Zanimljiv dokumentarac u natjecateljskom dijelu programa 22. Sarajevo Film Festivala, “Moj vlastiti rat” autorice Lidije Zelović, jučer nam je predstavio moguću metodu sagledavanja prošlosti. Svatko od nas ima osobna iskustva na osnovu kojih gradimo svoju sliku o prošlosti. Ako pokušamo uključiti malo empatije u ovaj proces, onda nam se logično javlja potreba da pokušamo shvatiti istu situaciju gledanu očima “suprotne strane”. Tako autorica filma kao primarni zadatak ima cilj koji glasi: “Moram zaustaviti rat u svojoj glavi“.
Dvadesetak godina provedenih u progonstvu u Nizozemskoj nije pomoglo razumijevanju svega što se zbivalo tokom rata. Autorica se vraća u Sarajevo sa željom da čuje iskustva drugih te tako eventualno stvori objektivniju sliku. Ona ne može prihvatiti da više nema Jugoslavije, dok je ta ista zemlja za njenog oca “svršena stvar”. Oslobođen Jugoslavije otac danas mirno može osjećati svoje srpstvo. To autorica nikada nije primijetila tokom odrastanja. O djedu, četniku, također nije znala mnogo, a sliku četnika pamti iz ratnih filmova. Danas, međutim, otac ima neku drugu verziju prošlosti, uključujući i četnikovanje svoga oca.
Rođak Željko u ratu snajperista, priča svoju priču sjedeći danas u Beogradu. “Ubijali smo samo vojnike, a nikada civile. Ne znam tko bi to radio i zašto”, kaže on uz izražen nervozni tik žmirkanja očiju. Autorica bi mu voljela vjerovati, no, tko je pobio tolike civile snajperom u Sarajevu tokom četiri godine opsade?
Osjećaj nepripadnosti izopćio ju je davno, a ona se trudi da nikome ne stane na žulj, već samo želi čuti priče iz neke druge perspektive. Put je vodi do Kalinovika, rodnog mjesta Ratka Mladića, gdje je on heroj i netko kome se vjerovalo i još uvijek vjeruje. Snježan, prijatelj i suradnik autorice iz mirnih davnih vremena snimao je Ratka Mladića u Srebrenici (kad on dijeli čokolade i uvjerava gomilu isprepadanih izbjeglica kako im se ništa neće dogoditi). Snimatelj Snježan danas sjedi s autoricom koja mu predlaže da odu do Srebrenice i čuju drugu stranu, kako bi imali uvid u objektivniju istinu. Ovoga to, naravno, ne zanima. A zašto je to tako “naravno”? Pa valjda zato da bismo ostali zakopani svatko na svojoj strani istine, u svome rovu spremajući se za neki budući rat.
Razočaranje je veliko, a praznina također, kad npr. izgubiš domovinu. Ili kad izgubiš dio sebe, jer je zemlja u kojoj je čovjek rođen s odgovarajućim jezikom dio njegovog osobnog identiteta. To što se jednom izgubi teško je ponovno pronaći… Ali zato pronađeš nešto drugo, kako je autorica rekla na pressici nakon projekcije. Pitanje je, naravno, što je to što svatko od nas može pronaći ako se odluči na taj put. U strahu od novih “pronalazaka” u sebi, čovjek se zakopa u svoju istinu, vječno referirajući na to da ni oni drugi nisu napravili nikakav korak naprijed u smjeru pomirenja i razumijevanja. Ta ‘pat pozicija’ je stanje u kojem se jednom zaraćeni narodi i dan danas nalaze.
Svatko sa svojom istinom, a bez potrebe za bilo kakvom sumnjom. Jer sumnjati u sebe nikako nije lako… Ali je apsolutno mudro i potrebno.
Davor Mucić
MOJ VLASTITI RAT / MY OWN PRIVATE WAR
Mama, koja je razlika između dobra i zla? Što se dogodi kada kolektivna trauma uđe u obitelj? Kako izaći na kraj s vlastitom ratnom prošlošću? Kako svoju djecu osloboditi toga tereta? U ovom iznimno intimnom dokumentarcu Lidija Zelović pokušava odgovoriti na prethodna pitanja na osnovu vlastitog životnog iskustva.
Redateljica: Lidija Zelović
Uloge: Lidija Zelović
Scenarij: Lidija Zelović i Rogier Kappers
Direktori fotografije: Alexander Goekjian, Marinus Groothof, Lidija Zelovic and Tatjana Bozic
Montaža: Alexander Goekjian
Zvuk: Sam Simons and Rogier Kappers
Producentica: Margie Monfils
