”Sad je sezona, sad je sve ili ništa”, ”idem na sezonu”, ”sezona lova na Jelene”, ”sezona kiselih krastavaca”, sezona ovakva, sezona onakva- mila majko koliko tih sezona ima. Ali samo je jedna sezona u Hrvatskoj. To je nešto nezamjenjivo. Kada navečer šećem Opatijom, sve više mi je smiješno sve ovo skupa. Zaista. Po tisućiti put zahvalim Bogu da sam rođen tu gdje jesam, i isto tako sam Mu zahvalan da nisam rođen negdje drugdje, a došao sam u Opatiju na odmor. Ubio bih se da moram provesti 7 dana zaredom u Opatiji, jer ne znam što bih radio. Umro bih od dosade.
Redovito tamo negdje u petom mjesecu svi koriste ovu rečenicu: ”a sad će krenut’ sezona pa ćemo vidjet’ šta će bit”. Onda dođe ta sezona i redovito slušam plakanja da je gore nego lani. Svake godine. Onda pomislim da nam još i dobro ide na što sve ovo skupa liči, i da su nam stari austro-ugarski oci ostavili tako puno, a mi to ne znamo iskoristiti kako treba.
Neku večer prijatelj i ja odlazimo na opatijski mul u omiljeni nam kafić gdje inače ispijamo kave ujutro, i izlazimo navečer, na čašicu razgovora. Prošlo je par dana od prvog u mjesecu. Mjesec osmi. Dan utorak. Đir Opatijom daje nam do znanja da se baš i nećemo nagledati zgodnih komada. Ali nadamo se da će se nešto događati u ”špici sezone” na ”špici”. Terasa poluprazna. Naravno, konobari i konobarice su nam prijatelji pa njih pitamo : ”koji je ovo klinac”, a oni kažu da jedino vikendom razaraju od posla. I da su gosti većinom naši ljudi. Pa naravno, kao i uvijek. Tko će trošiti, ako neće Hrvat. Ponosan sam na nas što tonemo sve dublje, al’ nismo cicije. Tonemo sa stilom, i dobrim okusom vina u ustima. Pitam se gdje li je sve ovo pošlo po zlu, da li je uopće ikada i postojalo ono vrijeme kada su svi ganjali Talijanke i Švabice ili je to netko izmislio, pa pod krinkom ”dobrih starih vremena” priča priču nama klincima?
Ma naravno da se to itekako dogodilo. Ali više nema razloga da se događa. Što će, naprimjer, Švabica Helga ovdje danas? Bilo bi baš zabavno gledati 22-godišnju Helgu kako joj je vrhunac večeri prošetati gradom i jesi sladoled, a kuglica košta 10kn, proći kraj mnogih štandova koji prodaju ”autohtone hrvatske suvenire” koji su, naravno, uvezeni iz Kine, a ako se šeće oko 10 navečer, stalno zapinje u hodalicu penzionera koji su tu došli busom sa svojom ekipom iz šahovskog kluba.
Ako Helga i želi dobiti kurca, teško da će ga dobiti jer stari galebovi odavno su istrebljeni, danas pripadnici muškog roda u Opatiji izgledaju na sljedeći način: naslonjeni su na šank i piju narančasti Aperol špric, nose majicu sa kragnom i nekom jedriličarskom tematikom koja je OBAVEZNO onako folerski dignuta na gore, glupavo bleje i smješkaju joj se, a vrhunac hrabrosti je poslati cugu za stol njoj i prijateljicama. Nedajbože prići. Ne. A to sa slanjem cuge pali još jedino James Bondu i to ako gledamo stari DVD.
Nakon što je Helga ostala suhe pikice tog utorka jer vani nema ni pasa, poželjela je nešto pojesti oko pola noći. Itekako će se morati potruditi ako želi pojesti nešto nabrzinu, s nogu, jer kebab originalnog opatijskog naziva ”Top gun” već ne radi, a tost je po kafićima rasprodan još ujutro. Može se jedino pomoliti nebesima da je netko uputi u obližnju pekaru i objasni joj kako mora ići iza, a ne na glavna vrata, pokucati i zamoliti ih da joj isporuče nešto što je pečeno, a mini-pizza će, redovito ”biti gotova za 15 minuta”.
Nakon što pojede zadnji zalogaj savijače od sira, slobodno može krenuti u hotel koji i ove godine ”razbija sve rekorde po popunjenosti kapaciteta”, iako 90% gostiju praktički i ne izlazi van i ne troši.
Pitamo se ”gdje li je zapelo”. Vrlo jednostavno. Jugoslavije odavno nema. Rad na onaj socijalistički način odavno je trebao nestati, ali nije. Navike su ostale. Više nema ”danas ću raditi koliko ja želim, a plaća će biti ista”. Postala je ovo borba za svaku kunu i euro, a mi nikako da to shvatimo. Zato nam situacija i je takva kakva je, tješimo se ”većom popunjenosti kapaciteta” i sami od sebe skrivamo tužnu istinu da su naši gosti mahom penzioneri koji su jeftino prije par mjeseci uplatiti aranžman, a mi sretni jer će nam netko doći. S obzirom na ponudu koju imamo, jedino nam penzioneri i mogu doći. Toliko od elitnog hrvatskog Monte Carla. Nekadašnjeg bisera.
Imam prijatelje koji su itekako poduzetni i kreativni i htjeli bi iskoristiti blagodati našeg kraja i svakodnevno gradske vlasti mole da im dozvole novoosmišljene biznise od kojih bi svi imali koristi. Tako jednom prijatelju već godinama odbijaju mogućnost aquaparka koji bi zasigurno donio mnogo osvježenja u ponudi, a i sreće djeci i njihovim roditeljima. Vjerojatno bi opet najviše u tom aquaparku skakutali i trošili Hrvati, ali to nije ni bitno, bitno da se radi.
Drugi prijatelj je nedavno ostavio dobro plaćen posao i pokrenuo obrt za iznajmljivanje bicikala. Poprilično lud i riskantan potez u današnje vrijeme, rekli biste. Naravno, sa velikim entuzijazmom i nadom da će napraviti nešto novo u ponudi našeg kraja, investirao je novac u 30-ak novih bicikala koje može:
a) iznajmiti gostima i dati da se voze kuda im srce želi
b) voditi ih na organizirane ture
c) individualno sa njima pičiti kamo god žele i pobliže ih upoznavati sa ljepotama našeg kraja
Naravno, već u samom startu je naišao na probleme, pa naši hoteli, koji inače ”pršte” ponudom, nisu dozvolili da kod njih stavlja letke i reklamira se, neki su ga tražili enormne cifre, dok mu pak, s druge strane traže naknadu da se uopće vozi nekim šumskim putevima. Tako naša vlast podupire male obrtnike i poduzetnike, čestitamo im od srca! Tako će naš turizam naprijed.
I sad vi meni recite- imaš vjeru, ljubav prema poslu kojeg pokrećeš, ostavljaš siguran posao da bi radio ono što voliš, a već u startu nailaziš na 500 podmetanja i ako nisi jak kao magarac, odustat ćeš prije nego si počeo. Na muci se poznaju junaci i iskreno vjerujem da će ovakav trud biti prepoznat i nagrađen, kad-tad.
Kuda bi trebao voditi goste na biciklima? Preporučam da ih se vodi glavnom cestom Matulji-Kastav koju kopaju već 2 mjeseca, pa ako nemaš GPS nema šanse da se snađeš po sporednim cesticama kako li su lijepo preusmjerili promet. Najbolje da se tu gosti malo ispedaliraju, ima komadića asfalta, a bogme i makadama. Imati će pravi efekt prašine u očima, a kada se vrate svojim kućama negdje u Europi, mogu reći- kako li su samo vrijedni ti Hrvati. Bili smo na najoriginalnijoj biciklističkoj turi ikada. Usred sezone kopaju ceste koje vode na more, do Opatije bajne.
Mauro
maurovizija@teklic.hr
