Prvo jutro u Valparaisu obradovao me odličan doručak u hostelu. Nakon zobenih pahuljica gazdarica bi svakome napravila ukusan topli sendvič sa šunkom i sirom. Nakon doručka sam zajedno s Portugalcem Donatom krenula na dogovorenu pješačku turu. Najprije smo išli po njegovu prijateljicu Nizozemku u susjedan hostel, pa smo krenuli prema centru i brdu Alegre, gdje smo se ispred jedne crkve morali naći s vodičem. Malo smo se gubili po nepoznatim uličicama i došli do krive crkve, ali smo uskoro našli i onu pravu. Tu su nas čekali vodič i mladi australski par, također iz našeg hostela, koji je za medeni mjesec izabrao dvanaest medenih mjeseci na putu oko svijeta, a nakon Južne Amerike kreću na putovanje po Europi. Simpatičan mladi vodič Rob, s afro kosom svezanom u rep, iz Philadelphie je u SAD-u i već nekoliko godina živi u Valparaisu i vodi pješačke ture. Lako nam je zapamtio imena i krenuli smo u ležernu šetnju po živopisnim brdima. Kako nas je bilo samo petoro, brzo smo se svi sprijateljili i razgledavanje je krenulo u neformalnom i zabavnom tonu.
Uska i strma ulica na jednom od brojnih brda Valparaisa. Na sreću mi se njima nismo uzbrdo penjali nego smo išli poprijeko s jednog na drugo i na kraju se spustili u donji grad.
Krenuli smo u podne, ali bilo je baš ugodno toplo i ne prevruće. S brda se pružao pogled na cijelu luku i brodove u blagoj sumaglici. Rob nam je puno ispričao o pojedinim dijelovima grada i rado odgovarao na sva naša pitanja. Cerro (brdo) Alegre i Concepcion krase živopisne ulice s kućama u raznim bojama te mnoštvom kafea, restorana i šarmantnih kutaka. Navodno, nakon što bi obojali brodove u luci, kante s ostatkom boja ostavljane su na molu, pa bi ih ljudi uzimali i koristili za bojanje svojih kuća.
Osim raznobojnih kuća Valparaiso krase i maštoviti grafiti od kojih mnogi prikazuju grad i stare limene žičare koje povezuju njegov donji i gornji dio.
Nakon sat vremena Rob nas je odveo u mali kafić gdje nas je gazdarica dočekala s osvježavajućim sokovima, malim sendvičima i kolačima za okrjepu što je uključeno u cijenu ture. Nakon dobrodošlog predaha nastavili smo prema brdu gdje se nalazi kuća čileanskog pjesnika Pabla Nerude, La Sebastiana, koji je Valparaiso opjevao u svojim pjesmama. Danas je kuća pretvorena u muzej, a ostale dvije kuće Pabla Nerude nalaze se u Santiagu i na obalnom području Isla Negra.
La Sebastiana, kuća koja pruža predivan pogled na luku Valparaisa i Pacifik, proteže se na nekoliko katova, a Pablo Neruda je s njenih prozora volio gledati tradicionalni novogodišnji vatromet.
Mjesto na kojem se urušila zgrada prilikom jakog potresa kojeg je Čile pretrpio početkom 2010. Stradala je i zgrada hostela u kojem sam odsjela, a sad je renovirana. Rob nam je rekao da je trebalo godinu dana da bi se Valparaiso počeo oporavljati..
Kad smo se spustili u donji grad provozali smo se starim trolejbusom, a zatim krenuli na vožnju jednom od žičara. Žičare su kao i ostatak grada obojane živopisnim bojama, a vožnja je vrlo jeftina. Iako ne traje više od nekoliko minuta, zanimljivo se provozati u tim šarenim limenim kutijama, a i praktično.
Žičarom Reina Victoria popeli smo se do brda Alegre.
Tura je završila oko tri popodne, a Rob je rekao da mu je s nama bilo super i ako želimo možemo mu se pridružiti na pivi i odličnim tortiljama koje poslužuju u jednom od njegovih najomiljenijih barova. Nizozemka je morala otići jer je odlazila iz grada, ali mi ostali rado smo pristali. Zajedno smo se dobro zabavljali, pa je poziv na piće došao kao naručen.
Šarmantan bar u retro stilu svojim nas je detaljima i opuštenom atmosferom oduševio.
Popodne je začas prošlo u smijehu i ćaskanju uz pivo. Kuhinja je bila zatvorena do pet, ali dočekali smo i njeno otvorenje, pa se osladili ukusnim tortiljama sa špinatom i jajima. Bilo nam je toliko dobro da smo u istom baru dočekali i večer, a trebalo je probati i Pisco Sour, nacionalno piće napravljeno od pisca koji je jedna vrsta njihove rakije od grožđa, a priprema se s dodatkom soka limete, bjelanjka i šećera s pjenom na vrhu. I Čileanci i Peruanci tvrde da je to njihovo piće. Ja mogu reći da je jako ukusno i osvježavajuće..i tako smo u istom baru dočekali i večer. Navečer je bar već bio pun, a u jednom trenutku na stolu se stvorila i jedna umiljata mačka što je u Čileu sasvim normalno. Donato je cijelo vrijeme svih nasmijavao svojim izigravanjem latinskog zavodnika i udvaranjem u stilu likova Alo, Alo-a. Oko deset navečer Rob nas je odveo u J Cruz, lokalnu gostionu u mračnoj sporednoj uličici, gdje poslužuju tradicionalan lokalni specijalitet, chorillanu. Chorillana je hrpa prženih krumpirića, natrpana komadićima govedine, kapule i jaja.
Chorillana u J Cruzu, instituciji Valparaisa. Nakon što se najedete, potpišete se na stolnjak.
Iako jako masna, nama je Chorillana bila vrlo ukusna, došla nam je nešto kao nama ovdje burek nakon izlaska. Od nekud se opet stvorila jedna mačka, dok nas je posluživala simpatična žena, a njena stara mama sjedila je iza šanka. Donato je dograbio gitaru koja je visila na zidu i malo zasvirao, a kasnije su na njoj i na harmonici dva barbića svirala i pjevala tradicionalne čileanske pjesme.
J Cruz sa svojim staklenim vitrinama i hrpom nabacanih stvari izgleda neobično i poput nekakva muzeja, no zabava je vrhunska.
Oko ponoći smo se pozdravili s Robom, a mi smo ostali zajedno krenuli prema hostelu. Bio je to jedan od mojih najzabavnijih dana i radovala sam se ostatku svog boravka u Valpu.
Nola
Sljedeći nastavak bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 24.2.
Komentari