani otišla u mirovinu, nismo ostale u kontaktu, a do tada smo bile povezane i surađivale smo. Uz nju sam puno naučila, pogotovo što sam bila jedan od ravnatelja Kazališta u njezinu mandatu. Ali njezinim odlaskom iz Rijeke prestala je naša komunikacija. Jednostavno imate neke druge ljude koji se u danom trenutku nađu pored vas i onda s njima komunicirate, kreirate i stvarate dalje.

U riječkom Kazalištu osjeća se kreativnost, individualna i timska, stvaralačka energija. Iza svega stoje ljudi, umjetnici s izraženom individualnošću, zanosom, često djetinjom dušom, pa i egom. Kako kao intendantica uspijevate sve to pomiriti?
Nema određenog recepta, idem od iskustva do iskustva, balansiram. Ljudima koji tu rade pokušavam dati osjećaj da imaju slobodne ruke, da mogu stvarati, a da im nitko ne sjedi nad glavom i pritišće ih. S druge strane, to je odgovoran posao koji, uz programski, ima i financijski dio. Morate jako dobro nadgledati situaciju da ne bi krenula u neželjenom smjeru i izmaknula kontroli. Ja kao intendantica odgovaram za umjetnički i financijski program te za kadrovsku politiku. Nije, dakle, lako pomiriti sve naše želje i uskladiti razgovore od prvog sastanka s autorskom ekipom ili redateljem do onoga što si možemo priuštiti u tom trenutku. Za to je potrebna određena mudrost, takvi razgovori i pregovori da se svima nama ispune želje i da to uspijemo ostvariti na neki za sve nas prihvatljiv način. Nije uvijek lako, ali je uvijek lakše raditi s istinskim umjetnicima nego s onima koji to nisu. S pravim, istinskim umjetnicima nema nikakvih problema, naročito ako nam je isti iskren cilj – kreiranje istinske kazališne predstave.

Bez obzira na recesiju i ekonomsku krizu, vrlo ste produktivni. U Kazalištu se stalno nešto događa, a kako stanujem preko puta, shvatim da je neka predstava prošla i da je nisam uspjela pogledati. Čini mi se kao da neke predstave prebrzo odu.
Neke predstave traju dugi niz godina i ako nam se čini da ih u jednoj sezoni ima manje, to ne znači da smo ih skinuli s repertoara. Ponajprije se to odnosi na glazbene predstave. Kod dramskog je repertoara malo drukčije, tu je potrebno više novih predstava jer u gradu poput Rijeke računamo na određeni broj ljudi pa ne možemo neograničeno izvoditi neke predstave. Što se tiče opere, predstave se mogu obnoviti, pa i s nekim drugim pjevačima koji su onda zanimljivi jer su novi. U sezoni u dramskom programu imamo u prosjeku oko dvanaest repriza za svaki premijerni naslov, što neki naslovi prekorače, a neki ne uspiju dostići. Evo, zadnja predstava Sjajno mjesto za nesreću već samim time što je na kraju sezone izašla kao premijera, neće moći odigrati veći broj predstava. Ali, recimo, Operu za tri groša imali smo u planu igrati dvanaest puta, a već je do sada održano petnaestak predstava. Sve to ovisi o žanru, popularnosti, o tome kako ljudi prihvate koju predstavu.

Jeste li zadovoljni posjećenošću predstava?
Jesmo. Ljudi dolaze unatoč ne baš sjajnoj ekonomskoj situaciji, ali upravo zato imamo stalno neke akcije, popuste i brojne mogućnosti da posjetitelji dođu lakše do ulaznice. Tako i nezaposleni s potvrdom o nezaposlenosti mogu dobiti besplatnu kazališnu ulaznicu. Kazalište apsolutno ima otvorena vrata za sve društvene slojeve i za sve ljude koji žele pogledati predstave.

Jeste li i koliko socijalno osviješteni?
Svakako da sam socijalno osviještena i politika je našeg kazališta da bude socijalno osjetljivo – od karata koje sam spominjala za nezaposlene do brojnih povoljnosti za umirovljenike, studente, škole i organizirane grupe, a posebna se pažnja posvećuje osobama (ili grupama) s invalidnošću. Također, Kazalište redovito sudjeluje u humanitarnim projektima, bilo da ih samo inicira ili sudjeluje u njima. I to se ne vezuje samo za moj mandat, to je uobičajeno već otprije. Vodimo brigu o svim društvenim slojevima ovoga grada, pa i šire, jer Kazalište djeluje na području cijele Primorsko-goranske županije. Usput bih spomenula da imamo jednako tako dobre kontakte i suradnju s Istarskom županijom čija publika posjećuje naše Kazalište.

U Rijeci je pomak počeo od kulture, točnije od Kazališta. Nakon svih riječkih tvrtki koje više ne postoje, a koje su trebale biti temelj za razvoj kulture i Kazališta, ono je ipak snažno i to zahvaljujući svojim aktivnostima, odnosno kvalitetnim i zanimljivim produkcijama.
Nedavno smo u jednom širem krugu raspravljali o sustavu kazališta kao naslijeđu bivšeg sistema i zaključili smo da je to jedna od rijetko dobrih „stvari“ koja nam je ostala iz nekih drugih vremena. Iako nekima izgledamo kao mastodont koji samo guta novce, Kazalište danas itekako opravdava svrhu svog postojanja te čini stup kulture našega Grada i cijele regije. Danas je jedini put opstanka kazališta s angažmanom ovako velikog broja ljudi, kvalitetan i sustavan rad, ozbiljno shvaćanje onoga što radimo, strast prema onome što radimo i posvećenost tome. Jer ovo nije posao u koji se uključite kada dođete i isključite kada odete. Zapravo, vi živite s kazalištem dvadeset četiri sata na dan, i koliko dobre i pozitivne energije svi uložimo, toliko se to i vidi prema van.

U travnju je došlo do određenog nesporazuma kada su tri glumice riječkog Kazališta nastupile u predstavi zajedno s radnicama Kamenskog. Bila bih neiskrena kada ne bih rekla kako smatram da je njihov angažman bio neupitan, čak vrlo važan. Predstava bez glumica: Tanje Smoje, Jelene Lopatić i Andreje Blagojević ne bi imala tu komponentu dramske umjetnosti i istine koja je potrebna. Možete li mi nešto reći o tome?
Pa prije svega moram reći da duboko suosjećam s radnicama Kamenskog i sa svim sličnim sudbinama u ovoj našoj državi, kojih je, nažalost, jako puno. I zaista mi ne bi palo na pamet na bilo koji način prepriječiti nekome angažman u nečemu što je toliko plemenito i humanitarno kao što je konkretno bio taj projekt. Nažalost, sve što je uslijedilo zapravo nema veze s radnicama Kamenskog niti s humanitarnom komponentom ove predstave. Dakle, sve što se dogodilo nema s tim nikakve veze budući da su naše tri glumice dobile benignu opomenu da za bilo kakvo sudjelovanje izvan matične kuće trebaju dobiti odobrenje. To je cijela priča. Sada ne bih ulazila u polemiziranje i u to kome je bilo u interesu da sve iznese na sasvim drugi način u javnost. Nikad mi ne bi palo na pamet da dovodim u pitanje ičiji angažman u nekom humanitarnom projektu, dapače i sama sam vrlo često dijelom takvih akcija.

Je li Vas povrijedilo to što ste za njihov angažman saznali iz medija?
Nije me to povrijedilo i nisam to osobno tako doživjela, već isključivo kao njihov propust, zbog čega sam ih opomenula. Vidite, svi smo ovdje u kući svaki dan, vidimo se i na ulici, pozdravljamo se i razgovaramo, čak nije bila nužna ni procedura pisanja jer nisam u tom smislu formalist, dovoljna bi bila i usmena obavijest ravnatelju drame ili meni. Bilo je to samo pitanje načina, i to je sve. Na žalost, sve se izrodilo u lažnu senzaciju.

Mislite da ima puno lažnih i loših senzacija u našem društvu, pa i u nekim medijima?
Spas vidim u prepoznavanju nečega dobrog u onome što ljudi rade, a ne uvijek u traženju nečega lošeg. I to najčešće od ljudi koji nemaju velike rezultate u životu, jer oni koji su nešto stvorili i namučili se da postignu nešto, znaju cijeniti trud drugih ljudi koji na isti način rade, trude se i žrtvuju.

Pred nama su Riječke ljetne noći, osme po redu. Otvorenje je kao i inače spektakularno, ove godine dolazi grupa Transe Express s predstavom Tambours de la Muerte. Ponosna sam kada vidim kako rijeke ljudi dolaze na to otvorenje…
To je zaista događaj za grad. Mi smo prošle godine nabrojili petnaest tisuća ljudi na otvaranju. Uvijek je to i za nas veliko uzbuđenje i iščekivanje jer ni sami ne znamo što nas očekuje i generalne probe vidimo tek večer prije. Trudimo se pronaći uvijek nove grupe koje rade po principu uličnog kazališta, iako se i to već polako iscrpljuje, pogotovo vezano za financije. Morate ići samo na manje novaca, ne na više, i u okviru tog novca koji imamo, pokušavamo naći nešto atraktivno i zanimljivo. U svakom slučaju, otvaranje je prilagođeno najširem krugu ljudi, tako je i osmišljeno. Nakon otvaranja kreće već profilirani program koji treba privući domaću kulturnu publiku, ali i turiste, strane goste. Taj je naš program koncipiran i kao produžetak kazališne sezone, a samim time temelj čini kazališna publika.

Ali za Riječke ljetne noći ipak možemo reći da su kulturno-turistički proizvod. Može li okruženje, po Vama, pratiti taj proizvod?
Svi smo svjesni da se moramo umrežiti, a na neki način i jesmo umreženi, ali da bi se postigao napredak, treba puno raditi. Mislim da bi se Riječke ljetne noći moglo iskoristiti puno više kao turistički proizvod.

Surađujete li dovoljno s Turističkom zajednicom?
Da, Turistička je zajednica suorganizator i izvrsno surađujemo. Ali koji su to instrumenti u samom turizmu za širenje interesa publike koja će tu doći, to je segment o kojem ne mogu suditi jer to nije moje područje i struka. Mi činimo maksimum onoga što možemo, to mogu reći za svoje ljude i za cijelu ekipu koja intenzivno odrađuje mjesec dana pripreme i još mjesec dana Festivala u vrlo teškim uvjetima, po vrućini i na raznim lokacijama raširenim po cijelom gradu. I svi uvijek steknemo neko novo iskustvo iz kojega učimo.

Središnji događaj festivala je Baba Jaga je snijela jaje, predstava rađena prema romanu Dubravke Ugrešić, u režiji Ivice Buljana, a nastupaju tri gošće glumice – Alma Prica, Ana Karić i Milena Zupančić. Poznata imena hrvatskog i nekadašnjeg jugoslavenskog glumišta.
Istina je da su to poznata imena koja će privući ljude u kazalište, ali ja bih, osim na te tri uvažene gošće, stavila naglasak i na samu autoricu Dubravku Ugrešić koja ima zavidnu međunarodnu karijeru, a taj je njezin roman doista sjajan. Očekujemo završnu verziju dramatizacije romana koju radi Ivor Martinić i veselimo se radu na toj predstavi.

U glazbenom dijelu je opera Cavalleria Rusticana koja je prošle godine postigla velik uspjeh te gostovanje plesne predstave Othello u koprodukciji u kojoj ste angažirali teatar Grad iz Budve i Bitef Teatar. Uz spomenute dramske umjetnice, ovo je dokaz da kultura ruši granice i povezuje ljude…
Uvijek je to činila, pa tako čini i danas. Pozvali smo plesnu predstavu Othello koreografkinje Maše Kolar koja je inače naše gore list i Zorana Markovića. Odlučili smo se za plesno gostovanje koje je zanimljivo za publiku, a koje možemo postaviti na takva mjesta na kojima se izvode predstave Riječkih ljetnih noći. Velika baletna predstava ipak iziskuje kazališnu scenu, a ne prilagođene ambijente. Cavalleriju ove godine ponavljamo čak dva puta, a pozvali smo Zorana Todorovića, jednog od vodećih svjetskih tenora, da gostuje kao Turiddu, i tako se predstavi riječkoj publici.

U svakom slučaju, Riječke ljetne noći određeno su kazališno i ljetno osvježenje…
Riječke ljetne noći su festival zamišljen drukčije od onoga kako kreiramo program u sezoni. Dakle, kreiran je po principu the best of i za svakoga ponešto. To je vrlo raznolik program koji dijelimo na dramski i glazbeni, a dio otvaranja i zatvaranja ulazi u neku formu spektakla. I, naravno, osluškujemo što bi naša publika htjela da joj ponudimo od jazza do koncerta, world music koncerta; za ove se Riječke ljetne noći obnavlja i predstava HKD teatra Hamlet u selu Mrduša Donja, tu su uvijek tradicionalne dramske premijere, opere… Tu je i ciklus filmova na otvorenome koji smo započeli prošle godine. Nepretenciozan, visoko kvalitetan i zanimljiv program, ali rekla bih i atraktivan, bez obzira na vrlo malo novaca kojima raspolažemo.

Kako se snalazite?
Pa čujte, kada se uspoređujemo s nekim drugim festivalima koji imaju sličnu koncepciju i kada vidim koliko imaju novaca, svakako smo u podređenom položaju. Odasvud pomalo namičemo sredstva i jako smo ponosni kako to sve uspijevamo. Naravno da publiku ne zanima koliko vi imate novaca na raspolaganju, ali jako smo pažljivi pri trošenju kako bismo uspjeli napraviti ovako izniman program. Inače mislim da u Hrvatskoj trenutno ima previše festivala; održavaju se preblizu jedan drugome. Trebalo bi ih biti manje, ali da ostanu oni kvalitetniji.

Kakva je Nada Matošević privatno, u svoje četiri zida?
To zna samo onaj koji je sa mnom u četiri zida. :) Malo je nezgodno kada morate govoriti o sebi. Moj otac i moja majka kažu da sam dobra, svojem sam suprugu isto dobra. Kod kuće sam vrlo mirna, ne govorim puno, dobro, i inače ne govorim puno – više radim nego što govorim. :) Volim se relaksirati, isključiti, iako volim znati je li sve u redu. Na raspolaganju sam praktički 24 sata, ne u smislu da iščekujem pozive, već da sam dostupna.

Volite ići u goste, družiti se, kuhati…?
Volim se družiti, ali s uskim krugom ljudi. Uglavnom su to ljudi koji nisu vezani uz kazalište. Volimo pozivati goste, ali i izaći van, u restoran. Zapravo, volim sve što život čini lijepim.

Čemu se radujete, a što Vas rastužuje?
Radujem se lijepom vremenu, to mi je prilično važno. Teško mi padaju razdoblja kiše, a veselim se kada je vrijeme sunčano i optimistično. To mi je odmah poticaj za ustajanje iz kreveta. Radujem se kada napravimo nešto dobro i kada nam publika potvrdi da je to doista dobro. To je isto kao kada vam se nakon neke velike kiše ukaže svjetlost i sunce; onda ste sretni jer znate da je sve to imalo smisla. Rastužuje me užasno ljudska glupost i zavist, rastužuje i ljuti, to dvoje i to u kombinaciji.

Što biste željeli napraviti za sebe osobno, a što za Kazalište i Rijeku?
Sebi osobno poželjela bih još puno toga jer mislim da me još dosta toga očekuje – i u obitelji, ali i upoznavanje novih sredina, ljudi, što uključuje i nova putovanja. A možda se i okušati u nečemu posve drugom, različitom od ovoga sada. Katkad razmišljam o tome što bih bila da nisam to što jesam, zamišljam se u nekim novim situacijama. Svaki posao nosi svoj teret pa čovjek misli – što sam si to natovario na glavu. Možda bi neki drugi posao bio drukčiji, a opet taj netko drugi misli o nama također tako. Ali u redu je razmišljati.
Rijeci bih doista željela da, bez obzira na broj stanovnika, postane veliki grad, širokih razmišljanja, da se malo više otvori novim idejama, viđenjima i razmišljanjima. Tu mislim na ljude u Rijeci jer grad kao grad ne znači ništa bez ljudi. Kazalištu sve to, ali prije svega dovršetak jednog procesa za koji bih se usudila reći da sam ga ja započela, a to je profesionalizacija u pravom smislu te riječi. Da se odmaknemo od nekih negativnih predznaka prošlosti i da tu rade ljudi koji su zaista profesionalno, duhom i dušom posvećeni onome što rade. I želim nam još puno projekata, puno ideja, mašte i puno publike.

Razgovarala: Dunja Pavešić
photo: Petar FabijanDamir Škomrlj

Tagovi

, , ,

Slični članci
Sviđa ti se članak? Podijeli ga...

Odgovori