Problem parkinga pojavio se već prvoga dana kada sam krenuo u auto-školu. Ispočetka sam bio sav uspaničen kada bih trebao kretati pod ručnom, a potpuno u znoju kada bih morao parkirati na uzbrdici. Znam da sam redovito, u maniri nekog starog dede, tražio naokolo oveće kamenje da ”podložim” pod zadnje kotače. Ništa bolje u početku nije bilo ni bočno parkiranje, sve dok nisam skužio sve čari retrovizora, pa to danas ide k’o vodu pit.
Pošto živim u divnom mjestu koje u zadnjih 100 godina izgleda potpuno isto, možete misliti sa čime se sve susrećem kada je parking u pitanju. Gradski oci nisu skužili da se u 100 godina broj automobila povećao za tko zna koliko tisuća posto, pa je svaki dan kada odem u centar Matulja moj puls kao da idem u rat. Vjerujte mi, to je prava bitka, i moraš biti mentalno, a ponekad i fizički spreman za silne obračune koji te čekaju kada se uputiš u tu džunglu. Imam neke svoje navike i rutine, i ne bih se ih odrekao ni za što na svijetu. Jedna od njih je jutarnji kroasan. Naravno, da bih došao do svog friškog, mekog, toplog kroasana, moram parkirati totalno nepropisno, na ulasku u jednu knjižaru. Upalim sva 4, odjurim u pekaru i izjurim van. Nekoliko puta baš je u tom trenutku stigla roba u knjižaru pa mi je barba u kombiju sa neba skidao sve svece, a dotakao mi se sve bliže i danje rodbine. Uglavnom, sve je prošlo lišo.
Prije nekih 7 godina kupio sam svoj prvi sportski automobil koji je bio san snova te sam svaki slobodni trenutak provodio u svom limenom ljubimcu. Kako se u to vrijeme još uvijek moralo odlaziti u vojsku, ja sam kao pravi pacifista odlučio da ću služiti civilni rok te sam se zaposlio u općini. Svog ljubimca pazio sam do te granice da ga nisam ostavljao na najbližem parkingu, već sam mu tražio posebno mjesto gdje će on biti ”na sigurnom”. Iako je padala kiša, parkirao sam u naselju na najširem mogućem dijelu, tako da je moj ljubimac mogao sigurno čekati da ja završim sa smjenom. Kada sam se vratio nazad, imao sam što vidjeti- potpuno razlupan cijeli lijevi kraj auta, i porukica na brisaču sa brojem telefona. Objašnjenje: vozila sam mužev karavan, bila je magla, nisam ga vidjela. I tako je moj dvomjesečni ljubimac ”najsigurnije” parkiran ni kriv ni dužan završio kod limara.
o tom nemilom događaju pročitajte u kolumni Kasko.
Sve je dobro dok ima mjesta. A što kad ga nema? Mislim da je najbolji savjet duboko udahnuti i strpiti se da se oslobodi neko mjesto. Pogledajte samo izraz svog lica u retrovizoru kada u gradu pronađete parking iz prve. Pomislite – danas mi stvarno ide! Ne pada vam na pamet da se žalite na cijenu istoga, makar te cijene iz dana u dan idu gore, baš kao benzin, baš kao sve ono za što znaju da nećemo ostaviti koliko god da koštalo. Parkirati u garaži košta više nego da auto ostavite u nekoj turbo- popularnoj autopraonici. A za svog limenog ljubimca napraviti ćete sve. Barem neki od vas.
Neke baš briga, i ja im totalno zavidim na tome. Nekidan sam nakon valjda više od deset godina pohodio stadion na Kantridi. Cura je dobila karte, pa ja rekoh – ajmo se dobro zezat. Kao što sam rekao stoput – nije mi baš mio hrvatski nogomet, ali Rijeka je moj grad – i da je Rijeka zadnja na ljestvici, ja navijam za plavo-bijele! Najveći problem- parking. Naravno da smo skrenuli prema Marčeljevoj Dragi i relativno brzo i pronašli taj vražji parking. Sreći nema kraja. Još bih malo stajao kraj auta i divio se kako smo ga ”uvalili” onako na knap. I tako mi odmah na zapadnu tribinu, naravno, mjesta nema, pa se popnemo poput zadnjih klošara na krov kraj semafora i navijamo. Nogomet od kur*ca, pa se ja više divim stadionu među stijenama i gledam barčice kako plove po moru. Po stoti put iznenađen količinom mržnje koja je upućena gostima koji žive dvjestotinjak kilometara od nas shvaćam da se u ovoj jadnoj maloj lijepoj Hrvatskoj od prošli put kad sam bio tu ništa nije promijenilo. Osim jednog – na izlasku sa stadiona vidim kako je frajer parkirao auto i divim mu se- žao mi je da to nisam slikao. Kontra svih pravila, normi i svega pisanog i nepisanog, legenda je auto parkirao bočno između dva auta, ali nije bilo dovoljno mjesta, pa je pola ”nosa” tog auta virilo na cestu. Ma što na cestu – do pol ceste. Taj dio bio je potpuno izrazbijan. E sad- da li je lukavac htio da mu se netko u to zabije, a on negdje u prikrajku dežura i onda u trenutku sraza misli izletjeti van i početi sa ” ajme, majmune jedan, moj auto, moj auto”, to ne znam, ali oduševio me način na koji je to izvedeno. Njega baš briga. Žurilo mu se. Pravila ne postoje i ide se na tekmu.
Jedna moja prijateljica radi u firmu koja se bavi parkingom. Da li moram napominjati da joj je mobitel većinu slobodnog vremena stavljen na ”silent” jer je svi bez imalo pardona zovu i kume i mole da im sredi kaznu za parking? Nevjerojatno je koliki broj ljudi skuplja kazne kao da su sličice Životinjskog carstva. Naravno da i ja sa tim imam itekakvog iskustva, ali majke mi, samo zato što zaboravim platiti ili zato jer me netko uzme na zub. Najdraže dvije kazne su ona jedna u Kastvu u 23.30 gdje sam parkirao na neoznačeno mjesto, također ona kada su me navečer kaznili zbog istog na krovu Tower centra (to mi još uvijek nije jasno, i ja im još uvijek nisam platio, a kazna se samo povećava), a o kazni kad sam išao po hamburger već sam pisao u jednoj kolumni.
Pročitajte i kolumnu Evo kako Staraj ide u kino
Oduvijek sam se divio ljudima na Krku koji su svoje vrtove za pomidore pretvorili u parking, nasuli bijelog kamena i stavili svog klinca da dežura i naplaćuje svima koji se ne žele daviti traženjem istoga sljedećih dva sata. Danas je situacija takva da besplatno ne možeš parkirati. Sretan si ako parkiraš. Ako i parkiraš, samo moliš Boga da je auto u onakvom stanju u kakvom si ga ostavio.
Ali to je već neka druga priča…
Želim vam ugodno i sretno parkiranje, i ne zaboravite gledati retrovizore, retrovizori su maaaajka!
Do sljedećeg četvrtka, voli vas Mauro
Ako svakoga tjedna želite čitati Mauroviziju, prijavite se na newsletter: maurovizija@teklic.hr
