Kad ti život da ”ćepu”, ti mu vrati dvije
”Kad ti život da ćepu
Ti mu dve vrni,
Kad ti život da sreću
Samo se zahvali ”
Ovo su stihovi refrena koji sam nekidan napisao. Vjerujem da ste svi shvatili, iako je na mojoj materinjoj čakavštini. Uglavnom , kad ti život opali šamarčinu, ti mu opali dvije. Eto. Vrlo jasan stav koji zastupam. Nekidan sam malo razmišljao što sam sve u životu rekao da ne bih napravio ni u ludilu, pa sam na kraju napravio. Zaključio sam da APSOLUTNO sve što sam na neki način uvjereno tvrdio – ”ne bih nikad”- da mi je život baš to servirao pod nos. Tako sam u tinejdžerskim danima mrzio Talijane jer je jedna moja simpatija hodala sa nekim ”malim ljigavim paštarom”, a meni nikako nije bilo jasno što vidi u njemu. Priča je imala happy end jer je ”mali crni gnom” bio predaleko, pa je uletjela u moj zagrljaj. S godinama sam zavolio sve talijansko – stil, automobile, kuhinju, jezik, način života i… Sophiu Loren.
Sljedeće što sam tvrdio je da nikad ne bih mogao izlaziti sa nekom Dalmatinkom jer bi me smetalo kako ”nateže onim naglaskom” i kako me ljuti što oni i nakon što 20 godina žive ovdje i dalje pričaju kao da su ovog trena došli iz Kaštel Sućurca. Checked. I to smo obavili. Nemali broj puta itekako sam vozio relaciju Rijeka- Split, ne razmišljajući o naglascima niti ičemu sličnom. Ipak, nije bilo veće sreće kada bih se vraćao doma, a Kvarner se ”otvorio” ispred mene kada bih pogledao sa zaobilaznice. Ki profumi, ki kolori.
Kao što vidite, sve kontra od onoga što sam zagovarao. Život daje šamarčine i baš ga briga. A onda mu ti zvekneš dvije. Idemo dalje…
Ovo nije mjesto da bih se hvalio svojim ljubavnim (ne)uspjesima već vrijedan prostor da bih izrekao što više ”pametnih” u što manje mjesta. Mo’š mislit. Da ne bi pomislili da je samo u ljubavi tako, proširimo malo temu – ajmo na politiku. Cijelog života mi se iskreno sere na političare, Sabor, ovog- onog i uvijek sam izljavljivao ” politika neće u moju butigu”. A tada su me ”gradski oci” iz mog malog mjestašca pozvali da na lokalnim izborima budem kandidat za pročelnika za kulturu. Kako je opis tog radnog mjesta upravo što ja radim bio političar ili ne, naravno da mi se svidjelo – mogu organizirati manifestacije, a i ovako naivan kao što jesam – uvijek vjerujem da mogu pomoći ljudima, jer sam, shvatio sam to odavno , školski primjer filantropa. Naravno, čim ti se lice nađe na izbornim plakatima, mišljenja se podijele. Pa onda ide :
-koju pizdu materinu si se u to išao miješat?
-bravo, mladi moraju naprijed, vjerujemo da ćeš nešto promijeniti!
Sa tim i nisam imao previše problema, jer u poslu sa kojim se bavim , naučen sam da čuješ svašta o sebi, da te ogovaraju, ili te vole ili ne vole, uglavnom, za to me baš brigalo. Više mi je nekako bilo da sam pregazio ono na što sam se ”kleo”. Zanimljivo je bilo kako sam uživao u cijeloj toj priči, jer predstavljao sam malu stranku koja nije imala financijske mogućosti da stavlja jumbo- plakate niti išta slično, pa smo mi imali male, jedva vidljive plakate. Moj kolega kandidat za donačelnika br.2, nije se mogao pojaviti na photo-sessionu jer je bio na poslovnom putu, pa su ga naknadno montirali sa slike koju nam je njegova žena izvadila sa njihove komode za spavanje. Ne želite znati kako je to izgledalo.
Ako ću po ičemu pamtiti izbore, to je da sam se dobro zabavio i upoznao mnogo dragih ljudi, a najviše ću se sa radošću sjećati kako smo Martina i ja nekoliko noći okolo-naokolo lijepili plakate i pratili gdje nam ih je proteklu noć mnogo jača konkurencija- prelijepila. Pa onda ispočetka. Nakon nekoliko noći ljepljenja selotejpom, shvatio sam da moramo imati jače oružje, pa sam navratio u butigu sa ljepilom i kupio ono najjače za tapete. Naše ljepljenje se ubrzalo, učinkovitost postala veća, a zabavi nije bilo kraja. Naravno da smo izgubili izbore, ali to nije ni bitno za ovu priču. Bitno je da sam rekao da ”ne bih nikad”, a napravio sam to. Život mi je opalio šamarčinu.
Dosta o politici. Ajmo malo na muziku, moju glavnu domenu. Davnih dana, kada sam startao sa svime skupa, posvađao sam se sa najstarijim članom ondašnjeg banda jer je on htio svirati veselice na harmonici. Ja, kao zakleti rocker, rekao sam mu da neću svirati ”ljige” i da mi ne pada na pamet ići u tom smjeru. Nekoliko godina kasnije, naš rock san se ugasio, a ja sam krenuo na studij. Kako bih imao za benzin, pridružio sam se jednom duu, koji je sa mnom postao trio. Bili smo najgori trio na svijetu. Taj trio kasnije je ”izrasao” u Koktelse, a kao što znate, harmonika se čuje u svakoj pjesmi.
Ako ne i dvije harmonike. Toliko o rockeru u meni. Ivan Pešut, moj kolega iz starog banda ”Faloti”, govorio je ljudima razočarano : ” a kleo mi se na rokenrol, kleo mi se!” Nekoliko mjeseci kasnije on je otišao svirati sa Severinom. Život ti, htio- ne htio, opali šamarčinu.
Spominjao sam vam kako se često u društvu igramo ” što bi bilo kada bi imali milijune dolara” samo da podignemo raspoloženje. Tako smo danas brat i ja igrali igru – zamisli da je tu pred kućom sve drukčije. Legli smo na ležaljke, i naravno, začas smislili ”bazen”, ogroman i pompozan.
Dario: joj , oči me peku od klora
Ja: ja se idem bućnut ( onda ležim na travi i glumim da plivam)
U tom trenutku se oglasi Giovanni. ( ako slučajno još ne znate, naš pas). Na tom mjestu gdje smo mi zamišljali bazen, stari je instalirao neku cijev za koju veže Giovannija, a cijev izgleda kao periskop.
Ja: Giovanni je jučer ronio po bazenu, a kroz periskop je gledao što se događa vani.
Dario: ajmo picigin.
I tako unedogled. Zajebanciju smo, normalno, proširili i na sve u blizini. Kako sam 10 min prije stigao sa autom i parkirao ga na blagu nizbrdicu, rekao sam Dariu – pazi da mi lopta dok igraš picigin ne udari u moj Ferrari 355 F1. Možda 15-ak sekundi kasnije, čujem mamu kako se dere:
” Mauroooooo, auto, auto, autooooo!”
I imao sam što vidjeti. Moj ”Ferrari” je sam krenuo po nizbrdici. Ja sam ga ostavio u leru, a ručna kočnica očito nije bila jako dignuta. Zaustavio se u zimzelenu, niti pola metra od ogromnog hrasta. Sreća u nesreći je što je taj zimzelen bio tamo i minimalno oštetio branik.
Slijedila je akcija izvlačenja automobila, te su se tata i brat vrijedno uhvatili posla, dok je mama, stari znalac o automobilima i svemu kada treba biti ”lijevo smetalo” imala ”mudre” savjete. Vjerujete mi da sam u tim trenucima pomislio kako bi sad dobro bilo biti Vuco i reći da je ženama mjesto u kuhinji. Uglavnom, moj auto kao da me čuo, razljutio se i krenuo sam, bez pitanja. Život mi je ponovno opalio šamarčinu.
Kužite li vi da ja jedino dok pišem ništa ne mijenjam, u ništa se ne kunem i ništa ne obećajem?
Razmišljajući kako sam sve u životu učinio kontra od onog u što sam se kleo da neću, lijepo me strah moje izjave koju sam nemali broj puta ponovio : ” nije me briga hoću li imati kćer ili sina, samo da su zdravi”. Do tu je izjava sasvim u redu. A onda slijedi : ” samo nedajbože da ikad imam blizance, to ne bih htio”. Evo, toga se bojim. Nemojte se iznenaditi ako me ugledate sa duplim kolicima tamo negdje Lungo mare…
Do sljedećeg četvrtka – pazite što pričate, a ako vam kojim slučajem život opali šamarčinu ( a hoće), vi mu vratite dvije!
Voli vas vaš Mauro
