Ukoliko smo zadržali komadić onog stvarnog, realnog u prvim danima Nove godine, vrlo teško da će nas razveseliti detalj po kojem je gorivo najjeftinije u posljednje četiri godine. Da jeftinije možemo autom doći do okupljališta svojih političkih favorita? Ne, ali, baš se nekako poklopilo. Definitivno ono što je zaintrigiralo sve nas je predsjednička kampanja.
Na početku i nije izgledalo kao lakrdija. Na početku su se svi još uvijek verbalno suzdržavali i šamarali na fino, u rukavicama. Bilo bi zabrinjavajuće da i ovoga puta to nije postao pri kraju igrokaz „par excellence“ po kojoj se izborni kandidati izražavaju poput pijanih srednjoškolaca. I ovdje vidimo svitu umotanu u euforični plašt, ali ne onaj prosinački, već izborni. I taj plašt se ovoga puta pretvorio, ni više, ni manje, nego u jakne šivane u „Kamenskom“. Čisto zbog pomoći radnicama, a ne zbog jeftinog predizbornog trika. Neki su kampanju počeli iz zaseoka koje je teško naći na karti da bi se dokazalo „korijenje težačko“ usput mašući svojoj djeci koja su na školovanju u Belgiji. Neki su pak svoju kampanju počeli ispred muzičke akademije u nadi da će se svirati klavir u posjeti u Bijeloj kući. Što i nije loša ideja.
Kako bilo, Bandić je pao u drugi plan, odnosno: nestao je s lica zemlje. Nitko više i ne pita u podne na kavi što se događa s njime momentalno. Znate, one podnevne kave koje život znače kod nas u Hrvatskoj? Nitko ne pita kako je čovjek, kako je njegova obitelj koja je mahom kompletna završila na nekom odjelu u KBCu nakon afere. Sad su pitanja nešto drugačija: jesu li Kolindine trepavice prave, tko joj piše govore, dok, recimo, Josipovićeva retorička kompetentnost svakako nije upitna, ali što čovjek sporo govori…
Uglavnom je zaključak da su „oni tu negdje“ što je evidentno i po prvom krugu izbora, ali ipak je krajnje simpatična konstatacija da je „Jaca bila još najbolja“ jer stavlja slike sarmi na svoj profil na jednoj društvenoj mreži. Nema veze što je ženska bila na drugoj funkciji, sve je to isto, ali sarme joj izgledaju odlično.
Igrokaz je započeo postavljanjem šatora. Tko ga je postavio zna se jer s obzirom na invaliditet ljudi koji tamo prosvjeduju sigurni smo da to baš i nije isključivo njihovih ruku djelo. Detektirano je da je za to zaslužan Karamarko, ali s obzirom na njegov način komunikacije po kojemu čovjeku ponekad moramo čitati s usana (što nije neobično s obzirom na PTSP funkcije koju je prije obnašao) nismo sigurni je li to posložio onako kako je trebalo. S obzirom koliko je negativnih konotacija izazvao taj „cirkus u našem gradu“, taj klaunovski trik baš i nije sjajno izveden.
Međutim, prava je predstava počela uoči Badnjaka. Badnjak je vjerski praznik tako da se i Crkva pridružila na svoj način. Za Božić se jelo, pilo i uživalo. Nakon toga održan je Božićni koncert u Ciboni kojeg je organizirao zagrebački Nadbiskup Bozanić. Bilo je prekrasno: između predivnih božićnih dekoracija, dječjeg zbora, Borisa Novkovića, Maje Blagdan i ostalih izvođača, ipak bi istaknuli dolazak Glogoškog na pozornicu koji je dobio najveći aplauz.
Kad bi čovjek tražio nekakav obrazac pravilnog političkog ponašanja ili tražio figuru koja bi mogla biti primjer u predizbornom nadmetanju, nisam sigurna koliko bi ju našao na ovom našem Starom kontinentu. Tim više, što šira javnost i većina Hrvata, Europske predstavnike svojih zemalja zna po banalnim crticama iz njihovog života. Tako recimo, francuske političare vidimo kako strastvene ljude koji se žene preko nekoliko puta, ili prpošne talijanske bonvivane u poznim godinama koji još uvijek sebe doživljavaju kao seksualne objekte. Ili pak, njemačke dame koje dio imagea izrađuju na temelju različitih broševa ili nekog drugog komada nakita.
Sve u svemu, naporno je biti političar u današnje vrijeme. U predizbornoj kampanji i nakon nje. To više nisu ljudi u sjeni koji se bave javnim dobrom. To su ljudi koji danas imaju status koji su nekada uživale samo rock zvijezde: imaju svoje frizere, šminkere, stiliste, hordu tjelohranitelja i omiljenog dizajnera.
Rock zvijezda kao što je Bare, na primjer, nema tu popratnu svitu, nego je upravo on taj kojeg tjelohranitelji ispraćuju s pozornice zbog „njegovog neprimjerenog ponašanja“. Čovjek je opet pobijedio na koncertu u Kanfanaru spominjući muški spolni organ dok se obraćao publici. Je li to stvar rocka ili nekih drugih supstanci, mislim da više nikoga nije briga. Bitno da nas je malo razveselio u ovom pred izborno blagdanskom ludilu.
Iduće godine u prosincu nećemo imati predsjedničke izbore pa ćemo zato imati više slobodnog medijskog prostora. Budući da taj mjesec obilježavamo na tradicionalne načine, tako će se i medijski prostor u nedostatku boljih tema okupirati onim vječnima: kako je Ante Gotovina živio u bijegu, možda još koju o Titovom stilskim životnim performansima ili, pak, o Tuđmanovim hrvatsko – srpskim zavjerama. Ovi – svita s momentalnom adresom u Remetincu nije interesantna. To su otvorene knjige – dosadne, amaterske i cinične koje znaju cijenu svega, a vrijednost ničega. Puno će nam biti draže pogledati i film „Sam u kući“ po dvadeset i osmi put, nego začinjavati ove teme.
Kititi ćemo ponovo bor, jesti, piti, veseliti se i zaboraviti na dva Grincha koji su nam ove godine ukrali Božić.
A možda se i Crkva ponovno prisjeti esencijalnih biblijskih poruka: zar život nije vredniji od jela, a tijelo od odjela? (Evanđelje po Mateju).
Iva Piglić
