Temperatura idealna, lakše se diše, nema toliko gužve na prometnicama i sve se nekako vraća u normalu. Po miljunti put zahvaljujem Onom gore da živim baš tu gdje živim.
Moja trakavica sa autom se nastavila, kočnice i dalje štekaju, pa i dalje čekamo neke dijelove iz Japana, a ja si ponekad nervozan spomenem onu dobru staru ” tko zna zašto je to dobro”, iako nekako već i uviđam zašto. Zato jer svako jutro stavim ruksak na rame i uživam u svim čarima rane jeseni i svoga kraja, nigdje ne žurim, a opet sve stignem. Okus kave je bolji nego inače. Biti u vlastitoj koži je bolje nego inače. Veliki problemi postaju mali problemi, a ja svijet gledam očima dječarca, vjerojatno istim onima kao kada sam svakoga jutra koračao u osnovnu školu. I znate što? Fasciniraju me iste stvari, makar ih gledam svaki dan. Nevjerojatno, takav osjećaj djeluje užasno inspirativno, pa sam napisao pjesama za dva albuma, i trenutno mi je jedna od najvećih briga koje ću staviti na ovaj koji slijedi.
Divno je raditi posao koji voliš, pa se svakoj novoj pjesmi iznova radujem i pitam se otkud li je to sišlo u glavu. Uglavnom, za dva mjeseca isporučiti ću vam novih 50-ak minuta čiste pozitive i zafrkancije na pravi, primorski način. Sigurno ćete moći osjetiti sve ono što i ja trenutno prolazim, a razigran sam poput malog dječarca i smijem se glupostima koje napišem pa vjerujem da će tako veseliti i vas.
Nevjerojatno je kako je naš kraj neiscrpni izvor inspiracije za umjetnike svih vrsta, a srce malo boli kada znaš kako imamo potencijal biti novi Monte Carlo.
Naravno, ako samo tuguješ i okrivljavaš vladu, političare, ove – one, nećeš više imati gušta za ništa. Znate ono – budi ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Za time se povodim , pa mislim kako nema smisla plakati i kukati, nego poduzeti nešto. Ja naš kraj koristim kao inspiraciju i sam pogled na sve ono što me okružuje puni mi dušu, a ja to pretačem u pjesme, a eto, i u ove retke koje vi čitate. Dakle, taj kraj je itekako sa moje strane iskorišten. Da svaki pojedinac na svoj način iskoristi sve blagodati koje imamo, mi bi bili puno sretniji ljudi.
Nedavno sam pješke krenuo po šumama,liticama, priobalju i obali, te sve lijepo fotkao i cijeli dan proveo u prirodi. Čak je tužno koliko ( divnih) stvari do sada nisam vidio, a pod nosom su mi. Kamo onda da putujem, kada je ovo doma također jedno za mene neistraženo područje. Iskreno, nekad toliko uživam u svemu tome da nekako škrtavo želim to zadržati samo za sebe i skrivati svaki kutak ovoga raja.
Jedne večeri Martina i ja smo krenuli u šetnju od Voloskog do Opatije te sjeli na čašu vina tamo na Slatini. U jednom trenutku ispred nas se stvorio tip koji je na jednom tanjuru imao komad torte, rukama mahao i nudio nam je. Mi smo pristojno odbili, a onda je on počeo nešto pričati na njemačkom. Kada smo ga pitali da li zna engleski, nespretno nam je objasnio da njegova supruga danas ima 50-i rođendan, i da moramo pojesti komad torte.
Nasmijali smo se i prihvatili, on je taj komad torte sa svim tanjurom, vilicom i nožem ostavio na stolu i otišao. Totalno smo zaboravili na taj komad torte i nastavili sa razgovorom. Za nekoliko minuta, evo njega opet i ljutito nas gleda – kako mi to još nismo pojeli. Ovog puta sa njim je bila i supruga, on pokazuje na nju, pa rukama 5 i nula, pa ovo, pa ono…. ja se nasmijem, uzmem taj komad torte u ruku i pojedem. I pozovem ih da sjednu sa nama. Obožavam sretati nove ljude na najluđe načine.
I tako ljudi sjednu. Kažu nam da su Poljaci koji su prije 26 godina otišli u Njemačku ”trbuhom za kruhom”. On je uspješni IT manager i pita me čime se bavim. Na svom ( lošem) engleskom odgovaram mu da sam glazbenik . Onda on meni kaže kako treba ganjati lovu. Kažem mu ja da love ima sasvim dovoljno, i da ovaj pogled večeras i ovaj osjećaj meni nitko ne može platiti. I da je on platio da bude ovdje na odmoru ,a mi to imamo svaki dan. I tako se mi skupa smijemo, oni nas pitaju kakav nam je tu život, mi ih pitamo kako im je ovdje, a oni kažu: ” like in ’70’s”. Ja umrem od smijeha, jer znam da je to istina, a kao totalnom retro-manijaku meni to savršeno i odgovara. Tada žene pričaju o ženskim stvarima, a mi o muškima. Hvali se on meni kako je u životu promijenio više od 15 auta, i kako je vozio sve njemačke automobile. Tada ga ja pitam : a jeste li vozili Porsche 911? Kaže on – njega nisam. E onda niste ništa vozili. I nasmijem se.
Pričam mu o našoj Opatiji, o onoj drugoj strani, ne turističkoj ponudi, već o životu ovdje i na koji način ga možeš živjeti. O šetnjama, o zraku, o povijesti koju imamo. O veličini koju smo nekada predstavljali. O tome koliko je ovo lijepo mjesto za život, ako ga ne gledaš tipičnim zapadnjačkim očima koje nikada nisu sretne i uvijek traže nešto više, a ni same ne znaju što.
Konačno mu kažem da je ovo izvanredan poligon za zarađivanje love, da i ja sam jako volim lovu i da se bez toga ne može, ali da uvijek gledam postići balans u svemu, pa da mi uzalud sva lova ako nemam kreativnog načina za potrošiti je. Srećom, ja nikada nisam bez ideja.
Pitaju me koju vrstu glazbe sviram, i dok pokušavam smisliti kako to najlakše objasniti, žena kaže:
– something like Bon Jovi!
na što ja umirem od smijeha i kažem – zar nisam isti on? Bio sam sav sretan da je i na (lošem) engleskom moja fora bila smiješna i da se skužila. Tip hvali naš engleski i kaže da je njegov katastrofa. Mi hvalimo njega. I tako ugodna večer završava razmjenom facebook profila, i mi imamo dva nova prijatelja.
I tako je naš Monte Carlo nama dao jedno novo poznanstvo i jednu divnu večer i neočekivanu vježbu engleskog. Jebiga, volim ovaj kraj i ne mogu si pomoći. Ovo je naš raj. I kada maknemo sve probleme koje nam mediji čine još stoput većima, shvaćamo da smo jako sretni ljudi.
Ugodan vikend, najdraži grade!
Voli vas Mauro
