Ali i dalje imam dojam da je moj odnos s Njim poseban. Vjerujem da ono nešto postoji, kao što postoji dan i noć, sunce i mjesec, dobro i zlo, eto radje bih napisala nedobro, ali ajmo bit konkretni, uglavnom smatram da tamo negdje sve piše ili kad tad bude napisano. Za moje najmilije kojih nema, naprimjer za moje dvije drage voljene prijateljice koje su me napustile mlade i lijepe, a pune mudrosti i dobrote, mislim da su negdje na nekom sigurnom, toplom i lijepom mjestu. Hoćete konkretnije?
Zamišljam ih na roza oblacima kako piju čaj, obučene u lagane, divne haljine pastelnih boja, ćaskaju dobro raspoložene, čak sretno opuštene, i dobronamjerno bdiju nad nama, mada ih mi njihovi dragi ne želimo opterećivati, ali kad već žele i …koliko god mogu čuvaju naše male živote. Kada mi je teško, kada me presretne neki problem ili nešto prijeti nekom mom, ili kada grune neki glupi rat tamo negdje u svijetu, čak i tada, pomislim hoće li Bog pomoći, a u meni se spontano stvori misao: Bože pomozi.
Dakle on Njega očekujemo pomoć, pažnju, dobrohotnost, a nemalo puta i čuda. Tako da sve češće u tisku, medijima, u raznim porukama pronalazim riječ božju, ili uz božju pomoć. Obično se to koristi intimno, u tom osobnom odnosu s Bogom ili je povezano s religijama, ali sada nekako postaje i javno. Neki dan tako šetam Ilicom, prema Britancu, i u jednom poznatom dućanu s organskom hranom i proizvodima, pročitam da je sve što nude porijekom iz prirorode i prije riječi prirode ubačena je riječ „božje“.
Dakle, dakle božje prirode, mislim si ja. Što su time htjeli reći? Dobar martientiški štos koji sugerira vjernicima da je sve to što nude došlo od Boga, dakle neprikosnoveno je tako, ili da je netaknuto i čisto, kao što je to i On sam, ili poziva pomalo upomoć i kaže da su čuda, uz Božju pomoć, moguća. Da, doista vjerujem da su čuda moguća, vjerujem i u sudbinu, vjerujem u puno dobrih i lijepih stvari. Ali, sjetimo se one mudre koja kaže „Pomogni si sam pa će ti i Bog pomoći“. Dakle, da zaključimo čuda jesu moguća i divno je vjerovati u njih, čak i iskusni, mudri liječnici kažu da ponekad kod nekih izlječenja ne znaju gdje prestaje medicina, a počnije čudo, ali nemojmo sjediti skrštenih ruku i čekati da se ona dese sama od sebe. Pomognimo si, složimo se, radimo, maštajmo odnosno imajmo viziju, poštujmo se i opet radimo, učimo, radimo..a onda su i čuda salgledivija i moguća, onda i On uskače.
Dunja Pavešić
