Još uvijek nisam do kraja naučio, iako znam da je tako, da se sve stvari poslože onako kako treba samo ako malo popustiš i ne držiš svijet onako grčevito za vrat. I onda, po tko zna koji put, stvari se same od sebe počinju rješavati, a ti tražiš logično, razumno objašnjenje, koje uopće nije potrebno tražiti. Dogodilo se najbolje što je moglo. Tako ja često srijedom pomislim- ”u čovječe, o čemu ću danas pisati u kolumni koja sutra izlazi?”- a kolumna se, nekako, napiše sama od sebe. Točnije, napiše je život. Formula- prestaneš razmišljati što ćeš pisati i vjeruješ da će tema doći sama od sebe. Formula besprijekorno funkcionira svaki put.
Da, baš život piše najbolje priče, one koje jednostavno izlaze iz nas, a da ni sami ne znamo objasniti otkuda nam dolaze riječi koje sumanuto utipkavamo i pišemo upravo ono što nam je na pameti. Prije nekoliko godina shvatio sam da nekako više volim poklanjati nego biti darivan. Osjećaj je predivan. Tek nedavno sam, kao veliki lajavac, shvatio da je puno puta ugodnije slušati nego pričati, a kada pričaš, pričati ono što ima smisla, a ne previše klepetati jezičinom. A tih navika teško se odviknuti samo tako. Te stvari otkrio sam u druženju sa nekim divnim ljudima koje mi je val života donio i drago mi je da val njihove životne energije i iskustva tako djeluje na mene. Nekad ljudi kažu- na kojim mjestima da tražim ljude koji mi odgovaraju? Ne moraš tražiti. Oni će doći k tebi. Vjenčanje mojih prijatelja u život mi donijelo je nekoliko divnih osoba koje ne bih mijenjao ni za što na svijetu.
Puno puta sam rekao da me fasciniraju ljudi koji su uspješni, a tako skromni i malih prohtjeva. Još me više fasciniraju naoko ”obični” ljudi koji su toliko veliki da to ne možeš izmjeriti niti jednom mjernom jedinicom. Dapače, riječ ”običan”, ”mali” čovjek je uvreda za bilo kojeg čovjeka. Svatko je na neki način velik, ali mu moramo pružiti priliku da nam pokaže u čemu je velik. Živimo u materijalnom svijetu, mnogi bi rekli ”teškim” vremenima. Kad malo razmislim o tome, rekao bih da smo mi nekako više u svojim glavama odlučili da nam bude teško, pa nam je stalno još teže i teže. Svatko od nas možda nije svjestan da sam upravlja svojom stvarnošću, da se osjećajem u glavi može svjesno upravljati i da se , koliko god to bio klišej- dobro dobrim vraća.
Danas sam dan proveo leteći naokolo nabavljajući rekvizite za snimanje spota koje kreće sutra rano ujutro i sada mrtav- umoran ležim na kauču i pišem vam ovaj tekst, iako sam pun pozivitivnih osjećaja, sretan da to mogu podijeliti sa Vama. Sretan da onaj klinac kojeg nije bilo volja učiti u srednjoj i jedino što je volio raditi bilo je sviranje i pisanje školskih zadaća- sada i dalje radi što voli- piše sve što mu ja na pameti, i radi ono što voli. Konačno snimam rock spot. Konačno radim nešto što sam htio cijelog života, pjevati o onome kako živim, nesebično dijeleći svoje snove sa ostatkom svijeta, nadajući se da će ljudi shvatiti iskrenost i žar kojima sam stvarao sve to.
Dok sam nabavljao razne sitnice koje moj život čine sretnijim, došao sam u dodir s ljudima koje vidim prvi put u životu. Kad ti treba neka stvar, a ne znaš tko je ima, nazoveš nekoga tko bi mogao znati. Onda te poveže s tom osobom, i nevjerojatno, u samo nekoliko sati ti dolaziš do nečega što je maloprije izgledalo nemoguće. Tražio sam mikrofon a’la Elvis Presley. Okrenuh samo dva telefonska broja, i saznao sam tko ga ima. Zahvaljujem Ćozi iz Mandrilla koji mi ga je posudio bez ikakva problema. Volim ljude za koje vidim da ti rade uslugu sa guštom.
Djevojci u spotu treba vjenčanica. Nataša mi je nalazi u nekoliko minuta. Bez ikakvih pogovora, čeka me spremna. To se zovu prijatelji i ljudi koji imaju dobru volju.
Ako me češće čitate, znate i sami koliko volim automobile. Poželjeno- dobiveno. Viviana iz Foto-flasha koja mi je snimila odlične fotke pozna Željka, koji će mi bez problema posuditi svoj auto da ljudima pokazujem svoje snove. Dolazim kod čovjeka kojega nikada prije nisam vidio, pijemo pivo i pričamo o životu. Znate, nije lako samo tako nekome posuditi auto. U prvim izmijenjenim rečenicama uviđam da je čovjek jako uspješan u životu, i isto tako, jako normalan. Gaji strast prema automobilima. Živi život. Naravno, bez problema posuđuje auto čovjeku kojega nikada nije vidio. Možda zato jer vidi žar u očima, želju da jednoga dana isto tako to ja nekome mogu napraviti. I potvrđuje mi ono- čovjek bez snova mrtav je čovjek. Priča mi kako je prošao cijeli svijet, kako je vino u Monte Carlu jeftinije nego kod nas, ali ne na onaj seratorski, hrvatski način, nego onaj ljudski, normalan način, bez imalo jala prema bilo kome, živeći svoj život. Upijam kao spužva, slušam i shvaćam kako tuđe priče itekako utječu u naše živote i dolaze do naših ušiju baš u pravom trenutku. Pričamo o tome kako na kraju male stvari čine naš život ispunjenim, veselim. Nebitno je da li piješ vino u Monte Carlu ili na autobusnoj stanici. Bitno je s kim ga piješ. I pamtiš okus. Okus trenutka i osjećaja. To je odlika velikih ljudi, bili oni uspješni ili ne, neovisno o materijalnoj situaciji, oni koji su lišeni jala i gledaju život širom otvorenih očiju, cijeneći svaki trenutak koji im je povjeren da bi život na zemlji proživjeli što ispunjenije. Onih koji se vesele tuđim uspjesima, koji ne kupuju još veći auto samo da bude veći od susjedovog. Oni koji žive svoj život, i ne žive tuđe živote. Takvih je, nažalost, malo.
I kako da onda ne vjerujem da se sve odvija upravo onako kako treba? Naravno da vjerujem. Svijet je prepun dobrih ljudi, koji su tu, u pravom mjestu, u pravo vrijeme, upravo zato jer si ih na način trebao baš sad, baš tu. Poslani odnekud. Kao i tekstovi, kao i pjesme, kao i sve. Da, zato sam stvarao svoj album, zato pišem svakog tjedna za vas. Svakim svojim tekstom, pjesmom, susretom sa novim osobama- rastem. Negdje u sebi naivnošću dječaka vjerujem da svaki put dirnem barem jednu dušu i da sam danas ja bio taj čiju riječ ste trebali. Svjestan sam da neću promijeniti svijet, ali drago mi je da mogu biti dio vaših malih mikro-svjetova. Zahvalan što imam priliku za to. To bi trebala bit glazbe, bit pisane riječi, slike, života.
A najveća bit je- biti čovjek, ne trčati za krivim stvarima i činiti ovaj svijet barem malo boljim. Jer- onakav je kakvim si ga napravimo.
I da. Dobivam brojne upite da li sam izašao iz Koktelsa. Nisam otišao nigdje, samo sam imao potrebu napraviti još nešto uz to. Ne želim da moje pjesme i misli ostanu u ladici, želim ih nesebično dijeliti sa vama. Koktelsi su razveselili mnogo ljudi posljednjih godina, baš kao što je mnogo ljudi razveselilo Koktelse. Ja sam lik koji ne može stajati na jednom mjestu i ponekad imam osjećaj da ću se raspuknuti od kreative. I mogu reći da je odluka da snimim solo-album bila najpametnija odluka u mom životu. Ako se ikada poželim maknuti iz banda sa kojim sam prošao toliko dobroga i lošega i u kojem sam uvijek davao 110% sebe, vi ćete znati za to. Znate, 10 godina života koje posvetiš bilo čemu nije malo. Izaći ću od tamo onog trenutka kada osjetim da više ne dajem tih 110 % sebe ili me netko izbaci. Ali to više nije moj problem. Moje je da pjevam, stvaram i budem sretan, i da vas činim sretnima. Do tada, ne bojte se, tu sam. Hvala vam na brizi, lijepim riječima, mailovima, inboxu i svemu ostalom.
Voli vas Mauro
Pišite Mauru na : maurovizija@teklic.hr
foto: Vivi @ FotoFlash
