Hahei Beach na istočnoj strani Sjevernog Otoka napustili smo u osam ujutro i krenuli u Raglan na zapadnoj obali. Putem smo stali u L&P kafeu u malom mjestu Paeroa, poznatom po gaziranom osvježavajućem piću s okusom limuna, Lemon & Paeroa, koje od tuda potječe i može se naći samo u Novom Zelandu i specijaliziranim prodavaonicama u inozemstvu. Okusom me podsjetio na Schweppes Bitter Lemon, samo što je nešto slađi.
Divovska boca popularnog novozelandskog slatkog gaziranog pića nalazi se ispred L&P kafea na periferiji gradića Paeroe.
Nastavili smo kroz Hamilton i obavili kupnju hrane te stigli u gradić Raglan u kojem se skupljaju surferi i umjetnici. Posjetiocima su na raspolaganju satovi surfanja, a sport je toliko popularan da postoji i Akademija surfanja. U centru Raglana smo stali na ručak, a naša vozačica Chase nam je otkrila da se ispred gradske knjižnice može koristiti besplatan Wi-Fi. Osam kilometara od centra nalazi se niz odličnih mjesta za surfanje, a Manu Bay pojavljuje se i u surferskom filmskom klasiku iz 1966. „The Endless Summer“ koji prati dva kalifornijska surfera koja putuju svijetom u potrazi za savršenim valom. Iznad susjednog zaljeva, u bujnom zelenilu na brdu, nalazio se i naš hostel sastavljen od niza drvenih spavaonica s terasama te velikom dnevnom sobom i dvije kuhinje u sredini kompleksa.
Vjetrovit Whale Bay u podnožju hostela pružao je predivan pogled.
Najprije smo se poredali na recepciji da nam podjele ključeve za četverokrevetne sobe. Ja sam uzela sobu s novostečenim kompanjonom Ericom iz Njemačke, onom Engleskinjom s kojom sam se opet srela nakon Čilea i još jednom curom. Naša je soba bila na najvišem nivou i kad smo ostavili stvari, Eric i ja smo se uputili pronaći wc-e i malo razgledati okolo. Prošli smo pokraj dnevnog u kojem se izležavala neka surferska ekipa koja je bacala čudne poglede na nas kao netipične surferske primjerke. To nas je jako zabavilo, pa smo Eric i ja u međusobnu konverzaciju počeli ubacivati surferski slang i oslovljavati se s „Dude“. I dok smo se mi tako zabavljali naletjeli smo na primjerak prave surf djevojke. Sitna kanadska „surf chick“ plave zamršene kose nonšalantno prekrivene tirkizno plavom pletenom kapom započela je pričati s nama usporenim surferskim ritmom, a kako nas je uhvatila baš usred zezanja u vezi nas koji kao da smo odjednom u taj svijet pali s Marsa, nismo mogli zadržati ozbiljno lice. Cura je bila simpa i ponudila nam je ako želimo kupiti kape kakvu je ona nosila, a koje sama plete, ali kad nas je upitala da li smo tu došli surfati, a mi odgovorili ne, jedva smo suzdržali smijeh dok se nismo pozdravili. Sam pogled na Erica bio je dovoljan da prasnem u smijeh, jednostavno je bio jedna od onih osoba s kojima za smijeh nisu ni potrebne riječi i s kojima se nađeš na istoj zezatorskoj valnoj duljini. Zapravo cura je imala pravo, što smo došli raditi u mjesto gdje puno toga osim surfanja ni ne preostaje? Gledati kako to rade profesionalci.
Nas desetak odlučilo se otići spustiti do Whale Bay-a gledati surfere. Nakon što smo prošetali naokolo sjeli smo na travu i uživali u pogledu.
Imali smo nekoliko opcija za to popodne, satove surfanja, party na brodiću uz zalazak sunca, koji nas nije baš privlačio jer je bilo vjetrovito i prohladno, i penjanje do vrha ugaslog vulkana Mt Karioi. Prema maorskoj legendi, Karioi je bila odbačena maorska princeza, koja je nakon izgubljene ljubavi, tamo legla počivajući tako do današnjeg dana. Navodno je pogled s vrha nevjerojatan, ali kako je staza bila užasno blatnjava i skliska, nije nam se dalo ići. Svatko tko se odlučio na penjanje morao se zapisati na recepciji i prijaviti po povratku u slučaju da bi se za eventualno zalutalim penjačima moglo u potragu. Surfanje sam, kao i Nizozemac Niels, odlučila ostaviti za Australiju, a Eric mi je rekao gdje mogu naći najjeftinije satove. Uskoro nas se skupila grupica te smo otišli u šetnju do Whale Bay-a.
Penjanje nazad do hostela u ovakvom okruženju nije bilo teško.
Navečer smo Eric i ja zajedno pripremali večeru, ja sam kuhala, a on mi je dodavao pribor i zdjele koje je bilo teško naći, kao i slobodan kutak za kuhanje jer je kuhinja bila puna. Kasnije smo izašli na put koji vodi do hostela da bi u potpunom mraku vidjeli krijesnice. Naišli smo na još nekoliko cura iz busa koje su također uživale u pogledu na svjetlucave točkice pored puta. Hostel je imao i malu drvenu kolibu u kojoj je bila sauna koju se moglo koristiti besplatno, pa smo se opuštajući u njoj proveli ostatak večeri. Kako je okolo bio mrak, kad smo išli do saune, od odijela za surfanje koje se sušilo pomislili smo da je čovjek i dobro se prepali. Na spavanje smo otišli rano jer je pokret ujutro opet bio oko osam, a sutradan nas je čekala avantura u Waitomo spiljama.
[youtube F_R6Lg1V-qY]
Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak 11.5.2012.
