Potomci vojnika koji su pratili trupe sultana Selima, koje su nastojale očuvati otomanske teritorije počevši od 1517. godine, naselili su se oko dvoraca Assouan, Ibrim i Say pa sa jako naočitim ženama domaćih grupa Djowabere i El Gharby, ostavili mnoštvo potomaka koji i danas žive na istom mjestu. Predvođeni Hassanom Coosyjem, Bosanci i Hercegovci su postali viđeni i uvaženi stanovnici Afrike, ali nisu mijenjali način života i običaje iz domovine.
Autohtono stanovništvo ih je nazivalo Osmanlis, ali su oni dokazali kako su istinski Kaštelani aktivni i poligloti. Obrazuju djecu i mnoštvo ih je u državnim institucijama i organizacijama. Često plavih očiju, svi imaju svijetlu kožu i svijetlosmeđu, odnosno riđu kosu.
Spisateljica Amalia Ann Blandhard Edwards im je posvetila veliki dio knjige “Back Through Nubia”:
“Žene koje su slijedile naše prijatelje na brodove imaju čudnu kožu, svijetle oči i riđu kosu. Brojne obitelji spominju bosanskohercegovačko podrijetlo. Jako su ponosni na europske korijene i smatraju se prelijepim”!
Mnoštvo drugih knjiga, studija i izvještaka je posvećeno Kaštelanima koji stotinama godina kasnije ne zaboravljaju zemlju podrijetla. Ne govore jezik, ali ih je sve više koji zahtijevaju njegovo učenje i žele pisati Bosančicom.
Džana Mujadžić
Komentari