Tako sam vam, naprimjer, u glavi već imao kolumnu za danas, te ju je samo trebalo baciti na papir. Spletom okolnosti, o toj planiranoj temi pisati ću neki drugi put, jer događaje u zadnjih nekoliko sati jednostavno želim podijeliti sa vama.
Autor ovih redaka zagovaratelj je think-pink filozofije i alergičan na ljude koji čim uđu u prostor šire negativnu energiju, a potom ispričaju svoj loš dan. Smatra da u takvom raspoloženju ljudi najbolje da odu malo u šetnju ili budu sami sa sobom, primire se, pa nastave dalje. Povremeno ipak treba sve nakupljeno negdje izbaciti i nekome se požaliti, ali opet, ne pretjerivati.
E, pa mislim da je došao i taj trenutak. Pošto još nije ni 8 ujutro, a ja sam obavio šetnju sa samim sobom, a nije ništa bolje, ispričati ću vam svojih zadnjih 24 sata. Bože, već samo ovo ”24 sata” ne miriši na dobro, jer se sjetim groznih naslovnica te najiritantnije dnevne novine.
Bez auta sam već više od tjedan dana. Razlog? Nemam kočnica. Kako vozim automobil japanskog proizvođača čije dijelove:
a) često treba čekati i po mjesec dana ako ih nema na lageru
b) kada dođu, skupi su kao Sv. Petra kajgana,
Još uvijek nemam viziju kada bi auto konačno mogao biti popravljen. Tako sam živce izgubio tražeći jednu jebenu gumicu cijeli protekli tjedan, a u servisu se, naravno, ista ne može nabaviti, nego moraš naručiti cijeli dio na koji se montira gumica i taj isti dio košta oko 2500 kn. Divota.
Naravno da sam pronašao alternativu i divnu tvrtku iz Zg koji su mi profesionalno otklonili problem i poštom sve poslali u 2 dana. Nakon instalacije vražje gumice, mehaničar je shvatio da je još nešto otišlo u klinac, pa ćemo sad čekati još neko vrijeme. Uglavnom, auto je parkiran i mogu ga lijepo gledati. Drugi auto vozi brat koji doma dođe eventualno nešto pojesti i pod tuš, tako da mi preostaje žicanje auta od roditelja. Divno.
Ispočetka smiješno jer se osjećaš kao onda kad si položio pa roditelje pitao auto, ali sada postaje iritantno. Dok samog sebe slušam ide mi na živce koliko smo svi postali razmaženi i ovisni o tim autima. Nekad je bio dovoljan jedan u susjedstvu i sve se stiglo. Eh da. Nekad.
Jučer navečer, usred mog ne prevše kreativnog dana, ali ajde, crknuo je kompjuter u studiju. Samo je izdahnuo. Tako da danas ništa od posla. U 11 sam naručen da odnesem komp na popravak. Još ne znam sa kojim autom idem. A sigurno će vesela biti i cifra djelova koji su crkli.
Nakon ne znam koliko vremena jučer navečer htio sam pogledati neki film. Uzeo sam laptop u krevet, pogledao oko pola sata filma, a onda je laptop počeo štekati. Pregrijao se. Nisam imao živaca čekati da se ohladi. Dva kompjutera u nekoliko sati. Divno.
Danas je moj red da nahranim i prošetam psa ujutro. On, točno poput alarma, počne cmizdriti u 6 ujutro i ne prestaje. Zaspao sam u 3 i pol. Giovanni je kao i svakog jutra bio točan, dozivao me da cijelo susjedstvo čuje, a onda mi se sretno ispišao po trenirci. U šetnju je on vodio mene, a ne ja njega, a glavna bit šetnje – da se pošteno iskipa – nije obavljena. Očito ni njemu nije neki dan.
Kada sam se vratio i poželio napisati kolumnu i poslati urednici – vidim da su mi isključili internet! Kako sam isključio telefon iz zida samo da ne slušam one njihove automatske ” poštovani, protekli mjesec niste… … ….”, naravno da nisam predvidio da bi se danas i to moglo dogoditi. Srećom, mobilni internet čuda radi, pa se spajam na njega i zovem info broj da ih priupitam gdje da pošaljem dokaz o plaćenom računu.
Naravno, dok te kroz izbornik vodi iritantni muški glas koji uz sve, ne zna izreći slovo ”r” ( pa koju pičku materinu niste stavili bar nekoga tko toliko ne bode uši, kada su vam izbornici iritantni labirinti, mamu vam jebem lopovsku), pretpostavljate, SVI SU OPERATERI ZAUZETI.
Konačno mi žena daje mail na koji im želim poslati potvrdu. Kaže da danas neće vidjeti uplatu, ali da ”treba biti sve riješeno u sljedeća 24 sata”.
24 sata??? Oni nisu normalni.
Duboko udišem, ajde, smirit ću se. A onda mi puca veza na mobilnom internetu.
Dođe mi stvarno da uzmem jastuk i lupam k’o lud po krevetu, kao u onim filmovima kada ostavljena tinejdžerica cmizdri radi slomljenog srca.
Ali ne dam se. Ništa mi neće ovi dan pokvarit. No sikiriki. Ali ako se ovako nastavi, idem se napit. Stvarno.
Uopće se ne osjećam dobro što sam sva ova sranja podijelio sa vama. Ja volim kada veselim ljude. Nemojte mi zamjeriti, morao sam.
Nadam se da je vaš dan započeo ljepše, i da će takav ostati do kraja. A tko zna zašto je to dobro – možda će me natjerati da napišem neku novu pjesmu – znate i sami da poput papagaja govorim da život piše najbolje pjesme…
Odoh ja na kavicu – nadam se da im nije pokvaren aparat za kavu…
Ajd, živili vi meni!
Voli vas Mauro!
