„Pozove tako vodenkonj svojeg prijatelja Vatru na večeru. Kada mu se Vatra približio, vodenkonj osjeti da će mu ovaj spaliti krzno (koje je tada davno, davno još imao!) te se dade u bijeg. Vatra je trčao za njim pitajući se zašto vodenkonj bježi od njega. Došavši do jezera, vodenkonj skoči u vodu i spasi se od plamena. No stigao je čovjek kojemu je pripadalo jezero te zabrani vodenkonju da ostane u vodi jer će pojesti svu ribu u jezeru. Kako bi dokazao da je vegetarijanac, vodenkonj je obećao da će svakog dana izaći iz vode i razgrnuti svoj izmet kako bi čovjeku dokazao da u izmetu nema riblje kosti. Tako su postigli dogovor i otad vodenkonj boravi u vodama jezera koje stvara delta rijeke Okavango…“
Što vodenkonj ima s našim putovanjem po Africi ispričat ćemo vam u ovom nastavku….
6.-8. dan (16.-18. 11. 2013.)
Boravak u divljini: Delta rijeke Okavango
Dio putovanja Bozvanom koji je uslijedio, meni osobno, bio je najljepši dio našeg putovanja. Možda je tome razlog upravo činjenica da smo bili daleko od civilizacije, pomalo nesvjesni divljine i blizine divljih životinja koje su okruživale naš mali logor. U otvorenim đipovima krenuli smo iz Mauna prema prostranoj divljini delte rijeke Okavango. Ovo je jedinstvena delta u kojoj rijeka Okavango ponire i nestaje usred afričkog kontinenta i ne ulijeva se u more kao što smo inače navikli.
Na rubovima delte dočekali su nas njeni stanovnici, koji sebe zovu plemenom Poli (engl. Pole, štap). Ovo je pleme pred 50-tak godina stiglo rijekom Okavango iz Angole u Bocvanu bježeći pred ratom koji je ondje bjesnio. To je narod izuzetne osjetljivosti za zajedništvo koji poštuje svakog člana svog sela, pružajući mu mogućnost da nešto zaradi i od turizma. Grupa naših vodiča bila je sastavljena od 9 članova od kojih su tri bile žene. Često to mogu biti i najstariji članovi sela pa su tako rekli: „S nama mogu biti i starice od 60tak godina!“. (Nisam znala da sam ja već starica!!!!!). Vođa ove grupe bio je Richard, vrlo ozbiljan 28-godišnjak, koji nas je osvojio svojim znanjem o mnogočemu (prvenstveno o životinjama, ali i o biokemiji!), žarom za očuvanjem prirodne harmonije u delti i visoko izgrađenoj svijesti za majku Prirodu (poput posljednjeg Mohikanca). No prije svega, ulijevao nam je sigurnost boravka u divljini. Svoje šatore, vreće za spavanje te odjeću za ta dva dana smjestili smo u uske dugačke čamce koji se nazivaju mokoro. Prve takve čamce napravili su upravo na svom putu iz Angole, nakon što se pokazalo da su splavovi na kojima su putovali vrlo nesigurni, prije svega zbog krokodila. Izrađuju se iz drveta Kigelia, kojeg danas vlada nastoji zaštititi, dajući poticaj za izgradnju plastičnih mokoroa koji, nažalost, mogu izdržati najviše desetak godina. Mokoro kanui su tipični upravo za deltu Okavango i možemo ih naći samo ovdje. Poli su danas građani Bocvane, a vlada im je dozvolila živjeti u samoj delti. No, zbog mogućeg prijenosa zaraza na divljač, zabranjen im je uzgoj krava ali se mogu baviti turizmom.
Rijeka je u tom dijelu delte relativno plitka, pa naši vodiči, stojeći, jako spretno upravljaju svojim čamcima, odgurujući se o dno dugačkim štapom. Udobno se smjestivši u čamac (po dvoje nas), zaplovili smo među šašom i predivnim lopočima. Lagana je vožnja trajala gotovo dva sata. Činilo mi se da nestaje sav osjećaj za sadašnjost te da ulazimo u neki zaboravljeni, nestvarni svijet koji nas je odmah uhvatio i začarao. Plovidba vodenim svijetom bila je vrlo umirujuća i opuštajuća. Jedino što se moglo čuti bilo je škljocanje fotoaparatanaših „fotoreportera“. I naravno, pjesma naseg Bože.
Postoji nekih petnaestak otočića na kojima se mogu smjestiti grupe poput naše. Došli smo tako do otočića predviđenog za logorovanje gdje su naši šatori bili začas postavljeni. U sredini logora naši su domaćini odmah napravili logorsku vatru koja je gorjela cijelo vrijeme našeg boravka i na kojoj je uvijek bio postavljen čajnik s proključalom vodom. Mislim da nitko od nas nije ni pomišljao da je to bila upravo ona voda kojom smo plovili i koja je bila sve samo ne i čista. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako nam ništa ne nedostaje i kako su nam vodiči pripremili sve kako bismo imali „puni komfor“. Imali smo tuš, a mogli smo dobiti i toplu vodu ukoliko bismo to poželjeli, imali smo ograđeni, improvizirani WC, umivaonik…
Odmah po dolasku i postavljanju našeg privremenog logora, krećemo na naše prvo pravo kupanje u prirodnom „bazenu“ kojeg čini jedan mali rukavac i za kojeg su nam naši domaćini tvrdili da tu sigurno nema krokodila. Čim je prvi od njih skočio u vodu, zaredali smo se i svi mi ostali. Iako je izgledalo da se kupamo u mulju, voda je ustvari bistra i vrlo, vrlo osvježavajuća. I upravo kada smo se opustili i uživali, osjetila sam na ruci nešto sluzavo i ljigavo. Bila je to ogromna pijavica koju su jedva skinuli s moje ruke. Ne moram reći kojom sam brzinom uskočila u mokoro. No, Zrinku, Vesnu i Damira ništa nije moglo omesti, bili su najhrabriji i nastavili su uživati.
Poslijepodne smo u sjeni visokih stabala uz čaj (ali i obaveznu dezinfekciju nekim od viskija ili rakije kojima smo se dobro opskrbili na aerodromima), igrali pantomime te uživali kao pravi klinci. Bilo je lijepo i našim domaćinima, što se moglo vidjeti iz njihovih izraza lica. Kalunga, naš pratitelj tijekom cijelog putovanja, napravio je izvrsnu večeru. Naši domaćini nisu jeli s nama već su pripremili ono što su ponijeli sa sobom i skuhali nešto poput bijele palente. Uslijedila je pjesma koju su vodili Božo i Zrinka, a pomagali su im (ponekad uspješno, ponekad i ne…) Lala i Dušanka. Na sreću, od mene nitko nije tražio da pjevam jer mislim da bi naša veselica tada puno kraće trajala. Na pitanje možemo li noću izlaziti iz šatora, rekli su nam: „Možete, ali najprije lampom dobro osvjetlite i pogledajte ima li kakvog škorpiona ili zmije ispred vas“. Prije svitanja uzimamo samo gutljaj tople kave i onda krećemo na dugo pješačenje u trajanju od 3-4 sata. Richard nam je dao upute kako se moramo ponašati u divljini, hodati u tišini, u koloni jedan za drugim, uvijek na odgovarajućoj udaljenosti (engl. comfortabe distance) od životinja. Bilo nam je zabavno gledati Richardovo ozbiljno lice i pogled koji neprestano luta od jednog do drugog kraja, cijelom okolinom. Mi očito nismo bili svjesni kako ove šetnje mogu biti i opasne te nas je trebalo neprestano umirivati. Koje ćemo životinje sresti, uvelike je ovisilo o sposobnosti naših vodiča da ih pronađu ali i sreći da naiđemo na njih. Na veliko zadovoljstvo Dražana i Damira (u nastavku 2D tim) uspjeli smo vidjeti sve životinje koje žive u ovom močvarnom kraju (slonove, vodenkonje, žirafe, zebre, bivole, gnuove, nekoliko vrsta antilopa i brojne ptice). Kad bi sreli životinje, Richard bi zastao i tiho nam pričao o njima. Vidjevši Hypo-a, vodenog konja koji je očito zadobio naše simpatije, podijelio je s nama svoje znanje, ali i legende. Naime, Hypo po cijeli dan boravi u vodi zbog vrućine, izlazeći tek predvečer kako bi pasao travu, puštajući svoje prijateljice, bijele ptice, da mu čiste kožu. Richard nam je objasnio kako ćemo prepoznati koji je izmet slona, a koji vodenog konja te ispričao legendu s kojom smo započeli ovaj nastavak naše afričke priče.
Sreli smo i jednu pravu obitelj žirafa, mamu, tatu, blizance i najmlađeg pripadnika. Mogli smo jasno vidjeti kako nas roditelji prate svojim pogledom, zaključujući da smo na dovoljnoj udaljenosti te da im ne predstavljamo neku opasnost. Bilo je fascinantno promatrati eleganciju njihovog hoda, dugačke vratove koji “strše“ iznad običnog svijeta. Srećemo zebre, krdo antilopa, divljih svinja, kornjače, a onda odjednom i krdo bivola koje nismo na vrijeme primijetili. Mislim da je to bio i jedini stvarno opasan trenutak kojeg mi, naravno, nismo ni prepoznali niti shvatili. U takvim je trenucima jako važno znati kako se ponašati. U svakom slučaju, nikada se ne smije bježati, čak je i bolje umiriti se te polako se povlačiti hodajući unatrag…
Nakon ručka (kajgana, ali skuhana!!!!, pečena kapula i slanina), ponovo odlazimo u naš bazen. Međutim, slonovi koji su ranije oko 200-tinjak metara od našeg logora mirovali u dubokom hladu, odlučili su, gotovo u isti čas, prekinuti svoj odmor te su i oni krenuli na kupanje. Iako smo pričekali u bazenu desetak minuta, rukavcom su neprestano plovile grude trave i mulja koje su slonovi otkidali pa smo bili primorani promijeniti rukavac, tj. bazen. U bilizini se kupao i jedan vodenkonj, no naš Richard je procjenio da se nalazi na „pristojnoj udaljenosti“. Uživali smo i više nego dan prije o čemu najbolje svjedoče predivne slike naših 2D fotografa. Bez ikakve najave, iznenada je počela pljuštiti kiša i započela grmljavina pa smo se posve mokri brzo vratili u logor. Duga koja se zatim pojavila na nebu, nagradila nas je predivnim doživljajem. Kalunga je priredio vrhunsku večeru u kotliću u kojeg je stavio isjeckanu govedinu, izdinstanu na puno kapule, iznad koje je slijedio red „salse“, pa red sira i tako redom. A onda je uslijedilo pravo iznenađenje. Naši su nam domaćini priredili pravu predstavu, u kojoj su nam pjevajući i igrajući prikazali svoje običaje i način života. Iako naravno nismo razumijeli niti jednu riječ, mimika kojom se koriste u svom plesu jasno je pokazivala o čemu pjevaju. Richard nam je dao pravo tumačenje svega što nam prikazuju. Ples je potakao i Vesnu i Lalu da im se pridruže za što je svakako trebalo imati kondicije koju većina nas očito nije imala. Bila je to prekrasna večer pod divnim afričkim nebom punim zvijezda koje valjda nigdje ne sjaje takvim sjajem kao ovdje.
9. dan (19. 11. 2013.)
Koliko je svima nama ovaj boravak u divljini, u srcu delte Okavango bio dojmljiv, pokazao je i naš posljednji dan s narodom Poli, u zajedničkom raspremanju našeg logora, Božovoj pjesmi koja se čula u našem ponovnom laganom povratku u „civilizaciju“ vozeći se mokoroima i konačno oproštajnom govoru i suzama koje su bile više nego iskrene. Novce koje su dobili od nas, ravnopravno su podijelili među sobom. Na rubu delte već su čekali neki novi turisti i neka nova skupina Polia koja je također dobila priliku nešto zaraditi.
Ponovno smo krenuli prema Maunu. Da smo uspjeli stvoriti nešto puno više od jednostavnog odnosa domaćin – turist, pokazalo se i u trenutku kada nas je Me Tu, najmlađa djevojka iz naše grupe Polia, pozvala da se zaustavimo u njezinom selu i upoznamo njezine sinove (a izgledala je tako mlada da nismo ni pomislili da je možda majka!), njezinu majku (koja ima samo 39 godina!) i braću. Svi oni žive zajedno u jednostavnim okruglim kućicama napravljenim od blata, specifičnog krova od slame, čineći dovoljno hlada u kući koja se može vrlo lako popraviti. Upoznali smo i Richardovu obitelj, doznavši da je otac četvero djece od kojih je najmlađe staro samo 6 mjeseci. Divna, čvrsta, uhranjena curica koju smo svi željeli zagrliti. Taj je zagrljaj mene toliko dirnuo da nisam mogla prestati grcati u suzama. Sjetila sam se svih mojih unučića, a Richard je mislio da plačem vjerujući kako oni nemaju ništa. Dapače, ja sam pak pomislila kako je potrebno tako malo da čovjek bude sretan i zadovoljan. Selo ima oko 150 ljudi, a djeca odlaze u školu u Maun gdje borave kod rođaka. Obitelj je njima izuzetno važna i međusobno su jako povezani pomažući jedni drugima. Teško se rastajemo od ovih dragih ljudi i napuštamo područje delte Okavango, svjesni da ćemo ovaj boravak zauvijek nositi u srcu.
Na putu prema Maunu zastali smo i posjetili jednu od brojnih škola kako bismo im predali sve one olovke i bilježnice koje smo im donijeli iz Hrvatske. Za to smo morali dobiti i dozvolu ravnateljice, koja čak nije bila ni oduševljena tom našom idejom s objašnjenjem da prekidamo nastavu. Takvih smo škola tijekom putovanja kroz Botzvanu vidjeli mnogo i stekli dojam da se obrazovanju posvećuje velika pažnja.
Naša je sljedeća destinacija bila pustinja Kalahari, koja je bila udaljena oko 5 sati vožnje. Tamo nas je čekao susret s plemenom Bušmana, najstarijim narodom Afrike, čemu smo se posebno veselili. Lođ Ghanzi Trail Blazers, gdje smo se smjestili u prave male bušmanske kućice od šiblja i slame, nalazi se u samom srcu Kalahari pustinje. No iako su kućice vrlo jednostavne, na raspolaganju su nam bili zajednički, vrlo uredni tuševi s toplom i hladnom vodom kao i sve druge pogodnosti koje ipak ne umanjuju osjećaj da smo usred pustinje. Iako je sve ovo, naravno, prilagođeno turistima, dodir s prirodom bio je vrlo dojmljiv. Susrećemo se s pravom sedmeročlanom obitelji Bušmana (najmlađa curica imala je 18 mjeseci a najstarija bila je 55-godišnja „starica“!), koji su nas odveli u divljinu i pokazali nam osnovne načine svojeg preživljavanja. Možda je za neke od nas cijela ova „predstava“ bila previše komercijalizirana, no ja sam je osobno doživjela vrlo autentičnom.
Bušmani pripadaju najstarijem stanovništvu Afrike. Rasne karakteristike ih veoma razlikuju od ostalog afričkog stanovništva. Bušman živi u prirodi i od prirode, i toliko se aklimatizirao svome podneblju da su postali pravi medicinski fenomeni. Uz nizak rast i kosu oblika zrna papra, Bušmani se odlikuju svojom prilagođenošću vrućem i isušenom beskišnom području, što se vidi po nepostojanju znojnih žlijezda i žlijezda slinovnica. Oni se izvanredno orijentiraju u svom jednoličnom nepreglednom području i ne postoji niti jedan zapis da se netko od njih izgubio, ili da je umro od žeđi.
Koristeći se i pantomimom, pokazali su nam što koriste protiv glavobolje, bolova u trbuhu, artritisa, kako sakupljaju vodu u nojevim jajima, što im služi kao sapun, kako pale vatru… Oduševila nas je iskrenost i radost kojom su nam sve to pokazivali. No, ono što je mene oduševilo bila je radost kojom su oni sve to nama prikazivali, bistrog i vrlo inteligentnog pogleda. Tako su brzo ponavljali naša imena, posve pravilno ih izgovarajući. Mi smo pak uživali slušajući njihov „klik“-jezik, koji zvuči poput pucketanja jezikom (coktavi jezik, narječje klik) a razlikuje od područja do područja. Iznenadila nas je činjenica da uopće nisu tako niski kao što smo očekivali. Danas više ne žive isključivo nomadskim načinom života, već se sve duže vrijeme zadržavaju na istom području, pogotovo ukoliko, kao i ova obitelj, nađu načina prehraniti se i na jednostavniji način. Žive u manjim skupinama od dvadesetak ljudi. Kako im je zakonom zabranjen lov manje divljači, njihov se broj drastično smanjio. Danas se neki od njih, iako vrlo mali broj školuje, obzirom da su postali sve svjesniji činjenice kako se nitko ne bori za njih. Njihov večernji ples (koji nas je koštao dodatnih 10 dolara po osobi), nije nas osobito dojmio, bio je puno jednostavniji i ponavljajući uspoređujući ga s plesovima naroda Poli iz delte Okavango. I u njihovom plesu mogu se prepoznati priče koje oponašaju život životinja. Činilo mi se kako postajemo sve zahtjevniji i razmaženiji…
Ne smijemo zaboraviti kako je ovaj nomadski narod, koji je nekada naseljavao veliko područje Afrike, danas prisiljen živjeti i preživljavati samo u surovoj i nepristupačnoj pustinji Kalahari i to samo na malom dijelu Botzvane i Namibije. Zato im ne smijemo zamjeriti što nalaze i ovakav način preživljavanja, pokazujući turistima svoj način života. Pritom ih organizatori ovih „susreta“ najvjerojatnije iskorištavaju, a kako uopće nemaju osjećaj vrijednosti novca, mogli smo vidjeti i po njihovoj reakciji kada smo im kao napojnicu dali novčanicu od 20 dolara. Učinilo nam se da bi im možda 20 novčanica po dolar značilo puno više….
Noću smo slušali zavijanje šakala koji dolazedo samog kampa zbog hrane koju ovdje mogu naći. Međutim šakali se boje ljudi, pa tako nismo bili u opasnosti. Budimo se već u 5 ujutro, puni pijeska kojeg se ne možemo osloboditi. Jutro je prekrasno…
Tekst: Jadranka Varljen
Fotografije: Dražan Mimica
