Nakon godina tenzija i dvije godine teških pregovora, šest svjetskih sila postigle su na konferenciji u Beču povijesni sporazum s Iranom, prema kojem će Iranu biti ukinute sankcije u zamjenu za ograničenje opsega njegova nuklearnog programa. osim toga, moći će nastaviti razvijanje mirnodopskog nuklearnog programa.

SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija i Njemačka (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a + Njemačka), odnosno njihovi diplomati, nastavili su pregovarati s Iranom i nakon isteka postavljenog roka u ponedjeljak u ponoć, svjesni što je na kocki – ne samo 12 godina dugi pregovori, već po okončanje trajne napetosti između Teherana i zapadnog svijeta.

Američki predsjednik Barack Obama u svom je obraćanju naglasio kako se uspjelo postići ono što desetljeća netrpeljivosti nisu. Dogovor koji se ne temelji na povjerenju, već provjeravanju. Po prvi će se put osigurati ispunjavanje obveza iz sporazuma te zaustaviti širenje oružja na Bliskom Istoku. Svjestan kritika koje već sada dolaze iz njemu opozicijskih, napose republikanskih krugova, Obama je podsjetio da se ovakvi sporazumi ne postižu s prijateljima te da, iako postoji određena doza animoziteta između SAD-a i Irana, temeljan na teškoj međusobnoj povijesti ovih dviju zemalja, novi je početak moguć i mora ga se prihvatiti. Izričito je naglasio kako će uložiti veto na svaki propis koji bi mogao spriječiti provođenje sporazuma.

obama irandeal

To je naravno išlo Kongresu, koji sada ima 60 dana za pregledavanje sporazuma prije nego li ga prihvati. S druge je strane slična situacija i u Teheranu, gdje podršku mora dati ayatollah Ali Hamenei. I u Iranu postoji tvrdolinijaška struja sumnjičava prema ikakvom dogovoru sa Zapadom, što i ne čudi obzirom na odnose dviju država još od revolucije 1979.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani predstavio je sporazum kao pobjedu svoje zemlje, jer će moći zadržati postignuća na polju nuklearne energije, maknuti nehumane sankcije i “ilegalne” rezolucije UN-a. Nasuprot Obaminom izlaganju kako će se sankcije vratiti ukoliko Iran ne bude poštovao obveze, Rouhani je stava kako su one trajno maknute. Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif drži ovo povijesnim trenutkom, premda “sporazum nije savršen”.

Obama je još kao predsjednički kandidat 2007. govorio o spremnosti postizanja sporazuma s Iranom. Jednako tako, Hassan je po izboru za predsjednika 2013. brzo utro put toplijim odnosima sa Zapadom i radu na micanju sankcija.

Nisu svi zadovoljni

Očekivano, sporazumu se protivi Izrael, čiji je premijer na svom twitteru jasno između Irana i ISIS stavio znako jednakosti, najavljujući kako je sada Iran slobodan raditi na nuklearnom oružju kojim će moći uništiti Izrael. I drugi izraelski dužnosnici kritizirali su sporazum, nazivajući teheranski režim osovinom zla. Osim njima, sporazum ne odgovara ni Saudijskoj Arabiji, određenim krugovima u Siriji, Libanonu, pa niti Kurdima. Izraelska retorika zaboravlja da Iran zapravo potpomaže šiitskim snagama koje se bore protiv ISIL-a, no nema sumnje da su u pravu kad kažu da ovo neće riješiti napetosti na Bliskom Istoku, što do neke granice mogu zahvaliti i vlastitom ponašanju.

Sporazum navodno ima oko sto stranica, plus pet stranica dodatnih aneksa

Na sporazumu se jako dugo radilo, sve pokretano strahom od Iranovog razvijanja oružja koje bi dodatno zakompliciralo situaciju na Bliskom Istoku. Zemlja je već i mimo toga dugo pod optužbama za sponzoriranje terorizma u regiji, a sam spomen mogućnosti nuklearnog oružja dodatno je dizalo tenzije. Ili kako je rekla europska diplomatkinja Mogherini, u pitanju je sigurnost cijelog svijeta.

Sporazum bi možda i ranije bio postignut, da Iran nije inzistirao na micanju embarga na konvencionalno oružje i projektile, u čemu ih je Rusija podržala, a SAD naravno nisu. Osim toga, Irancima su zasmetala traženja inspekcija njihovih postojenja i vojnih terena. Očito su se tijekom produženih pregovora uspjeli dogovoriti oko svega. Iranu je zbog ekonomskih razloga sporazum ipak potrebniji nego Americi i pristali su na neke kompromise.

Možda sporazum i nije savršen, ali je svakako bolji od bilo koje alternative. Dapače, s pravom ga se može smatrati diplomatskim postignućem rijetko viđenim u međunarodnim odnosima proteklih desetljeća. Nakon poboljšavanja odnosa sa Havanom, definitivno još jedan Obamin uspjeh, koji je ovo već ranije označio velikim korakom prema kraju mačina razmišljanja koje je Amerikance gurnulo u ratove na Bliskom Istoku prije više od desetljeća.

Ono što sad možemo očekivati je pad cijene nafte. Iran navodno ima barem 30 milijuna barela spremnih za prodaju i tržište se mora pripremiti za to. isto tako, Iran je tržište s 80 milijuna ljudi i pod sankcijama je uspio razviti raznoliku industriju, u koju će inozemni investitori sada biti voljniji uložiti. Upravo bi uz ta ulaganja i ovaj sporazum moglo doći do omekšavanja postojećeg režima. Baš kao što se to dogodilo s brojnim drugim zatvorenim zemljama, od Vijetnama do Kube.

Premda je jasno da će ekonomski gledano s Iranom prije svega poslovati Rusi i Kinezi, a potom i Europljani (upravo zato svi redom puno blažeg stava prema Iranu), bilo je iznimno bitno postići sporazum za vrijeme trenutnog američkog predsjednika. Što ne znači da će onome tko u Bijelu kuću uđe dogodine bliskoistočna situacija biti blistava…