Već se godinama zalažem da se naš čakavski dijalekt koristi što je više moguće i da ga itekako moramo pričati sa malom djecom da nam poživi još dugo dugo. Posebno mi je drago kada se sjetim neke riječi koju nisam čuo jako puno godina, a znala ju je koristiti moja nona ili neka pokojna susjeda.
Život je postao brži, sela postala gradovi, pa se tako i čakavski pomiješao sa književnim i sve manje čuješ one prave, autohtone riječi . Brat i ja smo nagovorili našeg prijatelja Fredija da napravi jednu grupu na Facebooku u kojoj ćemo pisati sve čakavske “besede” koje nam padnu napamet, s naglaskom na one grube, starinske riječi koje možeš čuti kada se dva penzića prepiru. I tako je nastala grupa ”Grezo po domaći”, koja, eto, u ovom trenutku ima već 1400 članova.
Najljepše od svega je što neke riječi ponovno usvojim i onda ih koristim u svakodnevnom govoru sa onima sa kojima znam da će ih razumjeti. I tako sam se nekidan sjetio jedne divne riječi za koju ne znam da li postoji književni prijevod – RITOGNJET. Najbolje je to objasniti ovako – znate one ljude koji se uvijek negdje guraju, a nije im tamo mjesto, a za svoj vlastiti probitak često vire nekome iz guzice? E, pa to su ritognjeti. Viđaš ih svugdje, uvijek se nešto guraju i često ne biraju načina do svog vlastitog cilja. Prema takvima osjećam onako istinsko gađenje.
Na tu riječ sjetila me jedna svećenikova propovijed, nekidan, kada sam nakon dugo vremena bio na misi. Znate kako to ide – muzičar, subotom na gaži do rano ujutro, ma kamo ćeš stići na misu u 10? A onda je bila slobodna subota, ja se rano probudio i došao mi gušt. Naravno da sam malo poslušao što je svećenik imao za reći. U propovijedi je pričao o tome kako se neki ljudi na nekim manifestacijama i događajima uvijek guraju sjesti u prve redove, kako im vlastiti ego ne dopušta da sjednu negdje malo više iza i budu “sa strane”, nego svi moraju vidjeti kako su oni važni, naprijed. To me izuzetno podsjetilo na “selo moje malo”, gdje se često događaju takve manifestacije, a uvijek iste likove gledam u prvom redu, nedajbog da su sjeli iza u drugi. Često ti likovi pozivaju telefonom organizatora i zahtijevaju da ih na stolici čeka papir sa njihovim imenom i prezimenom , pa da svi ovi “mali ljudi” vide kako su oni važni.
Naravno, u Selu mome malome to nije diskretan papir, nego često papir A4 ili čak A3 format, a mene izrazito veseli ta naša malograđanština. Naravno da sa pozornice itekako idem za tim, pa se na tim manifestacijama osjećam kao da stalno sviram i pjevam za iste ljude, jer od reflektora one iza jednostavno- ne vidim.
Pričao je dalje svećenik : “nemoj sam sjedati u prvi red, samog sebe uzdizati i davati si na važnosti. Uvijek se može dogoditi da će doći netko veći od tebe, pa će on morati sjesti na tvoje mjesto, a tebe će zamoliti da se prebaciš iza, i biti će te sram kada svi vide kako te premještaju.” Eh, da se to bar jednom dogodi, mislim si ja u tom trenutku. Uživao bih ko prasac u blatu kad bih vidio da netko sjedi na mjestu nekog našeg lokalnog “ritognjeta”. A svećenik nastavlja : “sjedni u zadnji red, pa će te onda pozvati da se pomakneš naprijed, i svi će to vidjeti, a ti ćeš biti ponosan da svi vide da si ti osoba od velike važnosti”. Pomislih – ovo neću doživjeti u Selu mom malom. Istog časa odrekao bih se kompletnog honorara te večeri kada bih znao da svi dobro poznati likovi sjede u zadnjem redu.
Čak su mi draži naši domaći festivali na kojima često sudjelujem, jer tamo je broj ritognjeta također pozamašan. Smiješno je vidjeti sa kojom količinom ega se susrećeš na jednoj kulturnoj manifestaciji gdje se natječeš sa ostalih dvadesetak izvođača, koji nerijetko i nisu glazbenici koji žive od glazbe, već su to individue koje jednom do dvaput godišnje odu na neki festival da bi se malo podružili sa kolegama. Ili pak sami sebi u glavu stavili da su bitni i velike zvijezde.
Ja se na takvim događajima izuzetno veselim što vidim neke ljude koje ne vidim po par mjeseci, jer mnogi zarađujemo isti kruh pa se ne vidimo često jer smo na gažama. Ovo nam je idealna “škuža” za ćakulu i dobru zafrkanciju, a često čuješ i neki novi trač iz tog svijeta pa sav sretan odlaziš doma. To je jedna kategorija.
Ona druga kategorija ne druži se sa nama, nego u maniri operne dive provode vrijeme kod festivalskog frizera, onako umjetno-nervozno šeću vamo-tamo jer su, kao, nervozni pred “nastup života”, izvode totalno krivo upjevavanje i izazivaju podsmijeh kod nas koji znamo da vjerojatno 85% ljudi u publici nikad nije čulo za njih, jer su , možda, imali neki pjesmuljak tamo krajem 70-ih. Takve iste individue često zahtijevaju od organizatora da nastupaju zadnje, jer ipak, “znate li vi tko sam ja” treba dati svima do znanja barem 60 puta. Guraš se, frende. Da si bitan, ljudi će to znati i bez da kažeš. I da samog sebe cijeniš, a znaš da si velik, imati ćeš dozu skromnosti, jer skromnost je vrlina velikih.
I što reći nego da ti takve vrste “ritognjeta” bude nekako žao? Uvijek misliš da su stariji ljudi mudriji, ali nema mi žalosnijeg vidjeti stariju osobu koja je negdje zastala sa vlastitim duhovnim razvojem i u zrelim godinama života bori se sa svojim egom, želeći sama sebi dokazati svoju važnost, a time pokazujući sve svoje slabosti?
Za vrijeme dok se “zvijezde” pripremaju da zadnje nastupe, mi nevoljko ostavljamo svoju bevandu i idemo izvesti svoje tamo gore na pozornicu najbolje što znamo, prebacimo prekidač na “ozbiljno” sljedećih 4 minute, izvedemo najbolje što znamo, a onda se vraćamo društvancu i bevandi, gledajući što će se dalje zbivati.
Znate da vam često govorim koliko je mei bitno da publika osjeti pjesmu i da često kažem da će pjesma ostati i onda kada nas ne bude? Dok ih pišem vrlo često mi se ta rečenica pojavi u glavi, možda zato jer sam odrastao na Ivčiću i onoj ” i onda kad ne bude nas bilo, pivat će se pisme naše”. Volim znati da se publika saživi sa pjesmom koju sam napisao. Ali znate radi koga volim pobjeđivati na festivalima? Upravo radi onih ”ritognjeta” koji su sami sebi davali na važnosti i gurali se tamo gdje im nije mjesto. E, njih volim isprašiti po dupetu onako pošteno i istinski uživam u tome.
Voli Vas Mauro!
